»Iz obilja srca usta govore«, zaključuje Krist svoju poduku o ukorijenjenosti riječi u ljudskoj nutrini. No kontekst toga biblijskoga retka otkriva i mnogo više: duboku povezanost jezika i stvarnosti koju njime izražavamo, povezanost koja nadilazi puko zrcaljenje. Jezik, doduše, zrcali vrijeme, ali onaj koji to zrcalo drži ne može prema vremenu biti ravnodušan: naklon ili nesklon, kušat će ga preobraziti riječju bilo kao oruđem bilo kao oružjem. Stoga nam i tragovi biblijske riječi u materinskom jeziku ne govore samo o ukorijenjenosti naših pređa u božansku riječ. Svaki je jezik zapravo kronikom borbe u kojoj se svijet riječju nastoji podvrgnuti obilju – ili oskudici – što vlada u srcu. Poznavanje vlastitoga jezika, i njegove povijesti koliko i njegove suvremenosti, čini se tako nenadomjestivim korakom prema razumijevanju onoga što je samo »naše«: srca.
Takve su nam se misli javile pri susretu s naslovom knjige »Od Adama i Eve do sudnjega dana: o hrvatskim biblijskim frazemima, poslovicama i izrekama« dr. Maje Opašić u izdanju zagrebačkoga Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Docentica na riječkom Učiteljskom fakultetu u razgovoru povodom Danâ hrvatskoga jezika otkrila nam je da su je na izučavanje biblizama u hrvatskom jeziku, na kojima je i doktorirala, potaknuli i »dragocjeni biseri« njezine bake Šimice. »Kao dijete od nje sam čula mnoštvo poslovica, izreka i frazema ne znajući tada o kojim je izrazima riječ. Uvijek me zanimalo što se skriva iza svih tih izraza, a moja je baka to znala izvrsno razjasniti pričama. I danas, da bih protumačila biblijske izraze u hrvatskom jeziku, moram u istu priču uključiti i povijest i geografiju, i arheologiju i sociologiju. Jer sve to oblikuje jezik i jezik se na sve to odražava«, objašnjava.
A kako se sve Biblija odrazila na hrvatski jezik? »Osim morfosintaktičkih obilježja poput obilate uporabe aorista i biblijskoga ‘i’, hrvatski su prijevodi Svetoga pisma među narodom proširili i brojne frazeme i poslovice do te mjere da se oni čine plodom narodnoga duha. Takav je slučaj s poslovicom ‘Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada’, koja je preuzeta iz Knjige Sirahove. No Biblija je potaknula i nastanak većega broja izraza koje u njoj ne ćemo naći. Primjerice, nigdje u Bibliji ne piše ‘zabranjeno voće’ iako je taj frazem motivirala upravo biblijska priča o Adamu i Evi. Ipak, morala sam iz istraživanja izuzeti frazeme općekršćanske provenijencije poput ‘naći se kao Pilat u Vjerovanju’. Premda je Pilat biblijski lik, Vjerovanje nije dio biblijskoga teksta. Iz istoga su razloga izostavljeni i brojni jezični izrazi povezani s Bogom i vragom, poput psovki, jer s Biblijom zapravo nemaju veze.«
Hrvatski jezik, dakle, obiluje referencama na Sveto pismo. No ima li u njima nešto osobito »hrvatsko«? »Većina biblijskih frazema zapravo je općeeuropska, zajednička većini naroda i jezika kojima je Biblija u temeljima kulture. Specifičnosti hrvatskoga jezika i narodnoga duha jasnije se ogledaju tek u našim biblijskim izrekama i poslovicama.« Ključnu ulogu u njihovu oblikovanju odigrali su – hrvatski biblijski prijevodi. »Tijekom istraživanja proučila sam šest biblijskih prijevoda različitih provenijencija i godina nastanka, kao i neke strane prijevode, sve kako bih razlučila jesu li pojedini frazemi proizišli iz Biblije ili su zapravo prošireni pojedinim prijevodom. Ako se, naime, neki ustaljeni izraz javlja i u starijim i u stranim prijevodima, možemo zaključiti da je doista iz Biblije. No ako se javlja samo u pojedinom prijevodu, njegov je izvor vjerojatno sam prevoditelj.«
U tom se smislu, veli, iz korpusa izdvaja čitava skupina frazema koji su zastupljeni samo u prijevodu Zagrebačke biblije. Oni nisu obuhvaćeni autoričinim istraživanjem, no nesumnjivo pokazuju utjecaj koji Sveto pismo ima na oblikovanje jezika. »Biblija je bila najčitanija knjiga čak i među nepismenima jer su ljudi često imali priliku slušati biblijske tekstove. Stoga su u narodu i više prošireni frazemi iz prijevoda koje je Crkva službeno odobravala. Međutim, da bi se dobila potpunija slika, trebalo bi detaljnije istražiti sve naše prijevode Biblije, pogotovo one starije«, ističe sugovornica, dodajući da bi se njezino istraživanje moglo proširiti i analizom uporabe biblijskih frazema u sadašnjosti. »Osim književnosti, najveći broj primjera u knjizi dolazi iz novinarskoga i političkoga diskursa, vjerojatno zbog slikovitosti i zaigranosti koja je za njih karakteristična. No kada sam se nakon desetak godina vratila proučavanju uporabe biblijskih frazema koje sam obradila u disertaciji, primijetila sam da su neki već krenuli prema arhaičnomu sloju, poput ‘stajati kao stup soli’, ‘prodati za zdjelu leće’, ‘praviti se pravednim Josipom’, a jedan se dio navodi uglavnom samo u religijskim tekstovima, npr. ‘udovičin novčić’, ‘odvojiti kukolj od žita’.«
Nije li svojevrstan paradoks da Biblija unatoč sveopćoj dostupnosti ima manji jezični utjecaj nego u vremenima kada su je mogli čitati tek rijetki? »Rekla bih da su ljudi prije i više slušali i više čitali. Vidi se to i u svakodnevnoj komunikaciji, u kojoj se pod utjecajem elektroničkih medija izražavamo sve siromašnijim jezikom. No jedan od uzroka mogla bi biti promjena stajališta prema Bibliji. Broj ljudi koji Bibliju danas smatraju svetom knjigom drukčiji je nego nekada, a mnogi vjerojatno imaju otpor prema čitanju Biblije zbog složenosti njezina jezika i stila.« Bez obzira na to kako je promatrali, Biblija je knjiga koju bi svi trebali upoznati jer se nalazi u temeljima kulture i pismenosti uopće, upozorava sugovornica. »Biblija nije jednostavna te se vjernici najčešće oslanjaju samo na čitanje tijekom bogoslužja i svećeničko tumačenje. Ali Biblija i nije knjiga kojoj bismo trebali pristupiti kao kakvu romanu. Ono što iz iskustva s književnošću ipak možemo naučiti jest da Svetomu pismu pristupimo otvorena uma, ali i otvorena srca: da dopustimo da na nas ostavi dojam te da ga ne čitamo odjednom.«
Na završetku razgovora predsjednica Udruge za promicanje dobrobiti djece »Portić«, u kojoj i sama volontira kao teta pričalica, otkrila nam je zašto se u posveti njezine nove knjige nalaze riječi sv. Pavla: »Sve što činite, neka bude u ljubavi!« »Mislim da nema smisla išta činiti ako se to čini bez ljubavi. A otkako sam naučila čitati, u meni je rasla ljubav prema jeziku. Ne zovemo ga materinskim bez razloga: on je prvo što učimo od majke i oca, on je izraz naše slobode i naše trajno bogatstvo. I baš bismo ga zato trebali njegovati s ljubavlju. U tome će nam više od zakonskoga uređenja jezičnoga pitanja pomoći promicanje ljubavi prema njemu, odnosno razvijanje svijesti o tome da je zbilja važno i to kako, primjerice, nazivamo svoje tvrtke ili kako pišemo svoje molbe.« Jer jezik – to smo zaista mi sami.
