Važno je pratiti troškove da bi se vidjelo koliko se mjesečno troši za različite namjene. Prikupljanjem računa te vođenjem evidencije o troškovima dobiva se prava slika o tome koliko se novca troši na hranu, odjeću, režije, zabavu, obrazovanje, prijevoz, putovanja, otplatu dugova i slično.
Kada se troškovi ne bilježe, odnosno kada se ne mogu vidjeti »na papiru«, vrlo je vjerojatno da u glavi postoji pogrješna predodžba o tome koliko se stvarno novca troši na koju kategoriju troškova. Na temelju takve pogrješne predodžbe donose se i neispravne odluke o tome koliko se novca može dalje trošiti. Na primjer, tijekom blagdana ljudi troše više novca na hranu nego tijekom ostalih mjeseci. No nekako tijekom blagdana svi su u tom »potrošačkom raspoloženju« pa se osim hrane kupuje odjeća i pokloni jer trgovine mame svojim primamljivim izlozima na kojima piše popusti odnosno sniženja. Tada se događa da se potroši više nego što se ima pa se govori o danima koji su najdepresivniji u godini, a koji su zapravo povezani s osjećajem ljutnje i nemoći jer se shvati da se ušlo u prekomjerni dug kada na naplatu dođu sve kartice.
Kako bi se izbjegle takve ishitrene odluke u vezi s potrošnjom, jako je važno imati pravu sliku o tome s koliko se novca stvarno raspolaže. To je jedino moguće bilježenjem troškova i prihoda. Razlika između novca koji je primljen i novca koji je potrošen naziva se dobit. Dakle ako je primitak novca bio veći od troškova, ostvaruje se dobit, no ako su troškovi bili veći od primitaka, ostvaruje se gubitak odnosno dug. Kada su ljudi svjesni te situacije, tek tada mogu donositi odluke kako postupati dalje. Ako imaju dobit, mogu donijeti odluku o potrošnji, vraćanju dugova, darivanju, štednji i slično. Ako imaju gubitak odnosno dug, mogu jedino razmišljati kako vratiti taj dug, što isključuje svaku daljnju nepotrebnu potrošnju (kupovanje odjeće, izlasci, putovanja, darivanje, štednja…).
