Uz Knjižnicu Hrvatske revije, veliku ulogu u organiziranom višegodišnjem kulturnom izdavaštvu u iseljeništvu imala je knjižnica ZIRAL – Zajednica izdanja »Ranjeni labud«, u čemu je osobito važan doprinos njezina urednika publicista i znanstvenika Dionizija Vinka Lasića.
Rođen je 6. lipnja 1913. u Uzarićima kod Širokoga Brijega, gdje je završio pučku školu i gimnaziju. U Franjevački red stupio je 1932., a filozofiju i teologiju studirao je u Mostaru i Schwazu (Austrija). U međuvremenu je, 1937., zaređen za svećenika u Mostaru. Odmah nakon ređenja vratio se u Schwaz, gdje je dovršio posljednju godinu teologije. Godine 1938. pošao je u Rim na franjevačko učilište »Antonianum« na poslijediplomski studij duhovnosti. Nakon dvije godine vratio se u domovinu te kao župni pomoćnik djelovao na Kočerinu. Od svibnja 1941. ponovno je u Rimu, gdje je 1943. stekao doktorat iz teologije. Nakon toga imenovan je odgojiteljem franjevačkih bogoslova u Mostaru. Godine 1945. napustio je domovinu i došao u Rim, gdje je do 1948. bio duhovnik studenata teologije na papinskom sveučilištu »Antonianumu«.
Nakon što su hrvatski franjevci pod vodstvom fra Dominika Mandića osnovali školu za hrvatsku izbjegličku djecu u Grottamareu kod Ancone, tu je djelovao kao odgojitelj i učitelj do 1950. Sličnu službu obavljao je godinu dana u obližnjoj Sassoferrati, do rujna 1951., kada je imenovan profesorom duhovnoga bogoslovlja i morala na »Antonianumu«. Na toj službi ostao je do 1974., kada je otišao u SAD. Sljedeće godine opet je nakratko bio u Rimu na Sveučilištu, a potkraj 1975. ponovno je pošao u SAD. Imenovan je suurednikom hrvatskoga tjednika »Danica« te upraviteljem franjevačkih izdanja i direktorom Hrvatskoga etničkoga instituta u Chicagu, koji je važna iseljenička znanstveno-kulturna ustanova i »baza podataka«. Bio je ravnatelj mjesečnika »Hrvatski katolički glasnik« od 1975. do 1977. te godišnjaka »Hrvatski kalendar« od 1977. do 1978. i 1986.
Dok je boravio i radio u Norvalu u Kanadi 1980. – 1984., uređivao je tjednik »Glas Hrvatskog društveno-kulturnog centra« i mjesečnik »Hrvatska baština«. Godine 1995. vratio se u domovinu. Ostavivši otvorene knjige na radnom stolu, umro je u Zagrebu 27. studenoga 1997. Pokopan je 30. studenoga na Širokom Brijegu.
Svakako najvažniji njegov pothvat bilo je osnivanje izdavačke kuće ZIRAL u Rimu 14. ožujka 1972. s fra Lucijanom Kordićem, fra Bazilijem Pandžićem, fra Ljubom Krasićem (tada pod pseud. Roman Forte) i dr. Josipom Glamuzinom. Zamisao se razvila još 1970. na sastanku Pandžića, Kordića i Lasića u gradiću Frohnleitenu u Austriji o zajednici hrvatskih intelektualaca, koja je uskoro osnovana, a predsjednik joj je do smrti 1980. bio Dušan Žanko, mislilac i publicist.
»Samo ime ZIRAL mnogima je neobično i enigmatično. (…) Očito je da se radi o izdanjima, jednom nesumnjivom kulturnom pothvatu, lijepome kao labud, ali usred naše dramatične hrvatske situacije ta je ljepota ‘ranjena’. Međutim drame i rane nadilaze se time što se oko toga prosvjetiteljskoga poduzeća okuplja zajednica. To hrvatsko zajedništvo po svim kontinentima usredotočeno je u jednome ograničenom i agilnome skupu lica koja imaju plemenitu namjeru i misiju da svoj iseljenički živalj obogati kulturnim usmjerenjem«, navodi se u uvodnoj riječi »Zbornika ZIRAL« 1990.
Kao glavni urednik ZIRAL-a od 1972. do 1995. uredio je pedeset dvije knjige, a još devet ih je imao u pripremi. Uz ostale, više su knjiga u tom izdavačkom nizu tiskali književnici Lucijan i Predrag Kordić, Hrvoslav Ban, Mirko Vidović i Vinko Grubišić, povjesničar fra Dominik Mandić, filozof fra Kvirin Vasilj, a vrijedna izdanja tiskali su Ante Kadić, fra Bonifacije Perović i dr. Uredništvo je prvo bilo u Rimu, od 1980. u Norvalu, a od 1984. u Chicagu, te je napokon s Lasićem prispjelo u domovinu. U toj biblioteci izišla je 1974. i poznata biografija bl. kardinala Stepinca Alekse Benigara. Zbog te knjige ondašnja je jugodiplomacija tražila od talijanskih vlasti premetačinu Lasićeve sobe, ali se to uspjelo otkloniti jer je kolegij sv. Ante, u kojem je stanovao, bio pod papinskom jurisdikcijom.
Osim toga uredničkoga rada, Lasić je godinama radio na prikupljanju i proučavanju građe o ukrasnim pleterima. Taj rad pretvorio je u svoje kapitalno djelo »Pleterni ukras od najstarijih vremena do danas: njegov likovni oblik i značenje«, jedno od posljednjih koje je priredio kao urednik ZIRAL-a, izišlo 1995. Desetljećima je naime proučavao povijest i rasprostranjenost pletera i zaključio da Hrvati nisu taj ukras donijeli sa sjevera niti su ga primili od Bizanta. To dokazuje i tvrdnjom da na istočnoj obali Jadrana gotovo uopće nema pletera sve do kraja VIII. stoljeća i da se on u Hrvata pojavljuje kao čin gradnje vezan uz sunčeve faze i solsticije.
Može se reći da su knjige što ih je uređivao u sklopu ZIRAL-a liječile ranjenu hrvatsku dušu i pripremale osvit novoga vremena za hrvatski narod. ZIRAL je nastavio djelovati nakon njegove smrti, što je najveće priznanje njegovu, Kordićevu i Pandžićevu radu.
