Iz ljetne sezone kiselih krastavaca u glazbenim je krugovima poprilično odjeknula vijest o jednom glazbenom fijasku. A doživio ga je slavni tenor Placido Domingo, kojemu je već ionako poprilično načet ugled s hrpom skandala, a u posljednje ga se vrijeme počelo povezivati čak i s organiziranim kriminalom. Naime, Domingo je u kolovozu nastupio u Areni di Verona, koja za čitavu Italiju, ali i za cijeli glazbeni, a posebno operni svijet, ima kultni status i gdje je nastupio i kao dirigent i pjevač. Operu »Turandot« pjevački nije uspio izgurati do kraja pa je nestao s pozornice, a njegovo je vođenje orkestra bilo toliko skandalozno loše da je orkestar jednostavno odbio svirati. Sindikati su slali priopćenja, Domingo se morao javno ispričati gradonačelniku Verone, a zbog njegovih su se prijašnjih grijeha pobunile i feminističke udruge. Bio je to uistinu jedan od »najsramotnijih i najvećih glazbenih debakala u posljednje vrijeme«, kako su u svom priopćenju napisali glazbeni sindikalci Verone. Iako se kroz medije za taj neuspjeh pokušavalo naći opravdanje u činjenici da su Dominga sustigle tolike optužbe te da je zbog toga vjerojatno dekoncentriran, stvar je ipak u tome da Domingo u svojoj 81. godini jednostavno više ne može ni pjevati ni dirigirati, sasvim sigurno ne na onoj razini na kojoj je možda mogao prije još dvadesetak godina. Čovjek se jednostavno trebao odavno umiroviti. Na stranu njegove transgresije i upetljanosti u ove ili one priče, on ne može više pjevati, a dirigirati vjerojatno nije trebao ni započeti.
Međutim, teško je pitanje za svakoga glazbenika kada reći sad je kraj, kada napustiti podij, kada priznati i sebi i svijetu da nema više mogućnosti kakve je imao. Renata Tebaldi, jedna od najvećih sopranistica svih vremena, karijeru je završila po vlastitim riječima kada je shvatila da njezini tonovi više ne zvuče onako dobro kako su zvučali te se oprostila s izjavom da »ne želi da je pamte po onome što nije mogla otpjevati, nego po onome što je mogla«. I povukla se dostojanstveno. Mnogi drugi to nisu napravili jer jednostavno ne mogu. Poznat je citat Louisa Armstronga da se »glazbenici ne umirovljuju, oni prestaju tek kada više nema glazbe u njima«. Da, to je istina, međutim glazbenička mirovina ne mora nužno biti mirovina od glazbe, ali može i nerijetko mora biti mirovina od podija. A to je onima koji su život proveli na podiju vrlo teško odvojiti jer glazbenik može nastaviti put u pedagogiji, organizaciji, umjetničkom savjetovanju, ima puno područja gdje svoje iskustvo, znanje i zanos može nastaviti pretakati u umjetnost, ne mora to nužno biti podij. Ali opet, nisu rijetki primjeri gdje glazbenici organiziraju oproštajne koncerte ili turneje koji se ponavljaju čak i godinama. I nikako da dođe taj posljednji. S druge strane često se publika na kraju počne i zabavljati na takvim koncertima, slušajući i gledajući tek sjenu nekadašnjih veličina jer je nažalost u ljudskoj prirodi da više vole gledati padove nego uspone. Nije tako doduše samo u svijetu klasične glazbe. Iako su popularni glazbenici zbog tipa glazbe koji izvode čak i u maloj prednosti, princip je isti. Neobično je gledati starčeke od 70 plus kako skaču po bini svirajući svoje hitove iz sedamdesetih ili osamdesetih pokušavajući rekreirati atmosferu i energetsku nabijenost iz svoje mladosti. I onda čitati, poput slučaja iz zadnje turneje Rolling Stonesa, kako im svirači još putom i umiru.
U čemu je problem? Nije lako jednoznačno odgovoriti na to pitanje jer je uzroka i motiva barem onoliko koliko i ljudi koji se u toj situaciji nalaze, ali moguće je naglasiti barem nekoliko dimenzija. Možda je korisno krenuti od pitanja što je to uopće starost danas. Je li to uistinu »zlatno doba« koje karakterizira mir, mudrost, znanje, iskustvo ili je to vrijeme propadanja, sušenja, čekanja smrti? Papa Franjo više je puta posljednjih godina govorio o starenju i povezivao ga s terminom »kulture odbacivanja« koji karakterizira zapadnjačka društva usmjerena isključivo ka korisnosti i materijalnomu uspjehu, gdje je čak išao tako daleko da je ustvrdio kako se odnosom prema starima i starosti na zapadu provodi svojevrsna prikrivena eutanazija.
Zato je ustanovio i Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba, u povodu čijega je dana ove godine pozvao na »revoluciju nježnosti«, protiv kulture odbacivanja. Ideji beskorisnosti koja im se nameće Papa kontrastira definiciju starosti kao vrijeme trajne plodnosti bez obzira na blizinu smrti. To vrijeme se, smatra, može najbolje pokazivati kroz trajni utjecaj na mlađe naraštaje muškaraca i žena ovoga vremena, koje stari učenjem i pokazivanjem onoga što život uistinu jest, stalnim blagoslovom i molitvom i pozivom na obraćenje uma i srca trebaju podupirati i poticati. Papa tu zatvara krug, naglašavajući ono što bi uistinu i trebalo biti: jedinstvo starosti i mladosti jedinstvo je života samoga koji od početka do kraja ima jednaku vrijednost, dostojanstvo i smisao. To danas nažalost nije tako. Naglašavanje uspjeha kao jedine mjere tjera svijet da stalno traži one koji su sposobni za taj uspjeh, a kako mlađi ljudi imaju više fizičke i psihičke snage, taj teret neproporcionalno sve više pada na njih. Kult mladosti nije vidljiv samo u modnoj i sličnim industrijama koje traže mladenački izgled, on je vidljiv kroz sve djelatnosti danas koje traže maksimalnu produktivnost kao jedinu mjeru. Stariji ljudi, koji nedostatke fizičke snage mogu relativno lako nadoknaditi iskustvom i mudrošću, ipak se često nađu izmoreni brzinom kojom sustavi danas melju sve pred sobom te odustaju ili se jednostavno razbole i otpadnu.
U glazbi, ali i umjetnosti općenito, nije ništa drugačije. Brzina je najveći problem za posao koji u svojoj biti karakterizira sporost. Tehnika sviranja uči se sporo, godinama, partiture se čitaju sporo, tehnički problemi u skladbama izvježbavaju dugo, napreduje se samo izvježbavajući sve više skladba, što zahtijeva puno vremena itd. Sve u glazbi zahtijeva vrijeme, čak i izrada piskova, za koju primjerice fagotisti i oboisti troše više vremena nego za vježbanje, a kasnije kad se s vremenom razvije čitava sila profesionalnih bolesti, rješavanje i tih problema zahtijeva puno vremena. Najzad, glazba sama ne da se ubrzati na neku digest formu, skladba se mora odsvirati od početka do kraja. U tom se procesu glazbenici toliko vežu za posao koji rade jer se radi o životnom projektu, oni se bude i liježu sa svojim instrumentom, pitanjima kako da riješe tehničke, interpretativne probleme te onaj tko se time nije bavio teško može shvatiti koliko se glazbenicima to uvuče pod kožu. Kad se tomu doda i uzbuđenje i adrenalin koji dodaje koncertni podij, to je točka u kojoj se mnogima dogodi taj preokret u kojem neki bez toga više jednostavno ne će moći. Jer je žrtva velika, a nagrada koju daje podij mnogima jedina prava satisfakcija za sve te sate, dane, godine. A grozničava brzina sustava koji hiperproducira koncerte, predstave i time omogućava i veliku zaradu onima koji na to pristaju dodaje umjetniku stalne adrenalinske injekcije, čime se vrlo lako postane ovisnik. Kako je poznato svake ovisnosti teško se riješiti, a u slučaju glazbenika ta ovisnost podjednako zahvaća i mlade i stare.
I još jedna važna dimenzija ostaje. Nedavno je pjevač zabavne glazbe Miro Ungar dao intervju jednim dnevnim novinama u kojem je izjavio da iako je već 25 godina u mirovini, on sa svojih 85 i dalje mora nastupati jer mu mirovina jednostavno ne dostaje za pristojan život. To je još jedno škakljivo pitanje jer će mnogi reći zašto bi nekoga trebalo žaliti što dijeli sudbinu većine umirovljenika, ali nije sve tako jednostavno. Taj primjer otvara čitavu silu problema na tom polju, od toga da se lošim zakonodavnim okvirima od umjetnika kojima je država kroz institut slobodnih umjetnika tobože garantirala mirovinu na kraju rade socijalni slučajevi, pa sve do instituta beneficiranoga staža u umjetničkim institucijama koji je nerijetko toliko nelogičan da s jedne strane nekima uistinu pomaže da se prije umirove, a s druge strane omogućava da nekim ljudima s tim beneficijama omogućuje da rade do sedamdesete i time guši sustav ne dopuštajući zaposlenje mladim ljudima. Više je istraživanja napravljeno u inozemstvu o starenju glazbenika, a posebno na uzorcima orkestralnih glazbenika. Iako istraživanja ne pokazuju da glazbenici s godinama znatno gube tehničke sposobnosti za sviranje, pokazuju da im se motivacija s godinama ipak smanjuje, kao i to da se u kasnijim godinama pojavljuju simptomi socijalne anksioznosti povezane među ostalim i s ulaskom mladih ljudi u orkestar. Glazbenička je profesija naime od starta natjecateljska. Od prvih nastupa djece na školskim produkcijama pa do sviranja u orkestru uspoređivanje s drugima dio je bavljenja time. Opasnost od osjećaja nedostojnosti osim psihičkih problema često zna stvoriti i osjećaj za obranu prostora pa se zna dogoditi da će stariji kolega iz toga straha jednostavno minirati nastojanja mlađega. To je još jedno osjetljivo pitanje o kojem je nezgodno govoriti, međutim ono je stvarno.
Jasno je kako Papa Franjo kaže da je jedino rješenje svih tih problema jednostavno – poniznost. Poniznost prema sebi, prema svojim mogućnostima, prema svojoj društvenoj ulozi i kako on kaže u pozivu da uistinu vidimo jedni druge jer u mladom gledamo svoju prošlost, a u starom svoju budućnost. Glazbenici vrlo lako postaju sebični, posesivni, bahati i neosjetljivi, to im se zbog tehničke dimenzije posla kojim se bave često dogodi a da i ne primijete. Pitanja: kada reći kad je kraj, kada prepustiti svoje mjesto drugomu, kada shvatiti da podij može biti zamijenjen nečim što će donositi veliku društvenu korist ili osobnu korist nekomu… usko su vezana uz duh, ne uz tehniku posla. To ne ovisi o poslovnim planovima, cost benefit analizama ili nečem sličnom. Pretjerivanje može dovesti do potpune nesposobnosti za samorefleksiju i na kraju do sloma duha, gdje nekomu ostanu još samo sjećanja. A to nije i ne može biti cijeli život.
