Primjerima prinosa braće Slovenaca hrvatskoj kulturi neizostavno treba pridružiti i svećenika Josipa Grašića. Rođen je u Križima kod Tržiča 4. ožujka 1863. Nakon gimnazije u Ljubljani i studija teologije u Gorici zaređen je za svećenika 1885. »Najljepši dio svoga života proveo je među istarskim Hrvatima, pa se s njima potpuno asimilirao i uživio u istarske prilike, da je bio jedan od najradosnijih i najuglednijih katoličkih svećenika medu istarskim Hrvatima.
Grašić je bio začetnik i izvađač mnogih djela, koja su imala svrhu moralno, prosvjetno i ekonomsko jačanje našega svijeta u Istri. On je uredio pitanje škole u svojoj župi, a sedam je godina vodio i sam školu. U selu je osnovao posebno tamburaško i glazbeno društvo, a kad su se pojavila hrvatska katolička omladinska društva u Istri, Grašić je prvi radnik na tome području, i u njegovoj je župi osnovano prvo katoličko omladinsko društvo u čitavoj Istri«, predstavlja tjednik »Obitelj« Grašića 1935. u povodu 50. obljetnice njegova misništva.
Službovao je prvo u Gračišću i Pićnu, a od 1890. do 1929. u Bermu, gdje je 1910. – 1911. izgradio novu, neoromaničku župnu crkvu sv. Martina sa zvonikom, naručivši za nju veliku oltarnu palu sv. Martina na konju, koju je naslikao Celestin Medović. Ujedno je dao popraviti crkvu Majke Božje na Škrilinah. O toj crkvi i slikama pisao je u listovima »Ars sacra« i »Istra«. U »Hrvatskoj straži« pisao je o pavlinima. Sudionik je osnivanja Hrvatskoga katoličkoga narodnoga saveza 1910. i hrvatsko-slovenskoga katoličkoga kongresa u Ljubljani 1913. U Pazinu je bio desetljećima općinskim odbornikom pa je njegova kuća postala stjecištem uglednih i školovanih ljudi onoga vremena u Istri, s kojima je održavao tijesne veze.
Poput Strossmayera, i biskup Juraj Dobrila poticao je nadarene mladiće na laičke studije, posebice studije medicine i prava. Nakon Dobriline smrti brigu o zakladama preuzeo je Ivan Šust, a njega je naslijedio Grašić. U tom smislu djelovao je i u Katoličkom potpornom društvu »Obrana«.
Jedan od ciljeva nacionalnoga pokreta istarskih Hrvata i primorskih Slovenaca krajem XIX. i početkom XX. st. bilo je i gospodarsko osamostaljenje, odnosno oslobađanje seljaštva od zaduženosti kod talijanskih veleposjednika, trgovaca i bankara. Nakon što je u Pazinu osnovana podružnica Istarske posujilnice u Puli 1895., na području pazinskoga kotara osniva se niz društava za štednju i zajmove, pa tako i u Bermu. Bio je potpredsjednik Gospodarskoga društva u Pazinu, član stalnoga odbora Pokrajinskoga gospodarskoga vijeća u Poreču i Istarskoga pčelarskoga društva u Pazinu. Potaknuo je osnutak Proizvodne zadruge za ženski ručni rad u Omišlju. Članke iz područja gospodarstva pisao je u »Pučkom prijatelju«.
Bio je »uzor-svećenik i rodoljub« (»Pučki prijatelj«), »vanredno ljubazan, demokrat, čovjek duboke kulture, gostoljubiv i razborit«. »Uopće bilo bi nemoguće nabrojiti sva ona dobra djela koja je on učinio hrvatskom narodu u Istri«, zaključuje »Obitelj«. Nakon slučaja »Gortan i drugovi« morao je kao politički nepodoban fašističkim talijanskim vlastima prebjeći u Kraljevinu Jugoslaviju. Umro je u Spodnjem Brniku kraj Kranja 6. svibnja 1949.
