U bruxellesu je ove godine otvorena »Kuća europske povijesti« u čiji je projekt utrošeno 55 milijuna eura. Ostvarenje je to zamisli nekadašnjega predsjednika Europskoga parlamenta (2007.), Nijemca, Hansa-Gerta Pötteringa, inače katolika, koji je, u dobroj namjeri, želio izgraditi mjesto na kojem »može nastaviti rasti koncept europske ideje«, odnosno koje će »Europljanima svih generacija omogućiti da više nauče o svojoj povijesti«. A sadašnji predsjednik Parlamenta Antonio Tajani pretenciozno je oslikao važnost toga projekta: »To nije samo Kuća europske povijesti, nego je i kuća europskoga identiteta (!) i europskoga sjećanja. Ovaj muzej želi, iznad svega, državljanima približiti Europu.« Čini se da Kuća europske povijesti pokazuje zapravo nastojanje političkih vlasti u EU-u da oblikovanjem nekakve nadnacionalne povijesti promoviraju u Europi kolektivnu svijest, koja nije baš na visokoj razini.
Međutim, iz projektnoga nacrta, po kojem je razrađen postav muzeja, te iz medijskih komentara vidljivo je da Kuća europske povijesti, uza sve pozitivne postavke i, možda, dobre Pötteringove namjere, »uspješno« nastavlja s ustaljenom praksom potiskivanja i brisanja kršćanstva iz javnoga života i memorije. Prema postavu proizlazi da je točka rođenja Europe Francuska revolucija, a da se nema što kazati o razdoblju koje joj je prethodilo, odnosno nema u muzeju ni spomena o kršćanstvu kao da nije nikad u Europi postojalo i utjecalo na njenu povijest. Koncepcija muzeja pokazuje, smatra Arnold Huijgen, protestantski profesor sustavne teologije u Nizozemskoj, »da se europski sekularizam više ne bori s kršćanstvom, odnosno religijom, nego jednostavno ignorira u cijelosti svaki religijski aspekt života u europskoj povijesti«. Uočavao je to i papa Benedikt XVI. kao kardinal: »Pretpostavlja se ideja da samo radikalna prosvjetiteljska kultura, koja je dostigla svoj puni razvoj u naše vrijeme, može biti konstitutivna za europski identitet« (»Kršćanstvo i kriza kultura«).
Ne postavlja se dakle temeljno pitanje: Kako to da je Europa u jednom trenutku postigla čudesnu prednost nad ostatkom svijeta?
Što je to dalo poticaj Europi? Je li to filozofija, kultura i religija? Što je izazvalo da se razvitak Europe i njene civilizacije odvija brže nego u drugim dijelovima svijeta? Europa je kontinent budućnosti, koju je naslijedila od prošlosti, kolijevka je kršćanstva, talište demokracije, majka filozofije i matrica znanosti. To je Europa na koju treba svaki njezin stanovnik biti ponosan. Očito je: kršćanstvo, bolje rečeno katoličanstvo (!), jer u tom »grmu leži zec«, treba ukloniti iz povijesnoga sjećanja i javnoga prostora da bi se izbjegao bilo koji oblik kršćanskoga samorazumijevanja Europe.
No nisu u Europi uočljivi samo mnogobrojni suptilni i »tihi« pokušaji brisanja kršćanstva iz javnosti i pamćenja. Prisutna su i mnoga nastojanja koja izravno, bez sustezanja i prikrivanja, pokazuju izrazito neprijateljstvo prema religiji, a posebice kršćanstvu. Ilustrativan je, primjerice, vrlo oštar, neprijateljski pristup koji zastupa Pedro sanchez, vođa Španjolske radničke socijalističke stranke, uz potporu stranke Podemos. U listopadu 2015., dva mjeseca prije parlamentarnih izbora, najavljivao je da će, kad pobijedi, katoličku religiju ukloniti iz javnosti i školskih kurikula, ukinuti sporazum Španjolske sa Svetom Stolicom te brisati zalog španjolskoga ustava glede obveze države da podržava »odgovarajuće kooperativne odnose« s Katoličkom Crkvom. Želi revidirati i odredbu ustava koja jamči pravo roditeljima da u skladu sa svojim svjetonazorom osiguraju u školi svojoj djeci religijske i moralne upute.
U pravu je papa Benedikt XVI. koji je u mnogim svojim razmišljanjima upozoravao da u Europi sve više raste patološka mržnja prema kršćanstvu, a posebice prema katoličanstvu. U tom je smislu zanimljiv, primjerice, njegov povijesni govor koji je izrekao 1. travnja 2005. u Subiacu, dan prije smrti pape Ivana Pavla II., prigodom primanja nagrade »Sveti Benedikt«, koja mu je dodijeljena za promoviranje života i obitelji u Europi. Kazao je bez sustezanja nešto što oslikava ozračje današnje Europe: »Odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije (!) kojom se žele zaštititi osjećaji neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, nego je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanoga iz javnoga života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti. Europa, na žalost, sve više zaboravlja svoje kršćanske korijene.« Sve je to uviđao i sveti Ivan Pavao II.: »Vrijeme u kojem živimo s njemu svojstvenim izazovima izgleda kao doba pomutnje. […] Na poseban način htio bih spomenuti gubitak u Europi kršćanske memorije i naslijeđa, praćen praktičnom i religijskom ravnodušnošću…« (apostolska pobudnica »Crkva u Europi«).
A da zanemarivanje vjere i ljudskoga dostojanstva ostavlja Europu bez korijena konstatirano je i u zajedničkom katoličko-pravoslavnom priopćenju s vrlo zapaženoga sastanka, pomalo zanemarenoga u medijima, održanoga u ekumenskom duhu u Parizu od 9. do 12. siječnja ove godine, na kojem je sudjelovalo, uz domaćina kardinala Andréa Vingt-Troisa, dvanaest delegata Vijeća europskih biskupskih konferencija na čelu s mađarskim kardinalom Peterom Erdőom te dvanaest delegata pravoslavnih Crkava u Europi na čelu s ekumenskim patrijarhom Genadijem. Sastanak je sazvan da bi se dublje razmotrile prijetnje fundamentalističkoga terorizma, vrijednosti ljudske osobe i pitanja vjerske slobode. U priopćenju se, među ostalim, navodi da se sada tradicionalna zapadna kultura, obilato stvorena pod utjecajem kršćanstva, zamjenjuje relativističkim sekularizmom i radikaliziranim islamom te da se kršćani suočavaju s novim zaprjekama glede stjecanja radnih mjesta u nekim sektorima, kao i s drugim oblicima čvrstoga i mekoga progona zbog izražavanja svoje vjere. A u srcu svega toga je, kaže se u priopćenju, nerazumijevanje ljudskoga dostojanstva.
»Naše katoličke i pravoslavne Crkve navješćuju središnjost ljudske osobe i njezina dostojanstva stvorenoga na Božju sliku. One potvrđuju dostojanstvo ljudske prirode, koja je stvorena slobodno. Ljudska se sloboda vrši u najvećoj mjeri u činu religijske vjere. Čin vjere mora uvijek ostati slobodan. Ustavi naših država jamče temeljna ljudska prava. Ipak, u našim su društvima stalno na djelu snage koje nastoje marginalizirati ili čak izbrisati religije (!) i njihovu poruku iz javnoga prostora. Vjerujemo da Europa treba više nego ikad dah vjere u Krista i nadu koju ona pruža. Kršćanstvo je znak identiteta (!), koji ne negira druga ljudska prava, nego nastoji surađivati sa svima za ostvarivanje općega dobra. Duboko smo uvjereni da je personalistička kršćanska vizija čovječanstva manjinski pogled u odnosu na dominantan diskurs, koji promiče hedonistički individualizam te koji zanemaruje pojmove objektivne istine i općega dobra.« Šteta je da se takvi ekumenski sastanci ne održavaju češće!
Britanski pisac Hilaire Belloc (1870. – 1953.), vjerojatno najpoznatiji i najutjecajniji katolički povjesničar u posljednjih dvjesto godina, u svojoj je knjizi »Europa i vjera« izrekao izazovnu i provokativnu misao: »Vjera je Europa, a Europa je vjera.«
Naravno, Belloc je dobro znao da ta izjava nije doslovno istinita, ako ništa drugo, sigurno ne u statističkom pogledu, jer postoje milijuni katolika izvan Europe te milijuni onih koji nisu vjernici a žive u Europi. No u određenom smislu ta je izjava ipak opravdana jer Europa je mjesto u kojem je, pod Božjom providnošću, omogućeno da se u vremenu i prostoru vjera razvije intelektualno i kulturno, oblikujući kršćanstvo, vanjski i vidljiv znak Božjega unutarnjega i nevidljivoga djelovanja u ljudskim dušama. Stjecajem povijesnih okolnosti Europa je ostala kao jedino mjesto gdje se, iako usred mnogih poteškoća, mogao razviti kršćanski život na više ili manje prirodan ili pravilan način. Samo je kršćanski društveni i kulturni život imao priliku doći do određenoga stupnja zrelosti, a zauzvrat to je dalo europskomu kontinentu kulturno jedinstvo, kojega inače, vjerojatno, ne bi bilo. Europa je bila mjesto gdje su se Stari zavjet, Novi zavjet, grčka i rimska tradicija stopili s takozvanim barbarima, koji su dolazili uglavnom izvan europskoga kontinenta. To se stapanje nije dogodilo preko noći, ali se dogodilo. Europsko jedinstvo bilo je utemeljeno u mislima počevši od ranih crkvenih otaca pa do Tome Akvinskoga. Belloc izriče još jednu sličnu izjavu: »Crkva je Europa, a Europa je Crkva!« polazeći od pretpostavke da je katoličko kršćanstvo u punom kontinuitetu s kršćanstvom rane Crkve i da je kršćanska vjera, ona koju je usvojilo Rimsko Carstvo, bila ono što je Krist podučavao svoje učenike.
U smislu prethodno rečenoga zanimljiv je i govor Viktora Orbana, predsjednika mađarske vlade, od 15. ožujka 2016., u kojem je, među ostalim, rekao svojim sunarodnjacima: »Načela života na kojima je izgrađena Europa u smrtnoj su opasnosti« te pritom naglasio da je »Europa zajednica kršćana (!), slobodnih i neovisnih nacija: jednakosti muškaraca i žena, poštene konkurencije i solidarnosti, ponosa i poniznosti, pravde i milosrđa«.
Danas birokracija EU-a sve više lamentira o manjku »europskoga identiteta« i traži dušu nove Europe. Iako mnogi to ne prihvaćaju, i ne priznaju, činjenica je da su korijeni europske sadašnjice čvrsto ukopani u prošlosti. »Europa je kršćanska u svojim korijenima. Dva oblika velike tradicije Crkve, one Zapadne i one Istočne, ta dva oblika kulture, međusobno se povezuju poput dva plućna krila istoga organizma«, izjavio je Ivan Pavao II. 1982. u Svetom Jakovu od Compostelle. Bez kršćanskoga identiteta, međutim, Europa nije ništa otvorenija, tolerantnija i miroljubivija. Naprotiv: »Bez svijesti o kršćanskom identitetu Europa se udaljuje od Amerike i cijepa Zapad, gubi osjećaj za vlastite granice te postaje spremnik bez kriterija, ne uspijeva integrirati useljenike, štoviše getoizira ih ili se predaje njihovoj kulturi, nije u stanju pobijediti islamski fundamentalizam, nego naprotiv pospješuje mučeništvo kršćana u mnogim dijelovima svijeta, pa i u vlastitoj kući« (Marcello Pera u »Zašto se moramo zvati kršćanima?«). Neprijeporno je da Europa treba sebe prikazivati kršćanskom ako želi pronaći svoju dušu, svoj identitet. To najbolje pokazuju svjetska zbivanja. Nije dovoljno govoriti o jedinstvu u različitosti, ili o suživotu kultura. To su nejasne formule jer ne jamče identitet.
Zadaća je današnje Europe jasno priznati velike vrijednosti kršćanske kulture. No ključno je pitanje hoće li se vjernici – kršćani probuditi i poduzeti određene inicijative ili će i dalje »filozofirati«, a njihova uloga biti marginalizirana i pasivizirana. »Često se stvarno pitamo kako dolazi do toga da kršćani, koji su osobno dobri vjernici, nemaju snage svoju vjeru učiniti djelotvornijom na političkom planu«, pita se papa Benedikt XVI. (»Svjetlo svijeta«). »Ako se sve do danas mnoge kršćanske pretpostavke nisu razumjele, razlog je vjerojatno određeno skrivanje kršćana, kao i vjera koja je svedena na puki obred ili na čisti običaj«, navodi u knjizi »Kršćanstvo i globalizacija« kardinal Dionigi Tettamanzi. U današnjem sekulariziranom društvu imperativ je za Crkvu osposobljavanje i poticanje laika na djelovanje. Laici nisu obavili svoju zadaću koju im je vrlo razvidno postavio II. vatikanski sabor i to je »jedna od fundamentalnijih tragedija kršćanstva«, kako piše Jacques Leclercq u knjizi »Kršćani u svijetu«. »A ta tragedija, možda«, nastavlja Leclercq, »slijedi iz jedne druge, jednako temeljne, naime ni svećenici nisu ispunili svoje zadaće niti u dovoljnoj mjeri osposobili laike«, jer, kako kaže kardinal Karl Lehmann u jednom intervjuu, »stvarno smo postali odveć naivni i bezopasni« (»Vrijeme je da mislimo na Boga«).
»Sine auctoritate nulla vita« (Nema života bez autoriteta), napisao je Hilaire Belloc.
