Kroz cijelu povijest ljudski mozak bio je enigma filozofima, teolozima, medicinarima, biolozima. Suvremene znanosti uz primjenu tehničkih i inih postignuća nastoje ga dešifrirati, posebice odgonetnuti biblijske retke stvaranja čovjeka. »Na svoju sliku i priliku« stvori ga Bog. O tome i drugim temama o ljudskom mozgu s interdisciplinarnoga stajališta govori doc. dr. Saša Horvat, koji predaje filozofske predmete na Teologiji u Rijeci, područnom studiju Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Voditelj je institucijskoga projekta »Filozofsko-teološko promišljanje znanstvenoga razumijevanja čovjeka i religioznosti«, kao i niza temeljnih institucijskih istraživanja o temi kognitivnih znanosti, neuroznanosti, evolucije, teologije i filozofije. Objavio je brojne znanstvene radove s toga područja te održao predavanja na akademskim institucijama u Innsbrucku, Oxfordu, Pamploni, Parizu, Toruńu i drugdje. Začetnik je međunarodnoga interdisciplinarnoga simpozija »Riječki znanstveni mostovi«, gdje se već nekoliko godina okupljaju znanstvenici iz različitih disciplina na raspravama o temama kao što su svijest, konačno/beskonačno, evolucija, umjetna inteligencija, gradovi budućnosti. Dr. Horvat ove je godine stipendist velikoga znanstvenoga projekta o temi teologije i psihologije (Kalifornija), kao i znanstvenoga projekta o temi teologije i znanosti pri Sveučilištu »St. Andrews« iz Škotske. Ujedno sudjeluje u međunarodnim projektima vezanim uz vjerske slobode i sve veći broj slučajeva diskriminacije i netolerancije prema kršćanima u Europi.
DOC. DR. HORVAT: Ljudski mozak jedinstven je fenomen u nama poznatom svijetu. Razumijevanje njegove fascinantne složenosti, građe i odnosa s tijelom i okolinom svakim je danom sve potpunije. No unatoč sve većoj količini podataka, još smo daleko od potpunoga shvaćanja. Zahvaljujući neuroznanstvenim mjernim uređajima, možemo uživo promatrati aktivnosti određenih moždanih centara kada subjekt istraživanja obavlja određene zadatke: piše, pjeva, moli, razgovara. Svaka naša aktivnost, pa i kada se odmaramo, ima svoj »neuronski potpis«. Razumljivo je što suvremeno društvo polaže velike nade i usmjerava velik dio znanstvenih financijskih sredstava prema neuroznanosti kada znamo da više od 1000 vrsta poremećaja mozga i živčanoga sustava dovodi do veće hospitalizacije nego bilo koja druga skupina bolesti, uključujući bolesti srca i rak. Bez sumnje, neuroznanost je dragulj ljudskoga intelektualnoga napora. Osim što su istraživanja mozga preokrenula brojne discipline i pokrenula sasvim nove, neuroznanstvene studije, izazvale su i filozofiju i teologiju. Neizbježno se postavljaju pitanja odnosa mozga i svijesti, jastva i slobodne volje. Još od početnoga zapadnoga mišljenja to su bile temeljne odrednice ljudskoga bića. Sada se pitamo nisu li one samo proizvod toga organa? Ako i jesu, može li »Ja«, svijest i sloboda volje utjecati na svoju materijalnu podlogu? Ili naš mozak na nesvjesnoj razini u potpunosti oblikuje sve naše odluke, pri čemu se zavaravamo da smo slobodna bića? Je li i naše »Ja«, naša osobnost sa svim svojim vrlinama i manama, fikcija ili proizvod našega mozga koji nam omogućuje da preživljavamo kao jedinka, uvjeravajući nas u misao da smo cjelovit entitet, centar svih naših djelovanja i čina. Upravo neuroznanosti, koje istražuju rast, razvoj i djelovanje živčanoga sustava, omogućuju čovječanstvu da prvi put u svojoj povijesti, kako je to snažno naglasio kancelar Papinske akademije znanosti mons. Marcelo Sánchez Sorondo, ima uvid u temeljne slojeve vlastitoga materijalnoga bića koje onda možemo usporediti s misaonim dostignućima.
Dvije tisuće godina gradimo razumijevanje čovjeka na temelju refleksije naših čina, ponašanja, društva, svijeta i odnosa s Bogom. Sada je ta tradicija suočena s potpunom promjenom perspektive razumijevanja čovjeka. Sjetimo se svetoga Augustina i njegove poznate misli: »Ali ti si bio dublje u meni od moje najdublje nutrine i više u meni od najviše zamisli moje.« Uvjerenje i nagnuće ljudske misli da su naše najdublje nutrine ispunjene božanskom prisutnošću sada je izazvano snimkama neuroznanstvenih mjernih uređaja. Ljudska arhitektura sve se manje prepoznaje kao odraz slike Božje, a sve češće kao slika neuronske arhitekture. Taj okret i promjena koja nas je pogodila i koja nam svakodnevno oblikuje razumijevanje biti čovjeka posredovana je tehnikom. Neuroznanost se razvila na krilima tehnike. Što je bolji mjerni uređaj, to su bolje snimke naše neuronske strukture i njezina funkcioniranja. Zato sam taj moment i nazvao »neurotehnološkim okretom«.
DOC. DR. HORVAT: Zadnjih nekoliko desetljeća svjedočimo »cunamiju« znanstvenih, empiričkih pokušaja naturalističkoga objašnjenja religije i religioznosti. I na području neuroznanosti sve su češće studije posvećene religioznomu iskustvu.
Naime, osnovna je »radna hipoteza« da se cjelokupno ljudsko iskustvo posreduje kroz kognitivne i neurološke sustave, pa tako i religiozno. Iste biološke granice koje određuju kako čovjek pleše, govori jezike ili rješava križaljke određuju i njegovo religiozno iskustvo. Zato znanstvenici smatraju da se i ono može empirijski istraživati kao i svi ostali fenomeni ljudske egzistencije. Ako se ode korak dalje i udruže neuroznanstvena i kognitivna istraživanja s evolucijskim teorijama, već se kroje odgovori pred konačnim naturalističkim pitanjem »kako, kada i zašto je ljudska vrsta postala religiozna«. Znanstveni okvir proučavanja nužno je fizikalistički i redukcionistički, s tim da treba reći da je redukcija jedna od najuspješnijih znanstvenih pristupa s velikim rezultatima. Ipak, većina neuroznanstvenika u svojim radovima suzdržava se od donošenja metafizičkih zaključaka na temelju svojih istraživanja. No brojni su »tumači znanosti« koji se koriste rezultatima tih studija kako bi poduprli materijalistički pogled na čovjeka i svijet u kojem nema mjesta za Boga. Koliko je bitno razumjeti problematiku interpretacije rezultata pokazuje zanimljiva anegdota koju je ispričao neuroznanstvenik Andrew Newberg. Nakon što je objavio istraživanje o moždanim aktivnostima vjernika i ateista za vrijeme molitve dobio je dva poziva. Prvi je bio iz lokalne udruge ateista koji su mu zahvalili što je dokazao kako religiozna iskustva nisu ništa više od moždane aktivnosti. Drugi poziv bio je iz samostana sestara franjevaka koje su mu zahvalile jer je dokazao da religiozna iskustva nisu izmišljena te da i ona imaju svoju biološku podlogu.
DOC. DR. HORVAT: Spomenuti Newberg prvo je ime neuroteologije, koju ste spomenuli u pitanju. Neuroteologija je jedna od brojnih novih disciplina »satelita« neuroznanosti, kao i neuropsihologija, neurofiziologija, neurofilozofija, neurozakonodavstvo… »Neuroteolozi« nastoje integrirati religiozne i duhovne koncepte s neurološkim i neuropsihologijskim studijama. Veliko je pitanje kako postaviti odnos između neuroznanosti i teologije, tj. je li neuroteologija poddisciplina neuroznanosti ili teologije, o čemu ovisi čija će metoda i interpretacija prevladati. Disciplina je još mlada i treba vidjeti hoće li se uspjeti održati. Nisam sklon stapanju dviju potpuno različitih disciplina. Smatram da je i dalje potrebna određena udaljenost među njima, kako bi se što bolje razumjela ona druga strana.
DOC. DR. HORVAT: Snažan zamah neuroznanosti i dominacija u akademskom svijetu, pa i u javnosti, omogućila je i bolji razvoj kritike »antropologije cerebralnoga subjekta«, u kojoj je čovjek u potpunosti reduciran na sposobnosti i funkcije mozga. Ideja koja stavlja mozak u središte interpretacije ljudskoga bića, a ostalo kao da ne postoji ili nije bitno, smatram da nije održiva. Svaki organ u našem tijelu ima svoju ulogu. Naše je tijelo dio ovoga svijeta, preko tijela mi jesmo »tu« te se ono i oblikuje prema informacijama koje dobiva iz svijeta. Drugim riječima, mozak nije sam. Mozak je dio tijela, a tijelo je dio stvarnosti. Tek u promišljanju toga kompleksnoga odnosa tijelo – svijet možemo ostvariti mogućnost dublje znanstvene interpretacije ljudskoga iskustva i djelovanja. To su uvidjeli brojni neuroznanstvenici, šira akademska zajednica, kao uostalom i Papinska akademija znanosti, koja već od 1964. redovito organizira znanstvene konferencije o toj temi, okupljajući najbolje svjetske stručnjake.
Tako da odgovor o odnosu mozak – Stvoritelj nužno mora biti razvijan u tom širem kontekstu razumijevanja. Naime, poznati neuroznanstvenici braća Alexander i Andrew Fingelkurts zanimljivi su kao primjer jer nastoje u istraživanjima gajiti integralni pogled na čovjeka kao psihosomatski entitet, koji se sastoji od višestrukih struktura i dimenzija: fizičke, biološke, psihološke i duhovne realnosti. U svojoj metaanalizi istraživanja religioznih iskustava, tj. usporedivši brojna istraživanja, braća Fingelkurts navode da je vjerojatno da će se za vrijeme religioznoga iskustva aktivirati prefrontalni korteks i temporalni korteks, a vjerojatno će doći do deaktivacije u parijetalnom korteksu. Ako se mozak tematski podijeli te se označe područja i strukture koje su barem u nekom religioznom iskustvu bile aktivne, može se utvrditi da gotovo cijeli mozak sudjeluje u religioznom iskustvu. Preciznije, više od 40 različitih dijelova mozga selektivno sudjeluje u različitim religioznim aktivnostima te još nije postignut jasan dogovor o neurofiziološkim temeljima tih aktivnosti. Fingelkurtsi smatraju da ne postoji specifično područje zaduženo za religiozno iskustvo, nego je potrebna zajednička aktivacija različitih sustava, koji su i inače aktivni u aktivnostima koje nisu vezane uz religioznost.
DOC. DR. HORVAT: Spomenuta braća Fingelkurts istaknula su da pravo empiričko pitanje još nije dobilo odgovor, a ono glasi: Je li naš mozak umrežen tako da proizvodi Boga ili je umrežen tako da može spoznati Boga? Drugim riječima, je li naš mozak vrhunac evolucijskoga procesa sa svrhom ostvarivanja dijaloga s Bogom? Kada se suočavam s takvim pitanjima, uvijek se »savjetujem« sa svetim Tomom Akvinskim. Iako je živio u srednjem vijeku, Akvinac je vrlo dobro znao da ako je čovjekov mozak ozlijeđen, ni duša ne funkcionira kako treba. Dakle, bio je vrlo dobro upoznat s brojnim spoznajama i idejama prirodnih znanosti svoga vremena o mozgu…
Ljudsko je biće jedinstvo koje djeluje kao cjelina – duša i tijelo kao jedno. Zato da bismo razumjeli živi organizam, moramo ga shvatiti na višoj razini od čisto moždane, moramo ga promatrati na razini gdje se organizam promatra u svom jedinstvu. Cijelo naše biće, koje je dio ovoga svijeta, stoji u odnosu otvorenosti prema božanskomu. Odnos i spoznavanje ne omogućuju samo mozak i neuronske mreže. Ne misli mozak, nego cijeli čovjek! Svi dijelovi našega bića u svom jedinstvu omogućuju otvorenost i odnos, kako prema svijetu, tako i prema Bogu.
DOC. DR. HORVAT: Teologija i neuroznanost nisu na istim razinama proučavanja i nemaju iste metode. Čeka nas još mnogo posla kako bi istraživanja bila preciznija i potpunija, a time i od veće koristi za određene teološke spoznaje. S druge strane, ne samo da su znanstvenici, nego su i laici sve bolje upoznati sa znanstvenim otkrićima koja oblikuju nova pitanja. Budući teolozi i filozofi morat će se nositi s njima. Zato je bitno kontinuirano razvijati predmete kao što su »vjera i znanost« ili »granična pitanja«, koja će studente upoznati s temeljnom problematikom. Veliku zadaću ima upravo filozofija jer ona mora biti most koji povezuje teologiju i prirodne znanosti, uklanjajući brojne nesporazume koji već dominiraju u interpretacijama (neuro)znanstvenih istraživanja religioznoga iskustva.
