– Evo, opet su se na sav glas »rasklepetali« o tim rodama, slušaj naslov, »Ljubav je pobijedila: Malena i Klepetan opet su zajedno«! – čitam naglas – Svakog proljeća isto, ne bi znali novine popuniti bez toga hoće li se ili ne će rodan Klepetan vratiti svojoj rodi…
– Ali… pa to je baš lijepa, predivna – preraznježila se moja ženica kao šiparica – ljubavna priča o vjernosti, odanosti…
– Vratio se rodan rodi, ne’š ti čuda velikoga! – odgovaram na prvu, bez puno mozga. – Vratim se i ja tebi svakog dana pa nisam vijest!
– E, baš ti je usporedba! Ti se meni vratiš s posla, tu preko puta, a Klepetan… Daj mi te novine, da ti ja pročitam… – otima mi Jelica novine bez pitanja, kako ni čavka ne bi ugrabila – Rodan Klepetan preleti 13 tiiiisuća kilometara da bi došao do svoje drage! Koja ga čeka i ispraća, slušaj kako lijepo piše: »A Malena ga ispraća tužnim pogledom, ostaje sama i počinje brojiti dane do povratka«… Divno, predivno! Pa to je i priča o braku, o obitelji i odgoju jer Klepetan i Malena dosad su na noge podigli 57 ptića rodića, a ja i ti…
– Eto ga na, sad ću još ja biti kriv što ih imamo samo troje!?! I što ćemo ih razmaziti umjesto na noge postaviti?!? – budi se u meni ratoborni kokot – E, pa ako ja nisam dobar primjer, onda sigurno jesu oni Tomini susjedi, znaš, onaj njegov Martin za sve, i ona tvoja imenjakinja Jelena! Skupa su od srednje škole, u braku su već dulje od 35 godina, odgojili su i još odgajaju sedmero djece i tko zna koliko unučadi, pa ipak »nisu za novine«!? A bio Martin i branitelj, vraćao se s bojišnica ko Klepetan iz Afrike, rađali su i podizali djecu i u jeku rata protiv Hrvata, pa nikome ništa?!? Kako im njihov primjer nije dovoljno dobar za priču o vjernosti, bračnoj ljubavi i obitelji?? Što ne bi mogli i o Jeleni i Martinu pisati svake godine, pa staviti naslov »Sreća i ljubav i dalje stanuju u zagrebačkom predgrađu«, nego im trebaju rode i rodani u Brodskom Varošu?! Ha, kad je valjda bolja ljubav Klepetana i Malene nego Martina i Jelene?
– Pa… hmm… – poče se moja Jelica zamišljeno češkati po zadnjem preostalom plavom pramenu, pa ja krenuh u potpunu ofenzivu…
– Zar ti nije zanimljivo da se kod roda hvali sve ono što je u ljudskim vezama već »zastarjelo«, »zatucano«, »rigidno«, »prevladano«… Kakav brak, kakva vjernost?! To je sve već »pase«, u najnovije vrijeme i spolovi su »stvar prošlosti«, »katolibanska ograničenost«… A kod roda, gle čuda, kod njih sve drukčije hoda??
– Jooj, dragi moj, staro moje »klepetalo« – dominirajuće me zagrli moja nekoć malena – pa bar bi ti morao to razumjeti… Jer tko zna koliko slobode novinari danas imaju dok pišu, ne samo o »IKači«, rodu ili spolu, već i o kurikulu, UDBI i pretvorbi, lustraciji i naciji… Pa su onda sretni kad su pred njima obične dugokljune dvonožne rode, o kojim mogu, sve po istini, napisati poneku i o neraskidivoj bračnoj ljubavi, o vjernosti, o podizanju djece, o pravoj… ljudskoj vrijednosti!
– Jest… – čudesno »progledah« – imaš pravo! Neka nam rodni ideolozi i postanu »rodini ideolozi«, pa da makar od roda nauče što je to pravi »rod i pomoz’ Bog«! Neka su nam bar Klepetan i Malena, kad ne možemo, ili se ne usudimo, naglas hvaliti Jelenu i Martina! Neka nam roda i rodana, pa da i naši novinari mogu napisati lijepu basnu!
Pametnom dosta, za poruku jasnu.
