Sveučilišna profesorica, docentica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Martina Kolar Billege aktivna je vjernica u župi sv. Terezije od Djeteta Isusa u središtu Zagreba. Urednica je župnoga listića, pastoralna vijećnica i pastoralna suradnica otvorena za svakovrsnu pomoć u župnoj zajednici. Vjernički su je formirali franjevci kapucini, nakon dobivenih snažnih temelja u svojoj obitelji praktičnih vjernika. Martina je udana i majka je dvoje djece. U skladnoj obitelji, okrenutoj vjeri i kršćanskim vrijednostima, živi svoju bogatu svakodnevnicu. Radosna što svojoj župi može darovati talente koji su joj rođenjem darovani.
Martina je rođena 10. studenoga 1977. u Zagrebu. Mama joj je bila Branka, djevojački Sever, rodom iz križevačkoga kraja, iz Škrinjara kraj Svetoga Ivana Žabna. Bila je stomatologinja po struci, umirovljena je u Domu zdravlja Zapad. Pokojna je od proljeća ove godine. Martinin otac Franjo Kolar zagorsko-ličkoga je podrijetla, diplomirani je inženjer elektrotehnike, radi u struci, ima vlastito poduzeće, bavi se zaštitom od požara, projektiranjem i izvedbom protupožarnih sustava. Njih su se dvoje upoznali u crkvi sv. Mihaela u Dubravi. U toj su župi oboje tada živjeli. Njihovi su se roditelji doselili u Dubravu ranih pedesetih, u njihovu djetinjstvu. Oboje su bili vezani uz osnivanje časopisa »Duh zajedništva« kod franjevaca kapucina. Branka je pjevala u zboru, a Franjo je najprije bio ministrant te je poslije svirao električnu gitaru. U župi su proveli mnoge dane, cijeli im je život zapravo bio vezan uz franjevce kapucine. Tamo ih je najprije vjenčao fra Mirko Novak. Skrasili su se u Franjinoj obiteljskoj kući u kojoj je obitelj Kolar i danas. Uz najstariju Martinu, dobili su dvojicu sinova. Tomislav je rođen 1978., a Hrvoje 1980. Obojica rade u obiteljskom poduzeću s tatom, i sa svojim obiteljima, suprugama i s po dvoje djece žive svaki na svojoj etaži obiteljske kuće Kolarovih. Tomislav je diplomirani inženjer sigurnosti, a Hrvoje stručni specijalist inženjer elektrotehnike.
»Naša je pokojna mama bila veoma brižna i vrijedna žena, puna podrške za nas, uvijek je za nas imala vremena. Očekivala je da smo punopravni članovi obitelji, da ravnopravno raspravljamo s odraslima. Željela je biti među nama djecom, željela je da razvijemo sve svoje potencijale, i molila je puno za nas«, pripovijeda Martina. »Baš nam je bila dobra mama. Beskrajno mi je drago što sam joj to rekla prije smrti. Rekla sam joj da bih voljela biti mama kao što je bila ona. Po naravi je bila otvorena, prihvaćala je ljude koji su ulazili u naše živote, bila je suosjećajna, požrtvovna.«
»Tata je imao jasna životna i moralna načela od kojih nije odstupao. Na prvom mu je mjestu bilo poštenje i u tom nas je smislu odgajao. Vrlo je društven čovjek, duhovit, vrijedan, svestran. Napravio je puno toga u kući i oko kuće. Naši su se roditelji jako voljeli. Silno su nas željeli. Uvijek su bili odani obitelji i svojim su odnosom prema nama, svojoj djeci, redovito pokazivali da smo im važni. Živjeli su iste vrijednosti, načela, bili su ponosni jedno na drugo, nikada se nisu posvađali. Prohrvatski su bili orijentirani, jako su voljeli domovinu i tako su odgajali i nas djecu. Potječu iz obitelji koje su jako stradale u komunizmu. Imali su poginulih na Bleiburgu, onih koji su preživjeli križni put, bilo je emigriranih, ali i zatočenih u zatvorima u Lepoglavi i Gradiški. Snažno su nas i u vjeri odgajali. Rano su nas djecu uključili u župne sadržaje kod kapucina. U crkvi smo neizostavno bili nedjeljom, blagdanom i češće. Nekada nam je to kao djeci išlo na živce, a danas smo im na tome zahvalni. Rado su nas vodili na proštenja. U obitelji bismo se zajedno prekrižili i pomolili prije ručka. A krunicu smo molili u Domovinskim ratu, mama i mi djeca. Tata je kao dragovoljac bio na ratištu. Djetinjstvo su mi obilježili fra Ivan Čavlek i fra Stjepan Bergovec. Oni su mi držali vjeronauk u crkvi i pripremili nas za sakramente pričesti i krizme. Od prvoga sam razreda išla na vjeronauk. Bili su produhovljeni, ali prožeti ljudskim ponašanjima. S p. Štefom smo gledali filmove, dečki su igrali nogomet. S kapucinima smo se osjećali kao da smo doma. Imali smo osjećaj pripadnosti. Ali o tome u školi nismo govorili.«
»Polazila sam Osnovnu školu ‘Dr. Ante Starčević’. Lijepo nam je bilo. Trudila sam se, odlikašica sam bila. Angažirano sam sudjelovala u školskom životu. Profesori su bili uz nas, imali smo osjećaj povezanosti s njima, društvo je bilo iz kvarta, ekipa stalna, prijatelji iz ulice. Ekipa je iz škole i ulice bila ista, dio društva išao je i u župu. Na neke dodatne aktivnosti nisam išla. Kratko sam se bavila športom, kratko sam išla ne engleski. Obrazovanje sam nastavila u Gimnaziji Tituša Brezovačkoga. Zahtjevi su bili visoki, ali smo bili mala škola koja je imala intimnu atmosferu. U razredu smo bili prosječno povezani. Nas desetak najpovezanijih i danas se povremeno nađe na druženju. Dobila sam dobru naobrazbu. Gradivo je bilo opsežno, preopsežno, ali imam spoznaju o puno toga. Tako široko obrazovanje u gimnaziji imamo i danas. Trebalo je puno učiti, bilo je naporno, bilo je straha zbog ispita, testova, vječito smo bili na meti. Dodatno sam išla na dramsku u ZKM. Voditeljica je bila divna, a sada pokojna Zvjezdana Ladika. Dobila sam bogato iskustvo koje mi je kasnije pomoglo u javnom nastupu, u promišljanjima, u raznim učiteljskim sadržajima. Sa župom sam živjela i u tom vremenu. Vjeronauk su mi tijekom srednje škole i fakulteta držali Tomislav Šagi Bunić i Zdenko Tenšek, uz stalno prisutnoga Stjepana Bergovca. Bili su to jako dobri vjeronauci, nenametljivi, a jako poticajni. Šagi je bio sjajan propovjednik, teško ponovljiv.
Maturirala sam 1996. i upisala studij prava. Godinama sam mislila da ću studirati stomatologiju. Zbog bolesti dva mjeseca krajem srednje nisam išla u školu. Sve sam položila, ali su me prijamni zatekli. Stomatologiju sam preskočila, upisala pravo, ali bez prave motivacije. Nakon nekoga vremena sam odustala. Radila sam više poslova honorarno. Na mamin sam poticaj godine 1998. upisala Učiteljsku akademiju. Nikada nisam mislila da bih bila učiteljica. Ali mi se na praksi u razredu sve otvorilo, posložilo, shvatila sam da je to – to što želim biti i raditi. Visoko motivirana, vrlo sam brzo diplomirala. Ljubav je prema studiju bila velika, ocjene su zato bile odlične, dobila sam dekanovu nagradu. Što sam više upoznavala učiteljstvo, to sam bila sigurnija da to želim raditi. Diplomirala sam 2003.
»Na prvoj godini studija upoznala sam muža koji je studirao pravo. Na pauzi, u jednom kafiću. Upoznali smo se i zaljubili. I vjenčali se 2008. Hodali smo gotovo deset godina. U crkvi sv. Leopolda u Dubravi vjenčao nas je pokojni fra Ivo Brković. Suprug je Ivan Billege, rođen 1975. Iz Siska je. Diplomirani je pravnik, radi u Uredu za javnu nabavu Grada Zagreba. Najprije smo se smjestili na Vrbiku u stanu koji su kupili njegovi roditelji. Kad smo postali roditelji, dogovorili smo se za zamjenu. Roditelji su sada u manjem, a mi u većem stanu. Dobili smo dvoje djece, Barbaru 2009., a Brunu 2011. Barbara je u četvrtom razredu Osnovne škole Tina Ujevića na Martinovki. Buduća je slikarica. Jako je umjetnički talentirana. Svestrana je, prijateljski raspoložena, voli društvo, baš je otvorena. Bruno je u drugom razredu iste škole kao i sestra. Bistar je, odgovoran, umiljat, topao, iskren. Rekreativno igra nogomet. Voli tehničke stvari, kućni je tip. Zadovoljna sam djecom. Hvala Bogu na njima. Dar su. Živimo u napetosti, brzini, pa nam djeca pokazuju da trebamo stati na loptu. Svojom nas prisutnošću upućuju na to da smo ih željeli i da se trebamo baviti njima. Dobro sam se i udala. Ivan je dobar čovjek, veoma predan obitelji. Sve svoje usmjerava prema djeci i meni. Magistrirala sam 2011., a doktorirala 2014. Bruno je bio u mojem trbuhu na obrani magisterija. Suprug mi je u svemu tome bio podrška, ne samo deklarativna. Sve smo dijelili zajedno. Željeli smo što je moguće manje opterećivati bake i djedove. Iako su svi bili vitalni i pomagali su nam kad god je trebalo. Poslije diplome četiri sam godine radila u školi. Najprije sam volonterski odradila jednogodišnji staž po zamjenama, a onda sam se zaposlila u svojoj staroj školi ‘Ante Starčević’. Bila sam učiteljica u boravku pa u nastavi. U to sam doba počela surađivati s prof. Antom Beženom i prof. Vesnom Budinski na pisanju udžbenika za hrvatski jezik. U jednom trenutku otvorilo se mjesto znanstvenoga novaka na Učiteljskom fakultetu kod prof. Bežena na projektu ‘Jezično-likovni standardi u početnom čitanju i pisanju na hrvatskom jeziku’. Produkt toga je slovopis koji je postao standard za poučavanje slova od 2013. godine. Ušao je u sve početnice. Prof. Bežen bio mi je mentor. Doktorirala sam iz metodike hrvatskoga jezika, na određivanju kognitivnih ishoda učenja i ocjenjivanja u hrvatskom jeziku. Moj mentor Bežen bio je vrlo marljiv, zahtjevan i svestran čovjek. A to isto je tražio od svojih suradnika. Imao je smisla za moje obiteljske obveze, cijenio je obitelj i obiteljske vrijednosti. Važno je bilo da posao bude napravljen. Radili smo u ljudskoj, tolerantnoj, vrlo lijepoj atmosferi. Nakon doktorata ostala sam na faksu. Momu uspješnomu doktoratu uz mentora je pridonio prof. Josip Silić i prof. emeritus Milan Matijević. Oni su ljudski i stručno potaknuli na mnoga promišljanja i otvaranje znanstvenih vidika. Sada sam docentica. Predajem metodiku hrvatskoga jezika. Na katedri sam za hrvatski jezik i književnost, scensku i medijsku kulturu. Imam punu satnicu, i preko norme. Posla je puno. Uz redovite obveze, na fakultetu sam voditeljica Centra za izdavaštvo. Profilova sam autorica udžbenika iz hrvatskoga za niže razrede. Sudska sam vještakinja za autorstvo udžbenika i procjenu znanstvenih radova. Tajnica sam Udruge autora udžbenika, predsjednica Udruge alumnija Učiteljskoga fakulteta. Ima me i u nekim drugim strukovnim udrugama. Na faksu mi je predivno jer radim s prekrasnim ljudima. U kabinetu sam s prof. Vesnom Budinski, mojom prijateljicom i suradnicom. Pomažemo si u stručnom smislu, i radove radimo zajedno, obiteljski se družimo, povezale smo si poslovni život i dobar dio privatnoga života. Volim raditi sa studentima. Uz osjećaj velike odgovornosti, želim im prenijeti sve što znam. Iskreno sam i duboko svjesna da odgajaju našu djecu, želimo da nam ona budu sretna. Sve usmjeravamo na dobrobit djece u društvu u kojem živimo. Ovih dana slavimo 100 godina našega zagrebačkoga Učiteljskoga fakulteta. Aktivnosti je puno, a ja sam u organizacijskom odboru. Želja nam je da svojim doprinosima pridonesemo rehabilitaciji digniteta učiteljstva. Jer biti učitelj nije zanimanje, biti učitelj jest poziv.«
»Udajom sam se iz Dubrave i od mojih kapucina preselila u Vrbik u župu sv. Terezije od Djeteta Isusa na Miramarskoj. Kad sam došla, župnik nam je bio Antun Vukmanić. Župna je zajednica bila živa, ali tada nisam bila angažirana. Rađala sam i pisala magisterij i doktorat. Poslije nam je došao Željko Lovrić. Bili smo u kontaktu, ali se još nisam mogla aktivirati. Njega je naslijedio Ivan Cestar. A sada je s nama Mario Pavić, iznimno velik entuzijast koji je naveliko privukao vjernike da se uključe u rad župne zajednice. Imamo organizirane zborove, djecu, ministrante, dječje ljeto, vodi on krizmanike na izlet, radi na uređenju interijera i eksterijera, stalno je u nekoj akciji. Došao je i k nama u blagoslov obitelji. I rekao mi da ću uređivati župni listić. Što sam drugo mogla nego pristati? Postala sam urednica župnoga listića. Povukla sam prijateljicu Gordanu Jerkić iz župe. Izlazimo svaki tjedan pa imamo stalnu brigu. Uhodane smo pa nam ide. Uz blagdane imamo posebne brojeve. U župi sam često i rado. Na misi sam nedjeljom u pola deset ujutro. Pomognem župniku i u drugome prema potrebi. Držim se pastoralnom suradnicom. Ako treba što pripomoći, napisati, dođem u župu i tijekom tjedna. Nemamo formalizirane susrete. Premda sam izabrana i u pastoralno vijeće. Župnik je jako predan župi. Ambiciozan je, ima volju voditi živu župu s brojnim suradnicima. Agilan je, okretan, sposoban, dosjetljiv, ne nedostaje mu ideja. Ugodno je surađivati s njim. Meni taj angažman daje osjećaj da zahvaljujući Božjemu daru koji sam dobila pridonosim nečemu važnomu. Crkva mi je važna, župa mi je važna. Ne volim da se Crkvu ili župu kritizira u globalu, a da se pritom nije učinilo ništa za Crkvu ili župu, da se nije dao osobni doprinos.
Suprug je također praktični vjernik. On ide na misu, angažiran je kao volonter u proslavi Dana župe i prema potrebi. I djeca su nam angažirana. Barbara čita na misi, a Bruno je bio ministrant. Osobno mi je vjera snaga i podrška. Putokaz. Kad bi se čovjek oslanjao samo na ovozemaljsko, ne znam na što bi se oslonio, kako bi prebrodio teške trenutke poput smrti majke. Neke vjerske krize, srećom, nisam imala. Bilo je propitkivanja, razmišljanja, sumnja. Ali to je normalno. To se mnogima događa, posebice pod utjecajem medija, napisa, koji posebno ružno o Crkvi izlaze baš uoči najvećih blagdana. Srećom se u vjeri nisam pokolebala. Utjelovljeni Bog mi je preblizak, prevažan, jednako mi je Bog i jednako čovjek. Ne može mi nitko umanjiti Isusov sjaj. Mlakost u vjeri je, istina, opasna. Ali nam se onda redovito dogodi nešto što nas tjera na posvješćivanje da stvari na zemlji čovjek ne može rješavati sam.«
