Zanima me imaju li svi vjernici imendan, odnosno ima li ga svako ime, posebice ona neobična koja su danas popularna među mladima u Hrvatskoj?
Čitateljica
Mogli bismo reći da s davanjem imena – posebno katoličkih – nismo imali toliko »problema« kao što imamo danas u globaliziranom svijetu. Upravo zbog toga u nekim sredinama izumire običaj i tradicija da se djeci daje ime po nekom pretku (djedu, baki, ocu, majci…) ili po svetcu iz katoličkoga kalendara, čiji se spomendan slavi na dan ili neposredno oko dana rođenja. No to ne znači da roditelji djeteta i dalje ne osjećaju odgovornost za davanje imena djetetu, a u liturgijskom listu »Živo vrelo« (12/2010) objašnjava se da ime nije tek neka »konvencionalna i izabrana razlikovna ‘oznaka’ osobe, nego da ono u nekoj mjeri ‘određuje’ osobu koja ga nosi«. »Osoba se ‘zove’ imenom i prepoznaje se u njemu. Ime je dio njezina identiteta, dio same osobe. Svaka povrjeda imena znači povrjedu osobe koja ga nosi. Zato odabir imena novomu članu obitelji u svim kulturama svjedoči na koji način roditelji (ili obitelj) ‘vide’ svoje dijete; odabir imena ucjepljuje se također u brigu za ‘sliku’ djeteta u ljudskoj zajednici te se preko imena (pa i nesvjesno) prenose određeni vrijednosni sustavi i svjetonazori.« Potom se dodaje da se onomastička estetika ne može svesti na traženje »lijepoga« imena, nego nužno zadire »ispod površine« i ulazi u kulturna i antropološka pitanja. Za tradicionalne se kulture kaže da one prepoznaju vrijednost spomena i njeguju svoj identitet, a u biblijskoj tradiciji »ispod imena uvijek stoji poslanje, zanimanje ili proročko određenje osobe koja ga nosi«. »Biblijska književnost nerijetko imenom osobe očituje i Božji naum koji se imao ostvariti u njezinu životu«, a kršćanstvo – premda živi u raznim i međusobno oprječnim kulturama – »brižno čuva vlastitu evanđeosku prepoznatljivost« koja se može vidjeti i u imenima koja su kao »kršćanska« postala zajednička mnogim kulturama. »U krštenju, čijom smo snagom otajstveno ‘uronjeni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga’, samo ime Gospodnje posvećuje čovjeka, pa krštenik prima ime koje će svjedočiti njegovu uronjenost u Krista i u Kristom preobraženu zajednicu ljudi (Crkvu). Zato će vlastito kršćansko ime biti ‘ime nekoga sveca koji je živio u svjedočkoj vjernosti Kristu’, a može također ‘izražavati neko kršćansko otajstvo ili kršćansku krepost’«, kako piše u Katekizmu Katoličke Crkve (KKC, 1267), a Zakonik kanonskoga prava piše da će roditelji, kumovi i župnik voditi brigu da se na krštenju ne daje ime koje je »tuđe kršćanskomu osjećaju« (ZKP, kan. 855). Zato se u »Živom vrelu« ističe da je opravdano očekivati da kod krštenja djece krsno ime ne bude »drugotno«, nego »određujuće i jedino ime (čime se ne otklanja mogućnost dvostrukoga krsnoga imena, npr. Ana Marija)«, jer »ideja o krsnom imenu koje će ostati samo ‘anagrafski’ podatak niječe temeljnu misao o imenu«. »Kršteni smo u Ime kojim su naša imena posvećena, a s njima i mi sami. Traženje krsnoga imena koje ne bi bilo u redovitoj uporabi može biti shvaćeno kao nijekanje (ili zaborav) krsnoga/kršćanskoga identiteta osobe. Ideja o dva imena – krsnom i građanskom – potječe iz vremena kad su krštenju pristupale odrasle osobe, odričući se dotadašnjega ‘poganskog’ načina života«, a promjena imena može se i danas savjetovati odraslim pristupnicima ako nose »ime koje je protivno kršćanskomu duhu«. U »Živom vrelu« konačno se navodi kako se ideji o dva imena – krsnom i građanskom – kod krštenja djece »teško može naći opravdan i valjan razlog«. »Ponegdje je to samo plod običaja, a ponegdje pomodnih strujanja, vlastitih društvu bez čvrstih kršćanskih načela i vrjednota. Zato će biti potrebna pouka roditeljima, ponajprije o značenju samoga imena za ljudsku osobu, a potom o smislu krštenja i vlastitostima kršćanske antroponimije.« Osobno ime nije, dakle, tek »nešto«, nego je vrlo važno i ako su odlučni oko odabira imena za svoje dijete, roditelji bi se trebali i iskreno moliti da im Duh Sveti pomogne u toj odluci.
