Kakvo je ovo vrijeme? Odgovor na to pitanje nosi redovito negativan predznak te budi nostalgiju za prošlim vremenima. Stoga su važna sjećanja, uključujući i ideju da se vrate u službeni protokol Oltar domovine i vječni plamen. Matea Šobak u Večernjem je listu podsjetila da je to mjesto pijeteta i izniman rad kipara Kuzme Kovačića, ali i formalni spomenik palima u Domovinskom ratu. Tužna je spoznaja koju su s novinarkom podijelili odgovorni iz Parka prirode Medvednica jer nitko nije tražio službena protokolarna ceremonijalna događanja državnoga vrha.
Propadaju ondje Kovačićeve 23 kocke isklesane hrvatskim motivima i stihovima, kao i još šest plavih staklenih »kapi« ili »suza« koje s kamenim kockama simboliziraju grb Lijepe Naše. Oltar domovine na Dan državnosti 1994. otvorio je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman, koji ga je i uključio u državni protokol, a na Sve svete 1999. posljednje pojavljivanje u javnosti pred smrt bilo mu je upravo ondje.
Već godinu dana kasnije nova vlada na Medvednicu ne odlazi, a upravo ta 2000. godina uzima se kao ona od koje Oltar domovine pomalo ulazi u zaborav.
Novinarka je podsjetila da je predsjednik Stjepan Mesić ukinuo protokole na Medvedgrad te da Oltar propada godinama prije nego što ga je 2006. za gotovo milijun kuna rekonstruirao Grad Zagreb. Unatoč tomu, još jedan vrlo važan dio danas nije u funkciji. Vječni plamen prvi put se ugasio 2010. godine kad se Grad i država nisu mogli dogovoriti o tome tko je zapravo mjerodavan za punjenje spomenika propan-butanom kako bi se vatra mogla održavati. Bi li taj trošak isto trebali »pokrivati« Grad i Ministarstvo kulture, tad je bilo sporno, a nadležnost nad Oltarom preuzeo je Park prirode Medvednica. Plamena nema ni danas da se on ponovno stavi u funkciju, a trebalo bi obnoviti plinske instalacije. Potrebna je njihova rekonstrukcija, nakon čega se za plamen dobiva tehnička dozvola i onda bi se on ponovno mogao upaliti, rekli su novinarki na Medvednici, s tužnom opaskom da za to jednostavno nema interesa.
Kakvo je ovo vrijeme? U potrazi za odgovorom na to pitanje moguće je navesti još jednu tužnu pojavu. Naime, 64 000 nizozemskih roditelja traži odštetu u ime svoje djece od kineske videoplatforme TikTok. Potražuju ukupno više od 1,4 milijarde eura, objavila je nizozemska Zaklada za istraživanje informacija na tržištu. Ta društvena mreža, tumače, bez dopuštenja prikuplja podatke o maloljetnicima zbog ciljanoga oglašavanja. Djeca su tako izloženija opasnostima kroz takozvane izazove u kojima korisnici platforme jedni od drugih traže da izvrše rizična djela. To su samo neka od roditeljskih zabrinutosti i muka.
Kakvo je ovo vrijeme? Ima li utjehe? Ima, samo ju treba potražiti. Jednu je bilo moguće pronaći u Splitu na Kmanu u crkvi Pomoćnice Kršćana kada je predstavljena knjiga Trpimira Jurkića »Ne možeš birati manje bolne sate«. Jurkić je prvak Drame HNK-a Split kao priznati redatelj, glumac i pisac dramskih tekstova. Objavio je priče koje je on slao kao čestitke svojim prijateljima za blagdanske dane. Jedna priča, »Dite moje«, opisuje strahotu, nevolju, nesreću – misleći na virus. Priču je gradio oko rečenice koju je izgovaralo neko drugo davno umrlo vrijeme, kroz jedinstvenu mudrost prabaka. Ta rečenica glasi: »Dite moje, šta ne prođe u grubu, proće u lipu.« Napisao je da jednostavnost te nenaučene mudrosti lišene svake akademske poze, znanstvene (ne)utemeljenosti ili/i ideološke odbojnosti, počiva na dubokom osjećaju stvarnosti, na prednosti i prihvaćanju, a nadasve vjeri. Dojmljive su njegove riječi: »To je mudrost srca koje svakodnevno moli zajedno sa psalmistom: ‘Nauči nas, Gospodine, dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.’ To je mudrost ruku, otvorenih uvijek da prime sve ono što život donese. Razmišljam o tome što bi moja prabaka, da je kojim slučajem živa, rekla na sve ovo što nam se događa s ‘ovo zeru virusića’. Naime njoj je prije sto godina ‘španjola’ odnijela petero djece, petero! U godinu – dvije! Desetero rodila, pet otišlo Bogu za anđele, petero proživjelo ‘velike’ godine, baš poput nje. Teško je nama iz ove naše sto godina mlađe perspektive shvatiti takvo nešto. Shvatiti što sve čovjek može preživjeti i živ ostati, i dalje se nadati i u sebi čuvati duh života. No ako ne možemo shvatiti, možemo se bar potruditi i osluhnuti to: ‘Dite moje , šta ne prođe u grubu, proće u lipu.’ Ta rečenica mora zvučati baš tako i nijedno slovo u njoj ne može biti promijenjeno. Mi danas naše vrijeme i dane dijelimo na one teške, bolne, ružne, nesretne, na one lijepe i radosne, ali najviše na one koje u arhive našeg života slažemo. (…) Ali iz daljine dopiru glasovi jači od svih naših nemoći: sve ono što nije ružno, lijepo je, sve što nije nesreća sreća je, sve ono što nije smrt, jest život! ‘Dite moje, šta ne prođe u grubu, proće u lipu!’ To je rečenica koja nas ne će spasiti od boli, ali hoće od očaja i gorčine i odustajanja! To je jednostavno rečenica dobrih ljudi, koji takvim vide život.«
