Pisac Djela apostolskih stavlja na Petrova usta govor koji je upravljen ponajprije Židovima koji borave u Jeruzalemu. Govor započinje kao obrana pred onima koji su se, vidjevši gdje apostoli na raznim jezicima »razglašuju veličanstvena djela Božja«, podrugivali i govorili: »Slatkog su se vina ponapili!«
Prema rabinskim tumačenjima Staroga zavjeta, koja su zapisana u kasnijim razdobljima, Židov je bio dužan obraniti se ako je bio za nešto krivo optužen ili oklevetan. No počevši od objašnjenja otajstva koje se dogodilo, Petar nastavlja navještajem evanđelja i to je središte prvoga čitanja. Glavni je sadržaj toga navještaja osoba »Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog… potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima«. Naslov »Nazarećanin« upućuje na drevnost toga navještaja. Iz samoga govora nije jasno odnose li se silna djela, čudesa i znamenja, na ono što je Isus činio za svoga zemaljskoga života ili na ono što čini u svojoj Crkvi nakon uskrsnuća po rukama apostola i ostalih kršćana. Zapravo, autor Djela apostolskih ne razlikuje Crkvu od uskrsloga Krista pa se njegova djela nastavljaju i po njoj. U tom govoru Petar naglašava da su se ta djela dogodila među Židovima, među njegovim slušateljima, no unatoč tomu oni su ga razapeli i pogubili. On pritom nije bio u njihovoj vlasti jer je sve to učinjeno prema »odlučenu naumu«, to jest po Božjoj volji naviještenoj po prorocima. Tako se ovdje drugim riječima ponavlja ono iz Evanđelja po Luki gdje se vidi da se otajstvo Krista dogodilo u skladu s »Pismima«.
Kroz velik dio Evanđelja po Luki Isus putuje prema Jeruzalemu, a u Djelima apostolskim i Crkva je uspoređena s putom. U ovonedjeljnom evanđeoskom odlomku riječ je o danu Uskrsa jer izraz »tog istog dana« upućuje na onaj »prvi dan u tjednu« o kojem je riječ kad je opisan nalazak praznoga groba. Učenici od kojih je jedan predstavljen kao Kleofa (grč. Kleopas) putuju prema Emausu. Grčki se izvornik može prevesti kao da su bila dvojica učenika, ali i kao da je bilo dvoje učenika te bi onaj neimenovani učenik prema nekima mogla biti Marija Kleofina. Emaus je udaljen 60 stadija od Jeruzalema, odnosno dvanaestak kilometara. Dok su tako učenici na putu razgovarali (grč. homilein) i raspravljali, zapravo skupa istraživali (grč. syzetein) što se dogodilo, ukazuje im se Isus, ali »prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima«. Teološki pasiv »bijaše uskraćeno« upućuje na to da im je sam Bog uskratio tu spoznaju, kako bi omogućio da se Isus sam predstavi tumačenjem. Isus zapravo provocira Kleofu da definira svoju vjeru, a Kleofin odgovor početak je kršćanskoga simbola vjere: Isus Nazarećanin »bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom«, predan »da bude osuđen na smrt« te razapet. Tu je i nada o otkupljenju Izraela te spominjanje trećega dana od njegove smrti i praznoga groba. Nedostaje samo jasna vjera u Isusovo božansko sinovstvo i u njegovo uskrsnuće i to nadomješta Isus kad progovara o svom ulasku u slavu. Sve je to izvršeno kako su »proroci navijestili«, a Isus je tumačio »počevši od Mojsija i svih proroka« ono što »u svim Pismima ima o njemu«. Sveto pismo bitan je svjedok vjere. Ponavljanje geste lomljenja kruha otvara učenicima oči. Luka tako progovara o vremenu svoje Crkve koju vidi kao put. Dok su vjernici na putu, to jest dok hode s Crkvom i iskreno ispituju Pisma, uskrsli je Isus s njima i samo tako mogu doći do pune vjere. Pravi susret s Kristom događa se u euharistijskom lomljenju kruha. Tako osnaženi, vjernici su sposobni, poput učenika iz Emausa, biti i navjestitelji vjere.
Odlomak iz Prve Petrove poslanice poziv je kršćanima na svetost i budnost. Nakon što ih je pozvao da budu »trijezni« i da se pouzdaju »u milost koju vam donosi Objavljenje Isusa Krista«, sveti pisac sada svoje naslovnike poziva da svoj život prožive »u bogobojaznosti«. Grčki izvornik ovdje je zapravo mnogo izravniji i stroži te ih poziva da to vrijeme provedu »u strahu« (grč. en fobo), što je normalan stav svakoga čovjeka pred Božjom veličinom, pred onim koji je »svet«. Za »proputovanje« upotrijebljena je grčka riječ paroikia, koja označava boravak u svojstvu stranca. Kršćani su stranci na ovom svijetu, a njihova je domovina kod Boga. Čitav ljudski zemaljski život tek je putovanje prema pravoj domovini. Zbog toga nikakva blaga ovoga svijeta ne smiju do kraja zaokupiti njihovo zanimanje, baš kao ni išta drugo što bi njihovo življenje učinilo ispraznim. Puninu života oni mogu iskusiti tek ako su svjesni da su otkupljeni »dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane«. Otkupljenje krvlju Kristovom, kao i njegovo uskrsnuće dio je vječnoga Otčeva nauma koji kao cilj ima proslavu i posvećenje čovjeka. Tek po tom naumu čovjek može doista biti svet i tako se približiti Božjoj svetosti. Moguće je da taj odlomak Prve Petrove poslanice sadrži tragove drevne krsne liturgije ili barem kateheze o krštenju.
Čini se da je ideja koja povezuje sva tri čitanja upravo »put«. Kršćanska Crkva i život pojedinih kršćana putovanje je u zajedništvu, gdje se braći pridružuje Krist. Pritom su Sveto pismo i lomljenje kruha, to jest euharistija, prepoznati kao način prisutnosti uskrsloga Gospodina.
