Ulaženje u privatnost neka je vrsta povrede ljudskoga prava pojedinca. Postoje razni načini neizravnoga ulaženja u privatnost građana kako bi se kasnije mogla ostvarivati prinuda nad njima (silenje na neku uslugu ili kupnju proizvoda). Pritom treba razlikovati pojedinca kao političara od običnoga prosječnoga građanina. Političar kao pojedinac unaprijed pristaje da njegova privatnost bude izložena interesu javnosti, provjeravana i komentirana. Za razliku od toga privatnost običnoga građanina, neovisno o tome je li radnik, umirovljenik, obrtnik, poduzetnik, umjetnik i slično, treba jače štititi. Na žalost i ta se privatnost sve manje poštuje u svakodnevnom životu, posebno ako se odnosi na građanina kao potrošača. To nepoštovanje privatnosti građana prelazi sve češće u uznemiravanje, pa i iznudu. Valja opisati neke posebne oblike koje treba prepoznavati.
U nedopušteno pravo na uznemiravanje sve više ulaze trgovci, telekomunikacije, ali se sada to proširuje i na druge nuditelje usluga preko interneta. Takva uznemiravanja postaju svojevrstan oblik iznuđivanja, pa i prisile. Iako su takvi oblici u početku općeniti i javni, kasnije nakon prvih kontakata kupnje ili prodaje, a stjecanjem individualnih podataka o pojedincu, sve više ulaze u privatnost.
Trgovci prigodom prodaje proizvoda ili davanja neke usluge na izravan ili neizravan način pribave adresu, broj telefona ili e-adresu pojedinih ljudi. Nakon toga može proći i godina, pa i više, čovjek je zaboravio što je kupio, a zovu ga doma u bilo koje vrijeme ili šalju poruke u kojima ga pitaju o zadovoljstvu proizvodom, ali pritom nude nove »bolje« proizvode i usluge. Pritom se ne predstave potpuno, ili samo kažu: »Ovdje Ivan«, a korisnika oslovljavaju intimno osobnim imenom, kao da je stari znanac, pa čovjeku treba proteći izvjesno vrijeme u takvu razgovoru dok ne shvati s kim razgovara, odnosno da ga se maltretira. Savjet: ne davati olako svoje podatke trgovcima.
Davatelji telefonskih, mobilnih i internetskih usluga posebno su dosadni i nametljivi. Njih je teško izbjeći jer imaju podatke. Uznemiravanje s njihove strane ima dva pojavna oblika. Jedno su SMS poruke kojima nude nove bolje varijante usluga ili nekih igrica. One obično glase: »Isplati se imati nove najpovoljnije tarife« i slično. Nakon toga slijede opširni detalji, ili: »Produljite ugovor na tarifi« itd., s opširnim detaljima i povoljnim uvjetima, ili: »Osvojite nagradu…«
Možda takve poruke zabavljaju mlađe, no one često nepotrebno uznemiruju odrasle poslovne ljude, pa i starije umirovljenike, koji spremno otvaraju poruke i čitaju jer očekuju neku drugu važnu vijest ili obavijest od životne važnosti, poput obavijesti o terminu ili rezultatu neke teške operacije.
Poseban oblik takvoga uznemiravanja nuđenje je novoga ugovora o uslugama. To obično uslijedi pred istekom dosadašnjega ugovora. Tada nazivaju na mobitel ili kućni telefon brojni operateri u različito vrijeme, pa ako tko i živi u Zagrebu, osim iz Zagreba zovu i iz Splita ili Osijeka. Pritom prvo oslove izravno imenom bez prethodnoga »gospodine«, kao da poznanstvo traje godinama, a potom upozore: »Pazite, ovaj razgovor se snima«, što zbunjuje jer odmah čovjek pomisli da je pod kakvom istragom. Dobronamjerni pozorno slušaju, dok ne shvate da se razgovor pretvara u uznemiravanje.
Možda takvo ulaženje u privatnost ne bi bilo tako strašno kada se to ne bi ponavljalo i desetak puta od istoga davatelja usluga. Zato bi bilo preporučljivo da se pretplatniku ne šalju nikakve naknadne obavijesti ni ponude, osim ako je riječ o dugovanju za uslugu te da se naknadne obavijesti i ponude ili reklame nude samo ako su posebno uglavljene ugovorom o pretplati.
Najmasovniji oblik ulaženja u privatnost dolazi iz farmaceutske industrije, to jest preko trgovina. Tako npr. ako tko želi kupiti prašak ili ogrlicu protiv buha za svoju mačku ili psa, prodavač traži ime i prezime, telefon za kontakt, mobitel ili e-adresu, ime životinje ljubimca, vrstu (muški ili ženski), pasminu i dob, a na kraju i vlastoručni potpis. Na tvrdnju da čovjek koji se nalazi u trgovini kaže da nema ljubimca, ali da su se buhe pojavile nakon posjeta prijatelja čiji pas ima buhe, prodavači ne znaju što učiniti.
Često na kuponskom formularu postoji i odredba s napisanom frazom da ste »mogući dobitnik poklon-kupona«. Ako tko prigovori da ne želi kod svake kupnje biti saslušavan ni davati svoje osobne podatke prigodom svake beznačajne kupnje, prodavači su zbunjeni i odgovaraju da ih na to prisiljavaju njihovi dobavljači, veletrgovci, odnosno proizvođač. Što je najgore, odbiju prodati proizvod s upozorenjem da na kuponu piše da je kupac kao davatelj podataka dobrovoljno svojim potpisom dao podatke, a ako ne želi da se njegovi podatci rabe u buduće marketinške svrhe, može u bilo koje doba poslati dopis na adresu veletrgovca.
Valja podsjetiti da se građane prigodom uvođenja OIB-a uvjeravalo da prema zakonu taj podatak ima pravo tražiti samo sud i porezna uprava, a danas ga traže svi, gotovo pa i kumice na tržnici kada prodaju gljive ili mrkve.
Iznenađuje da nitko službeno ne reagira na takva neovlaštena ulaženja u privatnost građana, koji su djelomice odgovorni jer olako daju svoje osobne podatke.
