Riječko naselje Drenova prate kontrasti – u tom dijelu trećega po veličini hrvatskoga grada kao da se živi u ruralnom ambijentu; stambene zgrade okolnih četvrti Viškovo i Donja Drenova ne mogu se vidjeti u Gornjoj Drenovi, koja je ostala »rezervat« obiteljskih kuća. Iako je naselje dobilo ime po šumskoj voćki koja raste u okolnim šumama, mnogi Riječani Drenovu znaju po Centralnom gradskom groblju. Danas površinom najveći mjesni odbor u gradu Rijeci, u povijesti je između dva svjetska rata živio podijeljen između Jugoslavije (Gornja Drenova) i Italije (Donja Drenova). Upravo je na tom području bila granica definirana Rimskim ugovorom.
I župa sv. Jurja na Gornjoj Drenovi – koja ove godine proslavlja osamdeset godina postojanja – mjesto je razlika i oprječnosti. Župa pripada najvećemu Prvostolnomu dekanatu Riječke nadbiskupije, a jedna je od najmanjih u njemu. Iako im je jedna vlast – komunistička – oduzela na više desetljeća župni stan i konfiscirala ga, a doprinosom i brigom druge – Banovine Hrvatske – izgrađena je predivna crkva sv. Jurja u narodnom starohrvatskom stilu, zauzimanjem drenovskoga župnika Ivana Cvetka prije 175 godina započela je gradnja škole, ali danas djeca i učenici iz Gornje trebaju putovati u Donju Drenovu…
U toj sredini – koja zbog navedenih suprotnosti ima posebnu zanimljivost i šarm – već šest godina djeluje 42-godišnji župnik dr. Nikola Vranješ, podrijetlom s Plitvičkih jezera, koji osim župničke službe predaje i na Teologiji u Rijeci. Predstavljajući župu i njezinu posebnost, kaže da je to periferna gradska župa na sjeveru Rijeke, a njome završava grad Rijeka i središnji dekanat. »Gornja Drenova po strukturi stanovništva, izgledu i sastavu objekata više sliči na seosku nego na gradsku župu. Nametnuti stereotip o ‘crvenoj’ Rijeci u ovom kraju ne vrijedi, ljudi prihvaćaju crkvu, njih 10 posto dolazi redovito na misu, a i oni koji ne dolaze prihvaćaju i crkvu i svećenika, primaju blagoslov obitelji o Božiću te su prisutni kada su u pitanju vjenčanja, krštenja, sprovodi – uglavnom nema neprijateljskoga otpora prema Crkvi, više se osjeća ravnodušnost, a može se govoriti i o narodnoj, nacionalnoj, tradicionalnoj pripadnosti«, govori župnik Vranješ o 1500 stanovnika koji žive na području župe sv. Jurja, od kojih je oko 1400 katolika. Ostali se izjašnjavaju kao pravoslavni i muslimani.
Među katoličkim vjernicima, uz dio domaćih starosjedilaca, velik doprinos župnomu životu daju doseljenici iz Bosne i Hercegovine, Like, Slavonije, Dalmacije, kao i povratnici iz inozemstva… No negativan trend iseljavanja osjeća se i danas na Gornjoj Drenovi jer je u posljednje dvije godine, prema župnikovim riječima, u Njemačku za boljom egzistencijom otišlo sedam, osam obitelji. »Ljudi gravitiraju Kastavskomu dekanatu, Sloveniji, mnogo ih odlazi raditi u Italiju, pa se dio njih vikendima vraća. Oko 350 obitelji koliko ih živi na Gornjoj Drenovi srednjega su sloja ili dobrostojeće, mahom privatnici, rade u privatnim obrtima, vlastitim firmama, a manji ih je broj zaposlen u ‘Trećem maju’ ili u državnim institucijama«, kaže župnik Vranješ o župi u kojoj svake godine bude desetak prvopričesnika i krizmanika, 30-ak sprovoda, desetak krštenja te tri do pet vjenčanja.
Uz svakodnevna i nedjeljna misna slavlja, u župi se trude organizirati i druga pastoralna okupljanja, a u tome veliku ulogu imaju laici. Župnik Vranješ može računati na 20-30 uvijek raspoloživih suradnika za sve inicijative i akcije. Od prošle godine u župnom je pastoralnom vijeću 12 laika, a u tijeku je i potvrda troje ekonomskih vijećnika. Caritas ima pet članova.
»Vjernici laici su ključni, oni su glavni, ja sam onaj koji povezuje. Nedavno smo obrađivali župni voćnjak, vjernici su se sami organizirali i došli pomoći. Uz 80. obljetnicu župe izveli su i sami financirali bojenje unutrašnjosti crkve, a sada će se isto napraviti za uređenje vrata i drvenoga dijela pročelja. Vjernici imaju snažno izgrađen senzibilitet prema Crkvi jer osjećaju da je to prostor koji njima služi – župnu crkvu, kao i donji dio župnoga stana, prihvaćaju kao svoje, brinu se za njih, uređuju, a to osobito dođe do izražaja za vrijeme blagdana.«
Kako mu je u profesorskom radu upravo pastoralna teologija područje znanstvenoga interesa, nije mu problem spojiti te dvije službe. »Ponekad je teško i komplicirano spajati te dvije službe, no uglavnom su one takve da jedna drugu obogaćuju. Nastojim ih tako i promatrati – da mi profesorski rad bude nadahnuće za župničku službu i obratno. Nekada bude teže, nekada lakše – no budući da je Gornja Drenova manja župa, za sada sve funkcionira uz pomoć dobrih vjernika laika, a vjerujem da će tako biti i nadalje.« Za svećenika je župnik Vranješ zaređen 2003. godine, a odmah nakon toga upućen je na studij u Rim te je po povratku u Hrvatsku bio župnik u Ičićima tri godine, potom studentski kapelan u Rijeci, a na Drenovu je stigao deset godina nakon svećeničkoga ređenja.
Budući da Gornja Drenova nema posebno središte ni trg jer u naselju nema pošte ni ambulante, nedjeljom je najveći protok ljudi upravo oko crkve sv. Jurja. Tamo se izmjenjuju automobili vjernika koji dolaze iz udaljenijih ulica, a neki pristižu i pješice – u crkvu koja se nalazi uz cestu koja vodi prema graničnim prijelazima sa Slovenijom. Cijeli taj prostor oko crkve i u njoj dobro su poznati Ivanu Seletkoviću (23), čiji je cijeli vjernički život i odgoj vezan uz župu. Prvo je bio ministrant, onda je počeo pjevati u dječjem zboru, svirao je i vodio bend mladih, a na kraju bio i župni orguljaš te animirao molitvene susrete… Sve ga je to dovelo i do ulaska u bogosloviju u siječnju ove godine na petoj, posljednjoj godini studija teologije.
»Cijeli sam život usko vezan uz Crkvu, za mene je bio prirodni slijed nakon srednje škole upisati teologiju, a odnedavno sam i u bogosloviji. Nekada je u župi bilo dosta mladih, do prije nekoliko godina imali smo i susrete mladih, a poslije bismo se ostali svi družiti, što je rezultiralo i dubljim prijateljstvima koja su se nastavila i izvan župe. Župa nije bila samo mjesto nedjeljnoga okupljanja, nego smo se tu nalazili i preko tjedna – na druženjima, probama, molitvenim sastancima«, govori »friški« bogoslov Seletković, koji nosi lijepa sjećanja i na redovnice iz Družbe sestara Presvetoga Srca Isusova koje su dolazile s Donje Drenove i organizirale aktivnosti koje su poticale zajedništvo unutar župe.
Svakodnevno u župi jest i sakristanka, umirovljena frizerka Đurđica Ahac (69), rodom Osječanka, koja se na Drenovu doselila prije 15 godina s Gornje Vežice. Bilo joj je posebno drago doći u župu koja nosi ime i njezina zaštitnika – i tu ne vidi nikakvu slučajnost. »Crkva mi je dva koraka od kuće. Dolaskom sam upoznala župljane, uključila sam se u čitanje na misi, a otkada je došao župnik Vranješ, postala sam sakristanka. Služenje i duhovna hrana koju primam u župi donose mi ispunjenje, ovdje primam prave vrijednosti«, svjedoči sakristanka Ahac, aktivna i u Marijinoj legiji, a svaki dan nakon sudjelovanja na misi zaključava crkvu i drago joj je kada može pridonijeti za župu.
Iz sela Grohova – najudaljenijega mjesta župe na Gornjoj Drenovi koje graniči s Gradom Grobnikom – redovita na molitvenim susretima petkom zajednice Marijine legije jest i Silvana Borovac (52), po zanimanju kuharica, a nedavno je promijenila posao nakon 25 godina i zaposlila se u Ženskom učeničkom domu Marije Krucifikse Kozulić. Svjedoči da je zahvalna Gospodinu za sve primljene milosti u životu, a jedna od njih je i molitva njezina otca – koji je bio župni vijećnik, a i izgradio je kapelicu Gospi u Grohovu – za njezino obraćenje koje se dogodilo prije 20 godina.
»Naš Prezidij Gospe od Utjehe apostolat obavlja najvećim dijelom odlaskom u kućne posjete, bolesnima i nemoćnima. Kod blagoslova obitelji također pomažemo svećeniku. Kada vidi određenu potrebu i gdje bi bilo dobro da odemo, on nas uputi. Odlazimo i ljudima koji su se udaljili od vjere i sakramenata. Majka Marija predivno djeluje, otvara prostore duše da se ljudi vrate Crkvi, a mi im dijelimo čudotvorne medaljice i krunice. Mene je na ulazak u Marijinu legiju potaknula rečenica koju sam čula na predstavljanju te zajednice u župi: ‘Pomažući drugima, pomažemo sami sebi.’ Mi smo tu za druge, moje je srce sretno«, govori Borovac.
To se župno zajedništvo i međusobno darivanje mogu primijetiti svake nedjelje, posebice kada se nakon dviju misa u 9 i 11 sati vjernici okupljaju u župnoj dvorani. To je mjesto gdje se dogovaraju sljedeće pastoralne i druge inicijative, tamo se na djelu pokazuje dobrostivost i srdačnost župljana koji su otvoreni za potrebe svojih sumještana. Ta druženja, kao ni ona oko euharistijskoga stola, ne propušta Pero Kožul koji se prije 22 godine iz Njemačke vratio u Hrvatsku. Otvorio je građevinski obrt pa sa svojim kombijem uspije najviše pridonijeti za Caritas.
»Zovu me kada treba dobaviti drva, premjestiti ormar, odvesti ili dovesti namještaj. Čuvamo ga pa kada nekomu zatreba, dopremimo mu. Pomažemo samohranim majkama, bolesnicima, višečlanim obiteljima, samcima. Velika je mreža ljudi, a već nas svi znaju jer tako radimo desetak godina«, govori pastoralni vijećnik Kožul.
Za bivšega župnika Milana Špehara, podsjeća nas, aktivirana je i misijska zajednica – pa je župa u jednom trenutku imala čak 200 članova, a upisivali su i kumstva za školovanje djece u misijskim zemljama. I u tome je aktivan Kožul, koji sada svake godine uz Misijsku nedjelju postavi štand na kojem prodaju razne rukotvorine, a sredstva usmjere potrebitima u zemljama Trećega svijeta. »U župi me privlači zajedništvo i jedinstvo koje se može osjetiti, svi su kao obitelj, to je najveće bogatstvo – bliski smo jedni s drugima i kada god nekomu nešto treba, uskočimo u pomoć. Ljudi se ispred crkve pozdrave, okupljaju se, na druženjima se i zapjeva, nema klanova, malo nas je pa se svi poznajemo, a kada dođe netko novi, odmah ga primijetimo i prihvatimo«, kaže Kožul.
Primijećeno i često posjećeno mjesto na Gornjoj Drenovi jest i kapelica Svih svetih koja se nalazi na središnjem riječkom groblju, o kojoj se do prije godinu dana brinuo Luka Božinović (77) kojega je rat iz Banja Luke 1992. godine doveo na Drenovu. Napominje da posebno za Sve svete i Dušni dan dolazi mnogo vjernika, a tada se u kapelici i služe mise – pa mnogi Riječani dolaze posjetiti grobove najmilijih i biti na euharistijskom slavlju. »Pomagao sam dok sam mogao, ali zdravlje mi to više ne omogućuje. Brinuo sam za kapelu, više se tisuća ljudi dođe pomoliti uz blagdan Svih svetih, pa je važno da crkva bude otvorena«, govori o drugom sakralnom objektu na području župe umirovljenik i djed Božinović, koji živi sa suprugom i jednom kćeri.
Iako drenovska župa nema klasičnoga zbora, obje su nedjeljne mise glazbeno animirane: na misi u 11 sati pjeva VIS »Agape« sastavljen od trojca: Silvana Šuperina (54), Željko Dunger (63) i Neven Dešković (60). Oni već u tom sastavu pet godina sviraju i pjevaju, nastupili su i na »Vidfestu«, a i izvan župe su poznati kao »Trio SiŽeNe«. Rođena Drenovčica Šuperina pojašnjava početke njihova glazbenoga zajedništva: »Prijašnji sastav, duo ‘Aledory’ Alena i Doriana Škrobonje, jedne nedjelje nije mogao doći pa smo se mi odlučili početi. Na početku nas je bilo petero, a sada nas je troje. Obično se nađemo kratko prije mise da se upjevamo, a probe odradimo kod mene doma.«
Njezine riječi prisnažuje Željko Dunger, koji je posljednjih 12 godina zaposlen kao zaštitar, a glazba je njegova velika ljubav jer je ranije pjevao u zboru samo sa ženama, kada je zbor još vodila redovnica s. Silvana. Ni tjelesni hendikep – budući da je invalid bez noge – ne sprječava gitarista Deškovića da svake nedjelje dolazi s Gornje Vežice na Drenovu svirati. »Ljudi pjevaju, išli smo za tim da ne budemo solisti, nego predvoditelji pjevanja u zajednici, da se drugi uključe. Ono što me drži da ustrajem jest vjera, ali i prijateljstvo.«
Vjera, prijateljstvo i župno zajedništvo na Drenovi posebno se grade na hodočašćima i vjerskim putovanjima, kojih godišnje bude barem dva ili tri. Na njih se odazivaju redoviti vjernici, ali i dio onih koji nisu stalno u crkvi, no rado dođu. Kroz župnikovu katehezu u autobusu, pjesmu, molitvu i druženje dublje upoznaju vjeru. Desna ruka u toj organizaciji putovanja župniku je Dalida Mladenić (51), vlasnica knjigovodstvenoga servisa.
»Vidljivi su plodovi hodočašća, zato ih i nastojimo dalje održavati. Uvijek skupimo dovoljno putnika za jedan autobus, a u posljednjih šest godina obišli smo mnoga mjesta u Hrvatskoj, ali i izvan nje: od Padove, Rima, svetišta sjeverne Italije, Brezja i Koruške do Krašića, Ludbrega i drugih hodočasničkih mjesta«, napominje Dalida Mladenić, koja ima zadatak u suradnji sa župnikom pripremiti plan puta, ugovoriti autobus i sve druge detalje… Kaže kako u svemu ima župnikovu potporu, pa se – kada je završila dvogodišnji program na Metropolitanskom pastoralnom institutu – uključila i u katehezu prvopričesnika, posebno pripremajući djecu za igrokaze.
U župi sv. Jurja na Gornjoj Drenovi stalo im je do starijih generacija, a posebno zanimljivo je u godini 80. obljetnice utemeljenja župe čuti riječi starosjedilaca i onih koji su bili na svečanosti otvaranja župne crkve. Iako je imala tek tri godine, Elda Bariša (83) bila je prisutna i sjeća se kako prvih godina nisu imali samostalnoga svećenika, nego su dolazili iz okolice služiti mise. Nikada nije prekidala vjernički život, čak i u teškim vremenima, svjedoči i nastavlja: »Za vrijeme podjele granice teritorijalno smo pripadali Jugoslaviji, no mi smo se napravili Talijanima kako bi tata mogao raditi i uzdržavati četvero djece. To nam je donijelo povlasticu jer je tata mogao ići raditi u grad… Nismo htjeli ići u Italiju. Iako me tata kao najstariju kćer pitao, odgovorila sam da nema šanse da idemo u neki novi, drugi život.« Dvije godine pohađala je talijansku školu, a nosi i mnoga sjećanja iz Drugoga svjetskoga rata, poput bombardiranja, skrivanja u skloništu, otčeva zatočeništva…
O prvopričesničkoj katehezi veliku brigu vodi mlada teologinja Beti Šuperina (25), prisutna u mnogim područjima u župi, a posljednja dva mjeseca kao župna orguljašica na prvoj nedjeljnoj misi. Članica je i pastoralnoga vijeća. »U duši sam umjetnica, pa što god treba rukama napraviti to je moja domena.« Kaže da nikada ne bi mijenjala svoju gradsku četvrt jer se u njoj osjeća velika povezanost, a želja joj je predavati vjeronauk u školi. »Drago mi je i lijepo raditi s djecom, u našoj se župi osjeća dobrobit male, ali povezane zajednice. Nema mnogo vjeroučenika pa se svakomu može dovoljno posvetiti i vidjeti na koji način oni razmišljaju. Fasciniraju me pitanja koja oni postavljaju, neka od njih nisam čula od intelektualnih krugova na fakultetu.« Nije pobornik klasične kateheze pa tako djeci »lekciju« o grijehu pojašnjava koristeći se špagom, a spominje i kolegicu Ankicu Erceg koja daje velik doprinos u katehezi krizmanika. Govori i o tradiciji odlaska na križni put na brdašce na kraju grada Lubanj na Veliki petak u večernjim satima te se pobožnost obavlja uz svjetlost lanterna od postaje do postaje.
Predstavnik mlade generacije je Alen Erceg (22), ministrant zaposlen kao automehaničar, koji zajedno sa svojom obitelji svake nedjelje dolazi na misu i poslužuje kod oltara. U župi je kršten, pričešćen i krizman, mnogo ga sjećanja veže uz Gornju Drenovu i rado dolazi u župu.
