U aktualnoj je hrvatskoj stvarnosti jedna od važnih trajno nazočnih tema reforma obrazovanja. To je doista za hrvatski narod i njegovu budućnost sudbinski važna reforma pa se ne bi smjelo dogoditi novo lutanje, pogrješno rješenje ili nanošenje nepopravljive štete za brojne mlade naraštaje.
I hrvatski je narod iskusio teške posljedice tzv. Šuvarove reforme i vrlo je izvjesno da su posljedice toga lutanja ne samo osjetljive, nego i djelatne i danas, jer su mnogi ljudi ostali prikraćeni za bolje kompetencije, što je sigurno ostavilo traga u gotovo svim aspektima njihova i ukupnoga društvenoga ili narodnoga života. Poučeni tim iskustvom, hrvatski građani i sve institucije kojima je stalo do stvarnoga dobra hrvatskoga naroda danas ne mogu i ne smiju dopustiti da reforma odgoja i obrazovanja postane novi promašaj niti smije postati monopol ikoje skupine u društvu. Po naravnom zakonu, ali i po hrvatskom Ustavu, glavna odgovornost za odgoj i obrazovanje djece pripada njihovim roditeljima i nitko, ni političke stranke ni ideološke i interesne skupine, ne smije ugroziti ili razvodniti to neotuđivo pravo, ali i obvezu roditelja.
U reformi odgoja i obrazovanja politika ima svoje mjesto, a to je stvarna skrb za opće dobro, za legalne i legitimne hrvatske nacionalne interese, kao i za sprječavanje svakoga pokušaja da to vitalno područje ljudskoga i društvenoga života postane monopol ili isključivi interes ikoje društvene skupine. Političari na vlasti glede reforme odgoja i obrazovanja imaju i te kako važnu odgovornost da se ne dogodi ikakva devijacija, ikakva privatizacija ili zloporaba u korist grupnih interesa, a na štetu općega dobra svih hrvatskih građana i hrvatskoga nacionalnoga i kulturnoga identiteta.
Nakon višegodišnjih natezanja glede »Cjelovite kurikularne reforme« koja je bila pripremljena u vrijeme vlade Kukuriku koalicije pa uživa veliku potporu glavne struje javnoga mnijenja u Hrvatskoj, sadašnja je Vlada, premda sam predsjednik Vlade formalno predsjeda Posebnomu stručnomu povjerenstvu za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, de facto tu reformu predala u ruke ministrici znanosti i obrazovanja i političkoj stranci Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati, koja je tu ministricu dovela te ju podupire. Ta činjenica otvara veoma brojna i veoma važna pitanja koja se nameću iz svih aspekata društvenoga života od političkoga do kulturnoga i zdravstvenoga.
Budući da je ministrica znanosti i obrazovanja na susretu s predstavnicima nakladnika školskih udžbenika, 25. rujna ove godine, najavila »digitalnu transformaciju«, tj. zamjenu postojećih tiskanih školskih udžbenika digitalnim udžbenicima, te budući da je preporučila nakladnicima da oblikuju »digitalne obrazovne sadržaje koji bi vrijedili za cijelu regiju, od Slovenije do Albanije«, potrebno je vrlo trijezno i odgovorno razmotriti kakve bi to sve posljedice moglo imati za čitave buduće naraštaje učenika, a to znači i za budućnost hrvatskoga naroda i za hrvatski nacionalni i kulturni identitet.
Napredak tehnologije, pa i digitalne tehnologije i novoga internetskoga virtualnoga svijeta, potrebno je cijeniti kao Božji blagoslov, jer ta tehnička sredstva mogu pružiti izvrsnu pomoć čovjeku koji se znade njima ispravno i odgovorno služiti. No ni ta sjajna tehnološka dostignuća nikada ne smiju izmaknuti iz okvira etičkih zasada, jer dobro je poznato da npr. kuhinjski nož, koji nije nimalo sofisticiran i koji je nuždan i vrlo koristan u svakodnevnoj uporabi, ako se upotrijebi izvan etičkih zasada postaje ubojito oružje i sredstvo umnažanja zla. Iz toga aspekta treba razmotriti i najavljenu »digitalnu transformaciju« školstva, koja ovisno o etičnosti uporabe može biti u određenoj mjeri korisna, a u određenoj mjeri izazvati katastrofalne posljedice.
Dr. Goran Šimić, redoviti profesor neuroznanosti i anatomije i predstojnik Zavoda za neuroznanost Hrvatskoga instituta za istraživanje mozga Medicinskoga fakulteta u Zagrebu, u intervjuu »Glasu Koncila« (v. br. 47/17) izričito je naveo da je »zapamćivanje pročitanoga iz knjige bolje nego s ekrana«. Ako je cilj obrazovanja podizanje ljudi koji imaju dobro pamćenje i razumijevanje ključnih sadržaja, onda se iz škola nipošto ne bi smjeli izbaciti tiskani udžbenici! Dr. Šimić u istom intervjuu doslovno je upozorio: »Nezadrživ prodor digitalnih tehnologija u sve pore života od djece sve više stvara fizičke i duhovne invalide koji nemaju ni kondicije ni mašte. Škole trebaju pratiti razvoj suvremenih tehnologija, ali se ne smiju zanemarivati ostali izvori znanja, sposobnosti i vještina.« Također je rekao: »Internet je vrijedan izvor podataka za učenje, ali njegova stalna uporaba u školi zbog ometanja pozornosti često donosi više štete nego koristi, pa i u tome treba naći mjeru.« Upozorio je i na opasnost dehumanizacije: »Što više vremena provodimo na internetu, to smo manje sposobni suosjećati s drugim ljudima, što nas vodi k zaključku da mreža s vremenom otupljuje naše mogućnosti kontemplacije, kao i dubinu naših emocija. To je u knjizi ‘Plitko – Što Internet čini našem mozgu’ i na vlastitom primjeru opisao Nicholas Carr.«
Ako je nekomu cilj podići hrvatske generacije koje ne će biti sposobne razumijevati i pamtiti ključne sadržaje ni kritički razmišljati, onda treba izbaciti tiskane u uvesti isključivo digitalne udžbenike! Motivi za »digitalnu transformaciju« imaju i svoju važnu financijsku komponentu pa se nameće pitanje je li moguće da određeni ljudi žele razoriti sposobnost mladih naraštaja da budu mudri, pametni i kritični, pretvoriti ih u »fizičke i duhovne invalide« i još na tome dobro zaraditi?
