»Hvalite Boga zbog svih stvorenja njegovih!« Tim poklikom svetoga Franje Asiškoga papa je Franjo prije godinu dana u apostolskoj pobudnici »Laudate Deum« vjernike pozvao da obnove jedinstvo sa stvorenim svijetom. Da Papin poziv na skrb o »suputnicima« bez kojih se ljudski život »ne može shvatiti ni održati« nije bez biblijskoga utemeljenja, zna svatko tko je u nedjeljnom evanđelju jednoć čuo da Bog ne zaboravlja ni vrapčiće. No oživotvorenje te skrbi može prepoznati svatko komu pogled tijekom nedjeljnoga evanđelja odluta do slika ili kipova svetaca koje rese životinje.
I više od njihove brojnosti, raznolikost poveznica članova proslavljene Crkve sa životinjama – od simbolične u slučaju svetoga Ivana do praktične u slučaju svetoga Ilije, od imenske u slučaju svetoga Dominika do djelatne u slučaju svetoga Jurja – ocrtava aktualnost Papina poziva uz spomendan svetoga Franje. A osobit poticaj na njegovo ponovno promišljanje nedavno je ponudila i knjiga »Sveci, životinje i legende« u kojoj autor dr. Željko Cvetnić, akademik i znanstveni savjetnik na Hrvatskom veterinarskom institutu, promišlja povezanost 41 svetca sa životinjama.
Raznolikost svetačkoga »životinjskoga carstva«
»Pisanje ove knjige bilo je velik izazov i velik odmak od moje temeljne struke«, priznaje u razgovoru za Glas Koncila akademik Cvetnić.
»Životinje su uključene u prikaz ljudske povijesti u Svetom pismu, počevši od zmije iz vrta stvaranja preko goluba koji prenosi Božju odluku Noi i kita iz čije utrobe Bog spašava proroka Jonu do Isusove prispodobe o izgubljenoj ovci«, podsjeća dr. Željko Cvetnić»Tema povezanosti svetaca sa životinjama zaintrigirala me pa sam počeo tražiti odgovore. Nisam nailazio na obrazac po kojem bih mogao takvo što napisati jer on i ne postoji, tako da je koncept knjige originalan, a i dobar poticaj za slična istraživanja«, objašnjava sugovornik, čije je istraživanje pokazalo raznovrsnost »životinjskoga carstva« svetaca. »Životinje se pojavljuju kao pratnja više desetaka svetaca, a najčešće su to konj, magarac, deva, krava, bik, vol, ovca, janje, svinja, pas, guska, golub i pčele. Osobito su zanimljivi svetci koji se časte kao patroni pojedinih životinja, a uz njih i struke povezane sa životinjama: pčelari, mljekari, pastiri, kovači…«
Praktične, simboličke i etimološke poveznice
Upravo su praktični razlozi prehrane, prijevoza i pomoći najčešća poveznica svetaca i životinja – ali ne i jedina, upozorava sugovornik. »Različite simboličke, osobito etičke i moralne poruke vrlo su često personificirane u životinji, a Sveto ih pismo nerijetko opisuje. Tako je Duh Sveti u liku goluba uobičajeni pratilac Majke Božje i svetoga Josipa te bezbrojnih svetaca koji su bili njime nadahnuti. U nekim se slučajevima životinje pridružuju svetcima zbog jezične asocijacije – primjerice sveti Hipolit (grč. hippos – konj) koji je prema predaji zaštitnik konja, potom sveta Agneza (lat. agnus – janje), mučenica koja se prikazuje s janjetom, ili sveti Gal (lat. gallus – pijetao) koji je postao zaštitnik peradi.«
Leteći podsjetnici na nebesku stvarnost
Prisutnost životinja u kršćanskoj misli ima dugu tradiciju, što pokazuje i stotinjak životinjskih vrsta koje se spominju u Svetom pismu. »Riječ je o simbolima koji se susreću u gotovo svemu: od rađanja do umiranja, od svjetla do tame, od dobra do zla… Životinje su uključene u prikaz ljudske povijesti u Svetom pismu, počevši od zmije iz vrta stvaranja preko goluba koji prenosi Božju odluku Noi i kita iz čije utrobe Bog spašava proroka Jonu do Isusove prispodobe o izgubljenoj ovci«, podsjeća dr. Cvetnić, ističući bića čiji let čovjeka podsjeća na nebesku stvarnost – ptice.
»Golubica je općeprihvaćena kao znak mira. Orao je simbol visina, koji i čovjeka poziva da stremi visinama, to jest k Bogu. Mitološka ptica feniks postaje simbol Kristova uskrsnuća.«
Živahni znakovi kalendarske i crkvene godine
Nije čudno što je vjerni puk rado prigrlio tu živahnu simboliku, čiji su odraz brojni kršćanski običaji neodvojivi od životinja. Drevnošću se među njima ističe blagoslov blaga za Jantolovo – blagdan svetoga Antuna pustinjaka. »Na taj dan stoka nije korištena za rad, a ljudi su sa stokom, najčešće konjima, u molitvi obilazili crkvu. U Ugarskoj se toga dana blagoslivljala rogata stoka, mještani i budući rod na poljima, a postojao je i običaj da se nakon misnoga slavlja na Jantolovo održava licitacija, na koju bi vjernici donosili darove – mesne proizvode«, opisuje sugovornik, dodajući da su upravo blagdani »životinjskih« svetaca važni trenutci kalendarske i crkvene godine. »Jurjevo se blagoslovom konja i kićenjem stoke slavi kao početak proljeća, a na blagdan svete Agneze u crkvi Sant’Agnese u Rimu blagoslivljaju se dva janjeta, od čijega se runa izrađuju paliji.«
Svetac koji je propovijedao životinjama
No blagdani ljubitelja životinja podsjećaju i na važno mjesto životinja u svetačkoj duhovnosti, što najbolje ocrtava primjer svetoga Franje Asiškoga. »On je svu prirodu smatrao ogledalom Boga i ona ga je približavala Bogu. Sva je stvorenja nazivao ‘braćom’ i ‘sestrama’, a iz najdojmljivijih je priča o njemu poznato da je propovijedao životinjama. Pun radosti i divljenja pticama je uputio ove riječi: ‘Sestre moje ptice, hvalite i ljubite Stvoritelja, koji vas je odjenuo perjem, podario vam krila za let…’ Možda je i najpoznatija zgoda kada je u Gubbiju ukrotio vuka te on više nije napadao ni stoku ni građane. Mirni vuk postao je živi podsjetnik na čuda, strpljivost, vrline i svetost svetoga Franje«, smatra dr. Cvetnić.
Životinje podučavaju svetačkoj poniznosti
No sveti Franjo tek je najpoznatiji primjer ispravne ljubavi prema životinjama. »Sveti Martin de Porres malo nam je poznat svetac koji je imao nadnaravni odnos s prirodnim svijetom. Tijekom postupka njegove beatifikacije objavljeno je da je umio čudesno promijeniti narav životinja, uklanjajući razlike među njima. Legenda pripovijeda da je sveti Jeronim lavu zaliječio nogu vađenjem trna, a iznimna je i priča o psu Il Grigliju koji je mnogo puta od pogibelji spasio svetoga Don Bosca«, dodaje sugovornik. Unatoč opisanim različitostima svetačkih odnosa sa životinjama, njihovi životi upućuju na istu duhovnu pouku jedinstva sa stvorenim: pouku poniznosti. »Nitko od njih nije bio savršen jer se ne traži savršenstvo, nego težnja prema njemu, što bi za nas svakako trebalo biti dobrim primjerom i poticajem«, zaključuje dr. Cvetnić. Poticaj je to za koji je dovoljno – osvrnuti se.
Stvarni svetci, izmišljene životinje
