Radi lakšega razumijevanja svih dosadašnjih hrvatskih politika, zapravo pokazivanja propusta prema obiteljima s djecom i upozorenja da se nešto hitno treba mijenjati, pokušat ćemo usporedbama Hrvatske s drugim državama Europe približiti problem. Počnimo s našom domovinom, u kojoj se građani svijeta žele sve više odmarati, ali koja nažalost ima sve manje vlastitoga stanovništva.
Hrvatska. Doplatak za djecu mogu ostvariti roditelj (bračni ili izvanbračni), posvojitelj, skrbnik, očuh, maćeha, baka, djed, udomitelj, punoljetno dijete bez oba roditelja na redovitom školovanju. Dakle zakonski krug mogućih korisnika prava na doplatak za djecu dan je prilično široko. To stvara privid da je država dobrohotna prema djeci. Međutim, budući da doplatak za djecu nije pravo djeteta, nego pravo roditelja i navedenih drugih mogućih korisnika, u praksi se tom činjenicom sužuje broj djece za koju se može primati doplatak za djecu. Isključenje obitelji iz prava na doplatak za djecu provodi se uvjetovanjem toga prava propisivanjem imovinskoga cenzusa. Iz tako definiranoga prava isključene su sve obitelji u kojima ukupni dohodak kućanstva ostvaren u prethodnoj kalendarskoj godini podijeljen na sve članove kućanstva prelazi 50 % proračunske osnovice.
Dakle, tom tako nepromijenjenom »proračunskom osnovicom« isključuju se svake godine brojne obitelji iz prava na doplatak za djecu. Iako je o tome pisano, valja ipak ponovno pojasniti kako i zašto se isključuje iz prava na doplatak. Ako se pođe od činjenice da proračunsku osnovicu utvrđuje Sabor izglasavanjem državnoga proračuna, tad bi za svaku tekuću godinu u kojoj se izvršava proračun trebalo utvrditi i novu proračunsku osnovicu. Nažalost, nova proračunska osnovica nije utvrđivana, odnosno nije mijenjana od 2001. godine, dakle duže od 16 godina, a iznosila je 3326 kuna pa granični imovinski cenzus od 50 % iznosi 1663 kn mjesečno.
Nasuprot tomu, prosjek plaća ipak se godinama povećavao. Posljedica je na štetu obitelji s djecom jer malo povećanje prihoda, plaće ili mirovine, jednoga člana obitelji, može utjecati na gubitak prava na doplatak. Povećanje ukupnoga prihoda po članu kućanstva, samo za jednu kunu, može dovesti do prekoračenja dopuštenoga cenzusa prihoda. Naime, samo jedna kuna može biti matematički dokaz da ukupan prihod kućanstva premašuje 50 % visine proračunske osnovice. Tako samo jedna kuna može imati za posljedicu ili gubitak prava ili pomak u nižu cenzusnu skupinu i smanjivanje visine doplatka za djecu. Tako se svake godine »silom zakona« smanjivao broj obitelji korisnika prava na doplatak za djecu, usprkos uvjeravanjima politike da se treba stimulirati roditeljstvo kao osnovni temelj pronatalitetne politike s ciljem izbjegavanja demografske katastrofe. Kada bi se usporedio broj obitelji korisnika prava na doplatak za djecu iz godina 2001. i 2017., potvrdio bi se težak »grijeh struktura vlasti«.
Europa. Usporedit ćemo samo neke nama poznatije države s kojima imamo brojnije pravne i gospodarske kontakte, kao što su Njemačka, Austrija, Francuska i druge.
Njemačka. Pravo na dječji doplatak za svoju djecu imaju njemački državljani, ali i državljani EU-a s prebivalištem u Njemačkoj. Dakle i hrvatski građani koji nisu njemački državljani, ali imaju dozvolu boravka (prebivalište) u Njemačkoj imaju pravo na dječji doplatak. To su u pravilu naši popularno zvani »gastarbajteri« koji su na radu u Njemačkoj i imaju dozvolu boravka, poznato kao »ofental« (službeni naziv: Aufenthaltserlaubnis).
Austrija. Slično kao i Njemačka. Pravo na dječji doplatak imaju austrijski državljani i državljani EU-a s prebivalištem u Austriji ako s djetetom žive u istom kućanstvu. Doplatak za djecu u Austriji je neke vrste obiteljski doplatak, bez obzira na prihode i imovinu. Dakle to je pravo djeteta. Visina doplatka određuje se ovisno o dobi djeteta i raste s rastom djeteta. Ako obitelj ima više djece, doplatak se povećava razmjerno prema broju djece.
Francuska. U prošlosti je imala velik problem prirasta stanovništva, ali je to politikom dječjih dodataka i drugim mjerama uspješno riješila, kako povećanjima visina tako i proširenjima prava, a za veći broj djece davanjem poreznih olakšica.
Irska. Sva djeca koja žive u Irskoj imaju pravo na dječji doplatak bez obzira na primanja roditelja. Činjenica življenja u Irskoj i neovisnost prava o visini prihoda roditelja pretvara dječji doplatak u izričito samostalno pravo djeteta.
Švedska. Svako dijete prima dječji doplatak bez obzira na prihode roditelja. Za drugo i svako sljedeće dijete doplatak se udvostručuje, a za šesto i svako sljedeće dijete dodaje se još određeno povećanje.
Finska. U Finskoj također sva djeca imaju pravo na dječji doplatak. Za drugo i svako sljedeće dijete doplatak se povećava.
Švicarska. Dječji doplatak ostvaruje se različito, ovisno o kantonu (pokrajini), ali također ovisno o broju i dobi djece i o zaposlenju roditelja. Tako se za drugo i treće dijete priznaje pravo na veći doplatak.
Sve navedene europske države, a i druge koje nismo spomenuli, vode posebnu brigu za stimuliranje nataliteta, kao jamca budućnosti, ne samo nacije, nego i države. Kada bi se usporedile visine izražene u eurima i ukupna masa izdataka i odredio postotak izdvajanja iz državnoga proračuna, uvidjelo bi se da je Hrvatska pri dnu. Treba se nadati da će usvajanjem državnoga proračuna za 2018. g. biti povećana proračunska osnovica, pa tako i povećan broj korisnika doplatka za djecu. Na svako odgađanje radikalnih izmjena u pravcu proširenja prava doplatka na svu djecu trebalo bi primijeniti staru latinsku izreku: »Opasnost je u odgađanju.«
