Slično Stjepanu Tomislavu Poglajenu, o Krunoslavu Stjepanu Draganoviću i danas se ispredaju legende i fame, a nad njegovim životom, unatoč brojnim člancima, knjigama i simpozijima o njemu, još stoje razni upitnici i zagonetke, pa je pomalo u sjeni ostao njegov znanstveni, kulturni i socijalni rad.
Rođen je 30. listopada 1903. u Brčkom. Gimnaziju je pohađao u Travniku, a završio 1922. u Sarajevu. Studij elektrotehnike i strojogradnje na bečkoj Politehnici prekinuo je 1925. prešavši na sarajevsku bogosloviju. Za svećenika je zaređen 1928. Bio je voditelj brojidbenoga ureda Napretkove zadruge i kulturno-povijesne zbirke, potom vjeroučitelj u pučkim školama i upravitelj nakladnika »Academia Regina Apostolorum«, koju je bio utemeljio nadbiskup Šarić 1932., kada je na njegovu preporuku otišao u Rim na Papinski orijentalni institut, gdje je studirao kršćanstvo Istoka i islam te proučavao pismohranu tadašnje Kongregacije za propagandu vjere. Nakon obrane disertacije na njemačkom (prevedene 1991.: »Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje hrvatskoga govornoga područja u vrijeme vladavine Turaka«) vraća se 1935. u Sarajevo, gdje je prvo bio vjeroučitelj u osnovnoj i građanskoj školi Sestara milosrdnica, a zatim do 1939. nadbiskupski tajnik. Redovitim profesorom na bogosloviji imenovan je 1942. Početkom rata kao izaslanik NDH pomaže u povratku hrvatskih zarobljenika bivše jugoslavenske vojske iz Srbije i Makedonije, a bio je i predsjednik Hrvatsko-slovenskoga odbora za prihvat slovenskih izbjeglica. Godine 1943. pridijeljen je hrvatskomu predstavništvu pri Sv. Stolici sa zadaćom pomagati Caritasu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskomu Crvenomu križu.
Iz talijanskih zatvora i logora oslobodio je više stotina Hrvata, Slovenaca, Srba, Crnogoraca i Albanaca. Nakon rata ostao je u Rimu pomagati hrvatskim izbjeglicama pred progonima komunističkih vlasti te izvješćivao političke krugove Zapada o stanju i prilikama u Hrvatskoj i o stradanju hrvatskoga naroda. »Draganovićev politički profil može se prikazati ovako: Beskompromisno državotvoran, demokratski orijentiran, kritičan prema Paveliću i ustaškom režimu, jasno razlučujući državu od režima, a što se tiče BH, predlagao je kao optimalno rješenje federaciju s Hrvatskom. Kategorički je isključivao bilo koju novu Jugoslaviju« (M. Simčić). Od početka 1953. djelovao je u Zavodu sv. Jeronima, napustivši ga 1958. pod pritiskom jugoslavenskih vlasti, koje su time uvjetovale odlazak svećenika iz Hrvatske na studij u Rim. Početkom šezdesetih odlazi u Pressbaum, nedaleko od Beča, posvetivši se istraživanju komunističkih poratnih zločina, zbog čega je bio posebna smetnja jugoslavenskomu režimu. Otet je kod Trsta 10. rujna 1967. i doveden u Jugoslaviju. (O njegovim iskazima nakon povratka knjigu »Krunoslav Draganović, iskazi komunističkim istražiteljima« priredio je Miroslav Akmadža 2010.). Suđenje je izbjegao zahvaljujući pritiscima Italije, Sv. Stolice i Austrije, čiji je bio državljanin, ali se obvezao na šutnju i ostanak u zemlji.
Sustavno se bavio poviješću hrvatskoga katoličkoga pučanstva u Bosni i Hercegovini. Godine 1926. u godišnjaku »Grad na gori« objavio je studiju »Hrvati katolici Bosne i Hercegovine u svjetlu statistike«, s dvama zemljovidima, 1933. priređuje »Izvješće fra Tome Ivkovića« iz godine 1630., a 1937. »Izvješće apostolskog vizitatora Petra Masarechija o prilikama katoličkog naroda u Bugarskoj, Srbiji, Srijemu, Slavoniji i Bosni g. 1623. i 1624«. S Josipom Buturcem sastavio je 1939. »Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji«, a 1940. izdao je knjigu »Hrvati i Herceg-Bosna« (pseudonim Hrvoje Bošnjanin). Surađivao je u knjizi »Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine« 1942.; 1943. objavio »Hrvatske biskupije – Sadašnjost kroz prizmu prošlosti«, 1944. »Katalog katoličkih župa u BH u XVII. vijeku«, a s Buturcem tiskao pregled »Poviest Crkve u Hrvatskoj«.
Pisao je u »Luči«, »Za vjeru i dom«, »Kalendaru sv. Ante«, »Hrvatskom radiši«, »Katoličkom tjedniku«, »Vrhbosni«, »Katoličkom svijetu«, kalendaru »Napredak« te francuskom i njemačkom izdanju glasnika »Za dom«. Godišnjak »Croatia sacra« uređuje 1942. i 1943. Svezak 1942. izdaje i na talijanskom jeziku u 3000 primjeraka. Surađivao je u pripremi spomenknjige »Hrvatski Zavod sv. Jeronima u Rimu 1453. – 1953.« te u »Hrvatskoj enciklopediji«, »Lexikon für Theologie und Kirche« i »Enciclopedia Cattolica«. U iseljeništvu je pisao u »Hrvatskoj reviji«, »Osobi i Duhu« i »Novom životu«, preko kojega su djelovali hrvatski povjesničari u Rimu, a 1958. tiska knjigu »Mali priručnik njemačkoga jezika za hrvatske radnike«. Novi »Opći šematizam« priredio je 1974. U knjizi »Sa kupreške visoravni« 1974. tiskao je studiju »Naselja i migracije na Kupresu«, a 1978. studiju »Katarina Kosača bosanska kraljica«. Posebnu pozornost zaslužuju golema korespondencija i arhiv, koji se još prikuplja. Materijal za knjigu s dokumentima o pokolju katolika u svim župama BiH uzela je Udba tijekom premetačine uoči njegove smrti.
Umro je 5. srpnja 1983. u Sarajevu, gdje je i pokopan.
