Krajem 2018. Darko Rapić u Caritasu Splitsko-makarske nadbiskupije susreo je doseljenika iz Tunisa čija ga je životna priča potaknula na istraživanje problema doseljenika u sklopu doktorskoga rada. Izbjeglička kriza koja na rutama prema Europi traje od 2015., humanitarni i pravni problemi migranata, napetosti zbog neuspjele integracije doseljenika, a onda i sve veći broj stranih radnika u Hrvatskoj čine temu migracija posebno aktualnom.
Crkva je odgovorila na fenomen migracija nizom dokumenata, pa i osnivanjem ustanova. »Mnogi ljudi nemaju ‘prebivalište’ jer se iz ekonomskih, društvenih, političkih ili drugih razloga kreću iz jednoga mjesta u drugo. No današnje migracije ne vode se samo zbog manjka osnovnih uvjeta za život, nego i zbog mogućnosti koje današnji svijet nudi«, pojasnio je Rapić.
»Još u svojim najranijim danima Crkva je iskazivala skrb za migrante i izbjeglice gradnjom bolnica, sirotišta i skloništa za strance. Čak je Nicejski sabor 325. godine naložio gradnju gostinjaca za strance, bolesne i siromašne u svim gradovima. Brojni su dokumenti u kojima Crkva govori o fenomenu migracija; od apostolske konstitucije pape Pija XII. Exsul Familia preko pastoralne konstitucije Drugoga vatikanskoga sabora Gaudium et spes sve do enciklika pape Franje Evangelii gaudium i Laudato si’. U migracijskom valu nakon Drugoga svjetskoga rata papa Pio XII. nastupio je s brigom, pozivajući domaće stanovništvo na primanje migranata i izbjeglica. Prepoznao je u migracijama povijesno trajnu crtu misionarstva Crkve. S druge strane posljednjih nekoliko desetljeća ističe se pojam nove evangelizacije koji je prvi proklamirao papa Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris missio, kao znak vremena. Nova evangelizacija upućena je prije svega samoj Crkvi«, napominje dr. Rapić.
»Kao što je poznato, papa Franjo od početka pontifikata stao je u obranu dostojanstva migranata. Često je u svojim govorima spominjao biblijske ulomke u kojima Bog poziva čovjeka pružiti strancu dobrodošlicu te se osvrće na Isusove roditelje Josipa i Mariju koji su prema Matejevu evanđelju morali bježati u Egipat. U poruci za 104. Svjetski dan migranata i izbjeglica 2018. istaknuo je da na aktualan problem možemo pravilno odgovoriti s četiri glagola: primiti, zaštititi, promicati i integrirati. Kada je u rujnu iste godine rekao kako države trebaju prihvatiti onoliko migranata koliko ih društvo može integrirati, mnogi mediji proglasili su njegovu izjavu ‘zaokretom’. To je pokazalo da je javnost bila dobila dojam da je Sveti Otac u svojem dotadašnjem zalaganju tražio prihvaćanje svih imigranata bez iznimke, što nije točno«, rekao je dr. Rapić.
U posljednjih se deset godina hrvatska demografska zima produbila, mnogo je građana napustilo Hrvatsku te su uvezeni strani radnici iz azijskih zemalja. »Crkva u Hrvatskoj već je odgovorila na suvremene izazove migranata i izbjeglica. Hrvatska biskupska konferencija preko Komisije ‘Iustitia et pax’ objavila je dva važna dokumenta o tome, a tu je i apel vjerskih predstavnika u Republici Hrvatskoj za pomoć izbjeglicama, kao i okružnica đakovačko-osječkoga nadbiskupa Đure Hranića koja pruža smjernice za pomoć izbjeglicama na području te mjesne Crkve. Osim toga, aktivirale su se neke institucije, među kojima je najistaknutija Isusovačka služba za izbjeglice. Možda je sada vrijeme da se više posveti pastoralnoj brizi za strane radnike, osobito za one koji pokazuju interes za ostankom u Hrvatskoj«, rekao je dr. Rapić.
Među drugim složenim pitanjima postavlja se i pitanje kako pomiriti kršćansku gostoljubivost s razboritošću kada se zna za postojanje zatvorenih, neintegriranih useljeničkih zajednica u ekonomski razvijenim europskim zemljama poput Njemačke, kao i »no-go« zona u, primjerice, Francuskoj. »Gostoljubivost ne isključuje razboritost. Te se dvije krjeposti međusobno prožimaju. Gostoljubivost nas otvara prema drugomu, poziva nas na vršenje djela milosrđa po kojima svjedočimo svoju vjeru i Božju ljubav, a razboritost nas poučava razlikovati istinsko dobro i kako izabrati prikladna sredstva da bismo to dobro izvršili. Je li razborito biti gostoljubiv uz rizik terorizma? Sasvim razumljivo, opravdano i delikatno pitanje.
Evanđelje nas uči da je istinska solidarnost i ljubav prema bližnjemu svjesna toga rizika, ali ipak pruža imperativ, pa čak i uz mogućnost mučeništva«, rekao je dr. Rapić te dodao: »Crkva nikada nije odobravala terorizam i uvijek je svoju pažnju usmjeravala prema njegovu sprječavanju.«
Velik priljev doseljenika iz islamskih zemalja u Europu, čije se zajednice odlikuju visokom rodnošću, u nekih vjernika izaziva zabrinutost. »Čini mi se da su navedene zabrinutosti svojevrsna opravdanja i distrakcija našoj odgovornosti i našim problemima u Europi. Time ne želim reći da nas ta pitanja ne smiju zabrinjavati, nego staviti naglasak na sljedeće. Za slabljenje kršćanskoga identiteta nisu krivi migranti islamske vjere, nego mi sami. Kršćanstvo već nekoliko desetljeća opada u Europi, a dobrim dijelom zbog liberalne kulture i stvaranja novih društava koje pojedine ideologije žele nametnuti. Nadalje, potreba za migrantima radnicima dobrano se stvorila jer europsko stanovništvo nije njegovalo pronatalitetnu politiku«, rekao je dr. Rapić. Na pitanje mogu li muslimani biti saveznici kršćanima, s iste strane raspravljačkoga stola, primjerice kada je riječ o zaštiti života od početka do prirodne smrti i obiteljskih politika, odgovorio je pozitivno.
»Ne samo da mogu, nego i trebaju. Kršćani i muslimani imaju uporište svoje vjere u jednom Bogu, a povezuje ih praotac vjere Abraham. Postoje primjeri dobre prakse kako kršćani i muslimani mogu živjeti u istinskom bratstvu, na što nas pozivaju papa Franjo i veliki imam Ahmad Al-Tayyib u Deklaraciji o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot. Ti su primjeri u najvećoj mjeri još na razini manjih zajednica. No ja sam što se tiče toga optimist.«
