Mentalno zdravlje pojedinaca unutar različitih grupa i sustava jedan je od najsloženijih izazova današnjice. Ono nije isključivo odsutnost bolesti, nego je stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresovima, može raditi produktivno i plodno te je sposoban pridonositi svojoj zajednici. Iako je globalno društvo današnjice znatno sigurnije i ekonomski slobodnije od većine društava u prošlosti, mnogima su mentalne teškoće, kao i manjak zadovoljstva životom, svakodnevni izazovi. Taj je podatak posebice važan za organizacije, u kojima ljudi provedu prosječno trećinu života.
Većinom su istraživanja čimbenika koji utječu na mentalno zdravlje pojedinaca u organizacijama usmjerena na negativne aspekte mentalnoga zdravlja i njihove uzroke, osobito promatrajući stres i njegove učinke. Pokazalo se da je stres vezan za rad problem u gotovo 80 posto organizacija, a određene karakteristike posla kao što su visoki zahtjevi, niska kontrola, nedostatak raznolikosti vještina i socijalna potpora čine faktore rizika povezanih sa stresom. Osim okolišnih čimbenika, karakteristike zaposlenika, kao što su osobine ličnosti, neučinkoviti stilovi suočavanja s negativnim i izazovnim okolnostima povećavaju njihovu ranjivost na stres. Posebna pozornost u izučavanju stresa na radnom mjestu posvećena je rizičnim faktorima poput napora na poslu, psiholoških zahtjeva, kontrole posla, socijalne podrške, organizacijske pravednosti, percipiranoga nezadovoljstva poslom, organizacijske promjene, nesigurnosti posla i statusa zaposlenosti.
Neuravnoteženi zahtjevi posla, profesionalna nesigurnost, nedostatak vrijednosti i poštovanja na radnom mjestu pridonose razvoju depresije i anksioznosti, koji su ozbiljni entiteti narušenoga mentalnoga zdravlja. A visoki zahtjevi, neravnoteža u nagrađivanju napora, niska pravednost, stres, nasilje i zlostavljanje na radnom mjestu i manjak socijalne potpore na radnom mjestu povezani su s većim rizikom razvoja psihičkih teškoća.
S obzirom na to da je zdravlje znatno više od izostanka stresa i drugih neugodnih emocionalnih stanja, zdrava je organizacija ona koja teži stvaranju radnih okruženja koja omogućuju pozitivna emocionalna stanja. Kreiranje životnoga cilja, smisla i kvalitetnih odnosa s drugima osnovna su obilježja zdravlja i dobrobiti. Načelo pozitivne psihologije naglašava da rad mora osigurati uvjete koji su potrebni ljudima da postignu optimalne rezultate i tako postignu sreću i blagostanje, a čimbenici poput prikladne zahtjevnosti posla i autonomije jače su povezani s elementima blagostanja i zdravlja od osobina ličnosti. Dobrobit je subjektivan pojam koji je praćen prisutnošću ugodnih emocija poput samoprocijenjene sreće, iskazan kroz angažman u zanimljivim i ispunjavajućim aktivnostima i generaliziranim osjećajem zadovoljstva životom. No umjesto konstantne potrebe i imperativa potrošačke kulture za srećom, opravdano je zapitati se je li korisnije prihvatiti i razumjeti neugodna emocionalna stanja i težiti smislenomu životu? Iako je životni standard poboljšan, uz zabilježen ekonomski rast u industrijaliziranim zemljama, a pojedinci imaju veći očekivani životni vijek, uočeno je da oni nisu nužno sretniji nego što su bili u prošlosti. Povezanost između dobrobiti i osobnoga dohotka relativno je niska, što sugerira da materijalna dobra sama po sebi ljude ne čine sretnima, barem nakon određene razine.
Osjećaj smisla smatra se središnjim elementom angažmana na poslu, a određen je potrebama pojedinca poput osjećaja da su njihove trenutačne aktivnosti usmjerene prema željenim ciljevima, da su njihove akcije ispravne, opravdane i da imaju pozitivnu vrijednost, da imaju kontrolu nad zadatcima i sposobni su ih dovršiti i da se osjećaju dobro i vrijedno. Neispunjene potrebe vjerojatno će dovesti do razočaranja, nezadovoljstva i smanjene motivacije, a neispunjene potrebe na radnom mjestu najčešće dovode do negativnih ishoda kao što su narušeno tjelesno i psihičko zdravlje te do smanjene radne učinkovitosti.
Osjećaj smisla i značenja važan je za postizanje stabilnosti u životu. A pojedinci sve više traže smisao u svom radu zbog opadanja tradicionalnih zajednica, kao što su četvrti i život u proširenim obiteljima, te povećanoga vremena koje provode na poslu. Iako poslodavci sve više smatraju da je dovoljno zaposlenicima pružiti samo posao i šansu za povećanje njihove zapošljivosti na tržištu, a ne za dugoročnu sigurnost i osobni rast, navedeno potiče pasivnu, ali i aktivnu agresiju, cinizam i dublji osjećaj nezadovoljstva u odnosu na ono što ljudi žele od svoga rada.
Potraga za većim smislom na poslu izraženija je među mlađim radnicima, a zanimljiv rad, osjećaj postignuća, ljubazni i suradljivi kolege i dodana životna vrijednost važniji su od plaće. Najviše i relativno trajno stanje sreće postiže se tek kad osoba osjeti da radi nešto što ima značenje i vrijednost.
Zdravi organizacijski resursi i prakse poput socijalne potpore, strategije uspostave ravnoteže između rada i obitelji, transformacijsko vodstvo, kao i strategije koje strukturiraju i organiziraju rad, razvoj povjerenja i radnoga angažmana u izravnoj su vezi sa psihosocijalnim blagostanjem koji dovode do zdravih organizacijskih ishoda (visok radni učinak i društvena odgovornost tvrtke). Kako bi se osigurala zdrava organizacijska klima, nužne su intervencije usmjerene na pojedinca i intervencije usmjerene na timove.
Pozitivne psihološke intervencije uključuju sve aktivnosti koje njeguju pozitivna osobna iskustva, izgrađuju pozitivne individualne osobine te izgrađuju i unaprjeđuju vrijednosti i pozitivne aspekte institucija. Takvim intervencijama cilj je umanjiti stres i izgaranje i prevenirati razvoj depresivnosti i anksioznosti.
S obzirom na to da se većina čimbenika mentalnoga zdravlja odnosi na emocije, njihovu percepciju, identifikaciju te regulaciju, nužno je usmjeriti pojedince prema individualnomu razvoju različitih aspekata emocionalne inteligencije. Emocionalna inteligencija sadržava percepciju emocija, upotrebu emocija za generiranje misli, razumijevanje emocija i upravljanje emocijama. Percepcija emocija odnosi se na prepoznavanje i razlikovanje emocionalnih znakova, osobito razumijevanje neverbalnih signala; upotreba emocija za generiranje misli odnosi se na upotrebu emocija u svrhu usmjeravanja kognitivnih kapaciteta na određeni zadatak jer emocije pomažu osobi da odabere prioritete na koje će obratiti pozornost i određuju način na koji će osoba reagirati; razumijevanje emocija uključuje spoznavanje uzroka određenih emocija te verbalno izražavanje emocija i vrlo je važno za ispravno uspravljanje emocijama, a upravljanje emocijama označava sposobnost sprječavanja, smanjenja, pojačanja ili izmjene emocionalnoga odgovora u sebi i drugima. Sposobnost upravljanja emocijama ključni je čimbenik emocionalne inteligencije, a posljedično o navedenoj sposobnosti ovisi nečiji uspjeh kako na poslovnom tako i na privatnom životnom planu. Emocionalna inteligencija ovisi o poznavanju vlastitih emocija, kontroli intenziteta emocija, motiviranju samoga sebe, ali i drugih, prepoznavanju emocija u drugih ljudi (empatija), uspostavi i održavanju zdravih odnosa s drugima.
Rad na razvoju emocionalne inteligencije, kako pojedinca tako i timova unutar radne organizacije, uključuje izgradnju emocionalne sigurnosti kako bi se svi osjećali ugodno u zajedničkom radu te surađivali, a osjećaj timske i grupne pripadnost i manjak straha od isključivanja pokazao se kao vrlo važan aspekt. Nadalje, prihvaćanje nesavršenosti i destigmatizacija osobne ranjivosti put je na kojem se gradi povjerenje među članovima tima, povećavajući kohezivnost i uspješnost organizacije.
Organizacije koje njeguju dobru klimu u svom vodstvu imaju emocionalno zrelu osobu, koja upravlja svojim emocijama i osjećajima, pravilno i primjereno postupa u stresnim situacijama te zna podnijeti neuspjehe i razočaranja, računajući da će na svom putu biti izložena neuspjehu, teškoćama i iskušenjima. Za uspjeh u poslu nisu samo važne inteligencija, naobrazba i stručnost, nego je važnije umijeće nošenja sa samim sobom, ali i drugima. Kako se poslovni svijet mijenja, javljaju se i novi izazovi koji traže nove sposobnosti i vještine. Najpoželjnije su sposobnosti u suvremenoga vođe komunikacijske vještine, međuljudske vještine poput upravljanja drugim ljudima, za što je nužna empatija i društvene vještine kao što su prepoznavanje emocija u drugih i upravljanje njihovim emocijama i motivacijom, vladanje samim sobom, što uključuje inicijativu, pouzdanost, ustrajnost, samopouzdanje, potreba za postignućem.
Nisu svi ljudi koji nastoje upravljati svojim i tuđim emocijama emocionalno inteligentni. Emocionalno su inteligentni oni koji uspijevaju unaprijediti emocije, povećati svoja i tuđa raspoloženja, motivirati i usmjeravati druge da dostignu sebi vrijedne ciljeve. Upravo osoba s pozitivnim stajalištima prema životu kreira međuljudske odnose u kojima se ona sama, a i oni s kojima dolazi u kontakt, u njima osjećaju ugodno. Visoka razina emocionalne inteligencije povezuje se s uspjehom u važnim područjima života. Pojedinci koji su emocionalno inteligentni lakše svladavaju stresne periode u obrazovanju, na poslu i u odnosima s drugim ljudima. Kada se govori o poslovanju, treba znati da je bitno poznavanje samoga sebe, radne okoline i situacije u kojoj se osoba nalazi, a razumijevanje emocionalne inteligencije presudno je za uspješnu karijeru.
Razvoj emocionalne inteligencije koja istodobno služi kao preventivni mehanizam i omogućava individualni razvoj sposobnost je razlučivanja emocija, umjesto općenitoga definiranja negativnih i neugodnih stanja osuđujućim stajalištem, otvarajući mogućnost označavanja vlastitih i tuđih emocionalnih stanja te u skladu s tim otvara prostor za bolju reakciju. Njegovanje emocionalne inteligencije i davanje manje važnosti radnoj, kognitivnoj inteligenciji izazov je za radnu organizaciju i vodstvo jer zahtijeva brojne promjene u paradigmi i pogledu na zaposlenika. No radna organizacija koja njeguje čovjeka i njegove potrebe, koja osigurava osjećaj zadovoljstva i prihvaćenosti uspješna je organizacija, koja postiže izvanredne rezultate i mjesto je u kojem je mentalno zdravlje i blagostanje imperativ. Jedino zadovoljan zaposlenik i zadovoljni timovi mogu pridonijeti viziji i misiji radne organizacije.
