Vazmeno vrijeme nije samo doba susreta s uskrsnulim Kristom, nego je i snažan događaj i tjelesnoga rastanka od njega. Učenici Isusa uskoro više ne će vidjeti, ostat će Duh Sveti, Tješitelj, koji će nadahnjivati Crkvu Kristovim riječima. Kaže Isus u Evanđelju po Ivanu: »Dječice, još sam malo s vama.«
Rastanci su uznemirujući trenutci. Čovjek bi ih najradije izbjegao jer u njima otkriva koliko može na nekoga ili na nešto biti navezan. Od rastanaka srce se cijepa, prolete sve sretne misli koje se odjednom pretvaraju u otužnu sjetu. Nekada je za rastanke korisna priprema. Pa kada se zna što čovjeka očekuje, lakše se prebrodi situacija. Isus se isto pripremao za rastanak sa svojim učenicima. Nije ih iznenada napustio. Njegove posljednje riječi bile su pripremljene, zadnji susreti bili su uvodi u nešto novo, u nastavak drugoga načina suživota s Učiteljem. Kada je Isus izrekao riječi: »Dječice, još sam malo s vama«, kao da je njihove uši pozorno otvorio ne bi li se sada oni i sami pripremili za ozbiljniji početak. Tri godine koje su proveli s Isusom nisu bile dovoljne da razumiju događaj muke. U najvažnijem trenutku kada je bio uhvaćen, oni su se razbježali, nisu u pamet dozvali riječi da će on nakon tri dana uskrsnuti, ni da će hram nakon tri dana ponovno sagraditi, ni da će zauvijek ostati s njima. Bilo ih je potrebno pripremiti jednostavnim riječima neobična rastanka.
Njegove riječi na posljednjoj večeri usmjerene su prema ljubavi. Neka se međusobno poštuju, neka budu tu jedni za druge, neka ne odustaju jedni od drugih. To su bile posljednje riječi posljednje večere. Isus je prepun osjećaja jer ih priprema za rastanak. I zna da će ga razočarati, ali njegove riječi, riječi rastanka, usadit će im se u srce.
Isus danas svakoga učenika uči koliko je u rastancima važno izgovarati ono što je na srcu. On nije ni zašutio, ni zaplakao, ni otišao. On je u odlasku progovorio. Čovjek ima priliku od Učitelja naučiti koliko je upravo govor važan u rastancima. Slušanje na rastanku pokazuje koliko je čovjeku stalo do drugoga. Kada se drugoga u nemoći, starosti, bolesti ili čak u najobičnijem dugotrajnom rastanku sluša, te riječi postaju ne samo snažna sjeta na osobu, one postaju i riječi ohrabrenja. Pamte se upravo ti posljednji susreti koji najsnažnije govore. Ako ih se ne čuje, ako se umjesto njih klepeću samo vlastite sebične riječi, čovjek se poslije stalno kaje. Takav postaje poput svetoga Petra koji je Isusa prekidao na posljednjoj večeri. Petar je iznosio svoje junačke planirane pothvate, a u herojskim činima obeshrabrili su ga obični sluge na dvoru velikoga svećenika. On se zato poslije snažno kajao, nije čuo Isusove riječi oproštaja jer je umjesto njih izgovarao svoje.
O navedenim Isusovim riječima govori Ivan Zlatousti: »Nakon večere počinju riječi tuge. Kada je Juda izašao, više nije bila večer nego noć. Stoga je bilo potrebno sve iznijeti pred učenike kako bi to zadržali u sjećanju. Govorio je kako bi ih utješio i da ih naredne opasnosti ne bi prekomjerno uznemirile jer su došle iznenada. Kada vidimo nekog od naših najdražih prijatelja kako odlazi od nas, naša je naklonost najtoplija, a tim više ako ih vidimo kako odlaze na mjesto na koje mi još ne možemo otići.«
Ako je Isus riječi uputio učenicima, upućuje ih i danas kršćanima. »Dječice, još sam malo s vama«, može odzvanjati svakomu kršćaninu. Učenike naziva dječicom. Snažna je ta simbolika. Djeci se štošta može oprostiti jer ne razumiju složenost situacija. Svjestan je Isus da će i kršćani, kao i učenici, nebrojeno puta prečuti poruku, ponekad će se ponijeti poput djece i zaboraviti, trebat će dosta vremena dok duhom sazriju. Svakomu se vjerniku može dogoditi da Božju poruku slučajno smetne s uma. Riječi upućene učenicima kao dječici postaju snažan poziv neka kršćanin u svoj život usadi Isusove riječi.
Isus je prenio učenicima snažne riječi koje odjekuju i danas. I bilo bi pohvalno kada bi kršćanin što češće zaustavljao svoj govor. Možda ponekad i poslušao starije, ma što god da govore. Više osluškivanja tuđega govora donijelo bi i manje svađa, manje buke, manje nesnošljivosti, a više nade. »Dječice, još sam malo s vama«, otvara novi početak koji može pobuditi zabrinutost, ali uz više slušanja, donosi neočekivano oduševljenje uskrsnućem.
Gospodine, mi smo dječica koja žele čekati Tvoj govor pa daj da
nalazimo nadahnuće u Riječi, Sinu Tvojem, koji uskrišen ostaje
s nama u vijeke vjekova. Amen.
