U ozračju pandemije koronavirusa i proživljavanja posljedica razornoga potresa više pokazatelja govori u prilog tvrdnji da u hrvatskom društvu raste nepovjerenje građana u institucije vlasti koje se u pomoći unesrećenima i saniranju posljedica potresa nisu uvijek najbolje snalazile. Stoga se u ozračju stvaranja društvenih napetosti blagotvornim, pa čak i poučnim, za sve može smatrati prvo »ekumensko hodočašće« koje su Zagreb i Hrvatska doživjeli u utorak 12. siječnja.
Prvi je poučak da izvanredna društvena stanja ne mogu u red dovesti univerzalni protokoli jer svaka je kriza specifična. Naime, kao što je susret zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga Porfirija Perića pokazao da ekumenski dijalog nije ograničen samo na svojevrsne protokole kakve su uspostavile molitvene osmine za jedinstvo kršćana, tako se i kriza koja je nastala nakon razornih potresa ne može riješiti birokratskim protokolima koji ne uzimaju u obzir sve specifičnosti ljudi i krajeva koji su pogođeni potresom. Štoviše, sada je vidljivo da su vlasti, sve dok su kopirale protokole iz drugih zemalja, donekle davale dojam uspjeha u nošenju s koronavirusnom pandemijom, no kad je nakon svih potresa 2020. nastala kriza na domaćem terenu, moglo je doći do općega kaosa da brojni ljudi dobre volje i organizacije poput crkvenih Caritasa nisu na sebe preuzele velik dio brige za najugroženije.
Nadalje, ekumensko hodočašće postalo je izvanredan i za mnoge iznenađujući događaj jer je po svemu sudeći nastao iz slijeđenja nadahnuća Duha Svetoga iz obiju kršćanskih Crkava. »Mi hodamo kao vjernici, kao biskupi, koji u isto vrijeme gledamo na potrebu i patnju ljudi, ali i na pomoć koja dolazi od Boga«, rekao je tom prigodom kardinal Bozanić. Upravo se ta »pomoć koja dolazi od Boga« posebno manifestirala ne samo preko tona hrane i drugih potrepština te krovova nad glavom koje su unesrećenima nakon potresa u sisačkom kraju i Banovini došli preko Caritasa i brojnih volontera, nego i preko hrvatskih ugostitelja koji su, zacijelo slijedeći unutarnja nadahnuća koja su također došla odozgor, ispunili evanđeoski zahtjev »gladnoga nahraniti«, ne prebrojavajući pritom ni krvna ni financijska zrnca onih koji su stajali u redu za obrok, za razliku od skandaloznih istupa nekih predstavnika vlasti.
I treće, sudionici zagrebačkoga ekumenskoga događaja nisu se dali smesti u svom cilju da se pokaže kako se jedino uz nastojanje da zaživi zajedništvo može suočavati sa svim izazovima. Iako je na njihovu putu od Kaptola do Donjega grada više puta dolazila medijska provokacija da se dvojica pastira očituju o dijelu propovijedi biskupa ranjene Sisačke biskupije Vlade Košića u Gvozdanskom u kojem iz povijesne perspektive govori o ratovima na hrvatskom prostoru i koja, što se prešućuje, za sadašnji trenutak afirmira isključivo kršćansku ljubav (koja je uvijek i ekumenska), oba su se »hodočasnika« zauzela za zajednička nastojanja u pomaganju u sadašnjosti i budućnosti, nikako za podjele. Ako se i preko toga primjera orkestrirano nastoji odvući pozornost javnosti od onih koji su najodgovorniji za rješavanje kriza nakon potresa, komu to ide na ruku? Stradalim ljudima od Markuševca do Majskih Poljana zacijelo ne.
