Rijetki su ljudi koji mogu uspješno izmiriti protuslovlja koja se sukobljavaju u njima, a još su rjeđi oni koji svojim životom mogu posvjedočiti da ono što se iz ovoga ili onoga razloga smatra protuslovljem to zapravo protuslovlje i nije, nego je riječ o bogatstvu i raznolikosti pristupa kojima čovjek pokušava prodrijeti u skrovitost ljudskoga postojanja. Stoga bi vjerojatno bilo (i ostalo) ustaljeno mišljenje da je uspješnoga liječnika i uspješnoga književnika nemoguće susresti u jednoj osobi kada život Drage Štambuka ne bi neprestano opovrgavao jednu takvu, samo na prvi pogled, nevjerojatnost jer je u konačnici i poslanje liječnika i poslanje književnika usmjereno prema jednomu, istomu cilju – spašavanju života i neprestanomu otkrivanju njegove ljepote. »Poeziju smišljam da bih preživio. Sebe nikada ne bih nazvao pjesnikom, jer je to nešto intimno. Ja sam s jedne strane racionalan, znanstveno orijentiran, a s druge strane imam potrebu biti iracionalan«, svjedoči Štambuk.
Taj znanstvenik i umjetnik, čovjek čija je biografija toliko impozantna da bi se događaji iz nje mogli podijeliti na nekoliko iznimno bogatih života, posvetio je dio svoga predanoga rada (više od 35 godina) i hrvatskomu jeziku i njegovim narječjima te težnji da upravo ta narječna raznolikost koja, suprotno ustaljenu mišljenju, ne razdvaja govornike hrvatskoga jezika, nego ih spaja, isprepleće i čini da se dodiruju, bude proglašena kulturnim dobrom te stavljena na štićenu Nacionalnu listu nematerijalne baštine. »Nije slučajno da ja kao brački čakavac već 30 godina promičem, kako je nazivam, zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što, s kojom radim na integraciji našega trojstvenoga hrvatskoga jezika i čuvanju njegove blistave jezične pričuve, osobito one čakavskoga i kajkavskoga kruga.«
Strpljivost, posvećenost i upornost isplatili su se jer je, nakon opetovanoga odbijanja, napokon 13. studenoga 2019. na osnovi predočene dokumentacije i iznesenih činjenica, prema preporuci Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu, Stručno povjerenstvo za utvrđivanje svojstva kulturnoga dobra utvrdilo da zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što ima svojstvo kulturnoga dobra.
»Ovo je velika vijest za hrvatski jezik i kulturu, identitet i politiku jer zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što ujedinjuje Hrvatsku (jezično, identitetski, kulturološki i politički) na ravnotežan i plemenit način, istinski je integrira i upire u njenu budućnost«, navodi Štambuk u priopćenju. U obrazloženju Ministarstva kulture Republike Hrvatske stoji kako su mnogi hrvatski leksikografi, poput Ivana Belostenca, koji je pisao i govorio kajkavskim narječjem, u svoje rječnike često uvrštavali i riječi iz ostalih dvaju narječja, pokazujući na taj način da ih doživljavaju jednako svojima, te tako dokazivali i činjenicu o jedinstvenosti hrvatskoga jezika bez obzira na njegovu dijalektnu i narječnu razvedenost. Nadalje, takav upis jezično ucjelovljujuće zlatne formule ča-kaj-što, kao sredstva u očuvanju i prenošenju hrvatske i baštine i identiteta pokrio bi sve one govore koji ili imaju mali broj nositelja (ili starije govornike) ili im lokalne zajednice nisu zainteresirane za taj tip kulturne brige o govoru. Tim se govorima na taj način daje status prepoznatoga kulturnoga dobra jer govori jesu i kulturno dobro i sredstvo u očuvanju mnogih nematerijalnih kulturnih dobara. (…) Ta formula pokriva prošlost hrvatskoga jezika i stožer je oko kojega se mora graditi hrvatski jezični identitet.
U prvoj polovici 19. stoljeća Hrvatsku je zahvatio val narodnoga i književnoga preporoda, odnosno ilirskoga pokreta kao njegova vrhunca. Jedna od osnovnih težnja koja se posebno izdvojila u to doba bila je ujedinjenje zemlje u političkom, kulturnom i književnom pogledu. Međutim, da bi se ondašnja Hrvatska ujedinila na sve tri željene razine, cijelomu je tomu procesu trebala prethoditi još jedna, najznačajnija razina; razina jezičnoga jedinstva.
Do tada, naime, u hrvatskomu jezičnomu sustavu nije postojao pojam standarda, pojam norme, nije postojao jezik koji bi se »natkrilio« nad sve govornike i zahvaljujući kojemu bi se svi mogli međusobno razumjeti, bez obzira na ukorijenjenost u pojedino narječje. Napokon, godine 1836. stvoren je taj jezik kojemu je osnova bila štokavsko narječje. (Izraz »stvoren« namjerno je upotrijebljen jer je Josip Silić, jedan od najznačajnijih suvremenih teoretičara jezika, svojim studentima običavao govoriti kako standardni jezik zapravo nitko ne govori, odnosno, da je to jezik koji svi trebaju učiti.) Odabirom štokavskoga narječja kao temelja standarda, prema mišljenju nekih, preporoditelji su marginalizirali i čakavsko i kajkavsko narječje, a jedan od najglasnijih protivnika takve vrste marginalizacije bio je Miroslav Krleža koji je 1936., o stotoj obljetnici simbioze hrvatskoga standardnoga jezika i štokavskoga narječja, napisao svoje Balade Petrice Kerempuha upravo na kajkavskom.
Unatoč Krležinu protivljenju, koje je urodilo i jednom od možda najznačajnijih lirizacija mukotrpne hrvatske povijesti, nastojanja preporoditelja nisu ostala bez rezultata. Jezikoslovac Radoslav Katičić, koji je, kako bi Dalmatinci rekli, partio s ovoga svijeta 2019. godine, nepunih devet mjeseci nakon Josipa Silića, ustvrdio je kako je mjerilo uspjeha hrvatskoga standardnoga jezika upravo to što se ljudi od Čakovca do Dubrovnika i od Pule do Iloka razumiju glatko i bez trenja, pa za sporazumijevanje postaje sasvim nevažno odakle je tko.
Tumačeći Štambukovu zlatnu formulu, Katičić nadalje navodi kako je hrvatski jezik, suprotno svemu što se uči u školi, istodobno i čakavski, i kajkavski, i štokavski. To je onda kao na sajmu u Fužinama u Gorskom kotaru, gdje se sastaju i razgovaraju, trguju i razmjenjuju novosti, i čakavci s lijeve obale rijeke Ličanke, koja teče kroz mjesto razgraničujući narječja, i kajkavci s njezine desne obale, i štokavci iz obližnjega sela Liča. Razgovaraju i trguju na sajmu, svi se razumiju, a ostaju pri tome, stoljećima, čakavci, kajkavci i štokavci, onako kako svi znamo ta narječja. To je hrvatski jezik. Takvi su se razgovorni dodiri tih narječja ostvarivali kroz cijelu povijest hrvatskoga jezika i on je sav, baš kao i svako od njegovih narječja, obilježen tim neprekidnim stoljetnim dodirima.
Jezik se ne smije promatrati kao zatvoren sustav, jezik je živ onoliko i onako kako su živi i njegovi govornici. Ako ga se, primjerice, promatra u vremenskoj paradigmi, posve se suvislo nameće zaključak da je jezik sadašnjosti stasao na temeljima jezika hrvatske prošlosti, odnosno da je i ta jezična prošlost prisutna u jezičnoj sadašnjosti. U skladu s tim, ako se jezik promatra u prostornoj paradigmi, nemoguće je ograničiti ga nekim zamišljenim ili stvarnim međama kad jezik kao živi organizam te međe neizbježno nadilazi. Svima je razumljivo da štokavci nemaju ni na kojoj razini (fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj) ista obilježja kao kajkavci i čakavci te da je ono što je štokavsko različito od onoga što je kajkavsko ili čakavsko, ali je isto tako svima razumljivo da sva tri spomenuta narječja pripadaju istomu jeziku. Dakle, ono što je prepoznato kao drugačije i različito, ne pripada drugačijemu i različitomu jeziku. Onaj tko govori da čakavsko, kajkavsko i štokavsko narječje treba gledati svako za sebe, tj. da oni ne tvore zajednički hrvatski jezik, taj govori protiv svega iskustva i potpuno nepovijesno.
U vremenu nonšalantnoga odnosa prema normi, osobito u prostorima javnoga priopćavanja, iznimno je važno djelovati na očuvanju hrvatskoga standardnoga jezika. Međutim, standard se ne može i ne će očuvati ako se ne bude sustavno radilo na očuvanju bogatstva hrvatskih narječja jer tako je, zapravo, i zapisano u zlatnoj formuli ča-kaj-što koja obuhvaća i narječja, ali i standard. Na prvi se pogled takvo što može činiti apsurdnim, kao što se apsurdnim mogu činiti i istodobne racionalne i iracionalne težnje unutar čovjeka, suživot liječnika i književnika u jednom biću, sve dok logika životne prakse ne dokaže suprotno.
