Evo me sa svetim Augustinom, u »Državi Božjoj«. Negdje na pola puta između Velike i Male Gospe. Dok sam bio mali, nikako nisam razumio kako je Gospa prvo »velika« pa onda »mala«? Poslije sam, s brkovima, shvatio da sam gledao »s krivog datuma«, jer ako se počne gledati iz rujanske kolijevke, do kolovoškog uznesenja prođe cijeli jedan prirodni i životni krug. Danas pak, s bradom, na pragu doba ulaska u skupinu zvanu »cijena napretka«, opet sam sve bliže onom davnom djetinjem pogledu i poretku, samo što se dječak u meni više ne čudi da Mala Gospa dolazi nakon Velike. Život me naučio da to ne mora biti čudno i neobično. Baš kao što i mala penzija dolazi nakon velike plaće… Ovo drugo, o plaći, vrlo je slikovito rečeno, gotovo kao kad lovac Luka iz trbuha vuka izvuče cijele cjelcate baku i Crvenkapu, nakon što ih je vučić oštrim zubima proždro (siromah, ne žvače hranu, mogao bi i on dobiti srčani udar). Uglavnom, i rođena me djeca uvjeravaju kako će Jelici i meni sad biti puno bolji mali stan od ovog veeelikog (da ne objašnjavam sad i slikovitost tog izraza) u koji će oni, a čekam još najavu kako će nam ostaviti svoje električne romobile »jer troše manje nego stari auto«, onaj moj divovski za čak pet osoba, ako svi dobro uvuku zrak u sebe i ne dišu do izlaska. Uglavnom, »malo namjesto velikog« recept je te skupine zvane »cijena napretka«, u koju nepogrješivo ulazim, koliko god pokušavao zalutati. I nisam taj izraz sam izmislio, pročitao sam ga ili čuo, možda čak na misi našega mladoga velečasnoga, koji dobro prati suvremena zbivanja. Veli on, otprilike, kako danas cijeli svijet pokreće samo profit, dobitak, novostvorena vrijednost, samo pobjednici, oni koji znaju umnažati novac čak i tamo gdje ga nema!… A sve one koji više troše nego zarađuju… njih se, pod »cijenu napretka«, mora malko »pogurnuti prema izlazu«, da ne bi predugo »stvarali gubitak, a trošili dobitak«. Eto, baš u tom i takvom humanom trenutku civilizacije, meni se događa ta… vremešnost! Dani u kojima, bez obzira na to što zatežem remen do slijepoga crijeva, više trošim no privrjeđujem. Jer i svaki moj u(z)dah praćen izdahom košta (da i ne govorim o drugim oblicima ispuštanja zraka), i tko zna koliko čega štetnoga ispuštam, a nisam zaradio dovoljno da bih svoje onečišćenje atmosfere podmirio, »pokrio«… Da makar nisam »cijena napretka«! Možda bi nas se ljepše moglo nazvati »plodovima napretka« ili još zvučnije »plodovima progresa«? Ono, kao, dozreli smo pa nas moraju »ubrati« da bude mjesta za rast novih, boljih plodova… Gotovo bih to i progutao da mi tu cijelu priču o »cijenama napretka« ne prodaju čičice još dosta stariji od mene! Sad, istina, svi su fino prokrvljeni, nadopunjeni svježom mladom krvlju, možda i organima koji su također bili »cijena napretka«? Uostalom, dragi Augustine, čemu se nadati u svijetu koji i djecu isključuje s aparata?! Možda tek tomu da na njih nikad ne budemo ni priključeni. Makar i zbog… neisplativosti?
