Danima se govori o arbitraži koja je ponovno aktualizirana nakon osam godina, otkad je ostavku na dužnost predsjednika Vlade podnio Ivo Sanader. U razgovoru za »Večernji list« je rekao: »U ljeto 2007. tadašnji slovenski premijer Janez Janša i ja dogovorili smo na Bledu da se granični spor riješi pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu. No sljedeće je godine Janša na izborima izgubio za jedan mandat, a vladu je formirao Borut Pahor. Uskoro nakon toga najavio mi je da ne će prihvatiti Međunarodni sud pravde. ‘Nas on ne zanima, hajmo mi to riješit arbitražom’, kazao mi je… Problemi počinju u jesen 2008. Već smo bili spremni i planirano je da Hrvatska službeno uđe u NATO, početkom 2009. na summitu NATO-a sve su države završavale ratifikaciju našega sporazuma s NATO-om i očekivali smo da to učine i Slovenci. Međutim, odjednom se pojavila inicijativa nevladinih udruga i grupe građana s peticijom za raspisivanje referenduma o hrvatskom članstvu u NATO-u.
Poslije smo doznali da je Pahor stajao iza te inicijative. Ideja je bila da Hrvatska zakasni na summit. Sljedeći je bio tek za dvije godine. Tada smo mi u dogovoru sa SAD-om pritisnuli da se hrvatski ugovor s NATO-om ratificira u slovenskom parlamentu. Čekali su do kraja, ali su ratificirali. Istodobno je pokrenuta inicijativa da se blokiraju pregovori pod prividnim razlogom. Da bih umirio Slovence, Vlada je donijela odluku u kojoj se kaže da Hrvatska u pregovorima s EU ne želi prejudicirati granicu i da ćemo poštivati svaki dogovor oko graničnoga spora. Slovenci su to odbili i blokirali nam četrnaest poglavlja.
Zvao sam predsjednika Europske komisije Emanuela Barrosa i rekao mu: ‘Ne možete nas ucjenjivati bilateralnim problemom. Imamo granični spor sa Slovenijom, ali ima i Slovenija s nama. Nije to naš problem, to je zajednički problem.’ Slovenija je ušla u EU i NATO s istim problemom i mi nismo, a mogli smo raditi probleme.« Sanader izlaže daljnje probleme i posebno ističe to da je molio da što prije prestane blokada hrvatskih pregovora. Međutim nije naišao na razumijevanje. O tome će se više doznati iz njegove knjige koja je u izlaženju. Tema je hrvatska politička paradigma i diskurs u srednjostrujaškim medijima i među političarima.
Josif Brodski pisao je o gradu koji je promijenio ime. Lenjingrad je preimenovan u Petrograd. Hrvatska se s time tek sada suočava. Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić objavio je da Trg maršala Tita treba preimenovati u Trg Republike Hrvatske. Pritom je rekao da još odzvanjaju protesti ljevice i desnice i tako iz godine u godinu: »Inzistirao sam i mislio da ima dovoljno razuma da narod o tome odluči na referendumu. I vidim da nema. Budući da imam šezdeset i jednu godinu i šest mandata na čelu grada…« rekao je Bandić i pojasnio kako je želio raspisati referendum o imenu najljepšega gradskoga trga, ali je shvatio da to nije dobra ideja. Gradonačelnik je dodao da se drznuo, kako pišu Matija Boltižar i Zrinka Korljan, predložiti nešto protiv čega, kako kaže, nitko normalan ne bi smio imati ništa protiv. »Moj prijedlog je da se ovaj trg zove Trg Republike Hrvatske. Kako reče Matoš: ‘Dok je srca bit će i Kroacije’, a ja kažem dok bude Trg Republike Hrvatske bit će i Hrvatske.« Bandić je svojim prijedlogom osigurao većinu u Gradskoj skupštini s obzirom na to da partneri na koje računa traže promjenu imenovanja trga, i to u redovitoj proceduri, a ne na referendumu kako je to obećao. U toj većini trebali bi se uz njegove zastupnike naći i HDZ i zastupnici nedavno osnovane stranke Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića.
Promjena imena trga nije nova ideja jer su se gotovo svake nedjelje održavali prosvjedi »Krug za trg«. Na tim prosvjedima građani su tražili da se trg zove Kazališni trg, a cijeli je slučaj dobio velik zaokret kada su Bruna Esih i njezina nezavisna lista osvojili pet mjesta u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. »Uklanjanje žiga jugoslavenske komunističke sramote neka bude preduvjet našoj suradnji u Gradskoj skupštini” – dio je pisma koje su Bruna Esih i Hasanbegović te još troje zastupnika s njihove liste uputili Bandiću. Iako se Bandić nije osobno izjasnio o pitanju preimenovanja, lopticu je prebacio na građane koji su se na referendumu trebali izjasniti o pitanju novoga imena. Bruna Esih odbila je mogućnost referenduma, a u to vrijeme održan je još jedan prosvjed, ali ovaj put protiv preimenovanja trga. Prijedlog za preimenovanje bit će iznesen na prvoj sjednici gradske skupštine, kada će Bandić vrlo vjerojatno imati većinu.
U knjizi »Zagrebački trgovi« čiji su autori Pavao Cajzek i Pavao Pavličić 1998. Pavličić zapisuje Kazališni trg, pa tek onda u podnaslovu Trg maršala Tita: »Ovaj je trg najjači dokaz da Zagreb spada u srednju Europu: kažu stručnjaci da je srednja Europa carstvo kolača, a Kazališni trg nije drugo nego lijepo prostrt stol s golemom tortom na sredini. Ta je torta nacifrana i uređena upravo onako kako je to i red u ovom dijelu svijeta: u njoj očito ima dosta jaja, a ni šlaga joj ne fali, a što se stola tiče, na njemu ima svega što je potrebno da bi se odmah vidjelo kako je riječ o svečanoj trpezi. Dakako, u takvoj prigodi morali su se oko stola naći predstavnici svih struka i svih slojeva društva; doista kuće na tom trgu nalikuju na važne ljude što su posjedali za svečani ručak. Zato je tu zgrada sveučilišta, kao predstavnik znanosti, i zgrada Učiteljskoga doma kao predstavnik prosvjete.
Umjetnike zastupa kićeno zdanje muzeja, a sportaše dakako zgrada ‘Kola’. Prisutna je tu i literatura preko knjižare na uglu Savske, a nije izostala ni tradicionalna boema, koju ovdje predstavlja Kazališna kavana. Vjera pak viri preko ramena drugih uzvanika u liku obližnje evangeličke crkve. A što je najzanimljivije, na toj svečanosti kao i na svakoj drugoj postoji nezvani gost, čija prisutnost nikome nije ugodna, ali ga se svejedno ne može otjerati: to je ona nakazna zgrada Željpoha (ili kako se to već zove), stakleni skorojević među uglednim uzvanicima. Koji se još doduše drži skromno i po strani (skriva se krošnjama), ali ipak svi znaju da je tu.
Tako oni sjede oko stola i dive se onom što im je servirano. Vrtovi oko kazališta svakako im se ukazuju kao šare na stolnjaku, stabla pred Sveučilištem kao cvijeće u vazama, a Zdenac života kao zdjela s limunadom koja će se piti uz kolače, a najviše se, dakako, dive samoj torti, koja je čudo od umijeća pa je zato oni nikad ne kušaju. Nekome se možda učini kako na tom stolu ipak nešto nedostaje: ne vidi se kakva je to svečanost i što se zapravo slavi. Ali u tome i jest ključ svega, jer u srednjoj Europi, u carstvu kolača uvijek traje nekakva proslava: imendani, rođendani, krstitke, vjerski blagdani i državni praznici, a i štošta drugo. Nije važno što je povod, važno je da se ljudi okupe i da jedu slatkiše, pa tako i u Zagrebu, imajući potrebu da svakome stavi do znanja kamo spada, u srednju Europu – ovaj je grad prostro svoj svečani stol i nikad ga ne rasprema.«
