Drugo poglavlje dokumenta Hrvatske biskupske konferencije »Da vaša radost bude potpuna (Iv 15, 11) – Kateheza i rast u vjeri u današnjim okolnostima« nosi naslov: »Evangelizacija i kateheza u službi spasenjskoga susreta s Kristom«. Crkva »zapravo postoji da bi evangelizirala«, kaže se na početku poglavlja. Još se kaže da se pritom »naglasak ne stavlja samo na prihvaćanje Krista kao Spasitelja, već na zadatak dovođenja drugih k njemu, čemu će kateheza posvetiti posebnu pozornost«. »Ako je, dakle, evangelizacija bitno poslanje Crkve«, također se kaže, »potrebno joj je pristupiti sa što većom odgovornošću, ne misleći da se ona odnosi uglavnom na misijske zemlje.«
»Naprotiv, ona je usmjerena svim kršćanima, pa i kada drže da su već evangelizirani. U shvaćanju i životu vjere ona to mora trajno potvrđivati i obnavljati, štoviše u nekim slučajevima i ponovno početi«, kaže dokument. Naime, »Nema sumnje da se… Crkva ne može miriti s činjenicom da vjera kod znatnoga broja kršćana ima sve manju životnu važnost«, kaže se ciljajući na jedan od ključnih zahtjeva koje je pred Crkvu, posebno u zemljama stare kršćanske tradicije kao što je Europa i Hrvatska, postavio već sv. Ivan Pavao II. Riječ je o novoj evangelizaciji.
Govoreći o novoj evangelizaciji, dokument podsjeća da je taj poticaj u posljednjih nekoliko godina doživio snažan krešendo, a jedinstveno mjesto u tom usponu svijesti ima poziv na misijsko usmjerenje cijele Crkve u apostolskoj pobudnici »Evangelii gaudium« pape Franje. Za nju dokument, ističući njezine glavne naglaske, kaže da »postaje nezaobilaznim priručnikom za cjelokupno pastoralno-katehetsko djelovanje pa valja pozdraviti svaku inicijativu koja bi vodila k tomu da je dobije u ruke što veći broj vjernika«.
U kontekstu trajne zadaće (nove) evangelizacije dokument promatra i katehezu. Njezin »temeljni okvir« pronalazi u Drugom vatikanskom koncilu, u deklaraciji o kršćanskom odgoju »Gravissimum educationis«: »Katehetska pouka prosvjetljuje i učvršćuje vjeru, hrani život Kristovim duhom, vodi k svjesnom i djelatnom sudjelovanju u liturgijskom otajstvu i potiče na apostolsko djelovanje.« Njezina je zadaća, dakle, voditi prema »zrelosti vjere«. »Naime, svima koji se odluče za Krista (nakon prvoga navještaja, početnoga obraćenja, nap. Da. G.), potrebna je pratnja, upućivanje prema istinskom obraćenju«, kaže dokument, uz napomenu da u tom smislu Opći direktorij za katehezu upravo nju smatra »bitnim momentom u evangelizacijskom procesu«. Više izričaja rabi dokument kako bi opisao katehezu, a onaj najkraći kaže da je riječ o »odgoju u vjeri«. Njezin je cilj »da kršćanin stječe iskustvo vjere, nešto što mu se ne samo sviđa, već što duboko prožima njegov život«. »To znači da se kateheza izgrađuje i potvrđuje ovisno i o čovjekovoj dobi i sredini u kojoj živi.«
Prešavši na sadržaje kateheze, dokument postaje sve izazovniji u nuđenju prijedloga i poticaja za razmišljanje, za otvaranje prema novomu. Pozornost svakako plijene redci koji dolaze nakon potvrđivanja Katekizma Katoličke Crkve kao »službenoga priručnika za prenošenje evanđeoske poruke i za sveukupnost katehetskoga čina«. Od nauka koji je u njemu iznesen »Crkva je… ipak pozvana usredotočiti se na ono što je bitno i što oblikuje kršćanski identitet«. »Jer valja priznati da neki vjernici u brojnim vjerskim formulama, obredima, tradicijama i pobožnostima ne uspijevaju otkriti sržnu evanđeosku poruku. Štoviše, čak i oni vjernici od kojih se to očekuje često ne poznaju osnovnu gramatiku vjere«, kaže se.
U točki 24. dokument pokušava sažeto prikazati (gotovo školski, u točkama od ‘a’ do ‘g’) koji bi to sadržaji vjere, a time i kateheze bili temeljni. Počinje se od vjere u Boga »stvoritelja svijeta i čovjeka, dobrog i milosrdnog Oca«, od njegova milosrđa, od vjere u Trojstvo kao »bitne i neusporedive novosti u kršćanskoj ispovijesti«. Druga je točka objava toga Boga po Isusu Kristu i čovjekovo otkupljenje. »Gotovo sve religije na svoj način govore da čovjek treba biti spreman žrtvovati se za Boga, čak dati i vlastiti život. Međutim, jedino kršćanska vjera ima u svome središtu epohalan događaj da je Sin Božji dao svoj život za čovjeka«, kaže se. Treći sržni sadržaj je »Božje kraljevstvo koje je Isus naviještao i ostvario«, a koje je »srce i cilj povijesti spasenja« te mu je potrebno posvetiti »mnogo veću pozornost«, posebno u katehezi odraslih. Bog je po Kristu – po njegovu vazmenom otajstvu – »omogućio nadilaženje zla i postizanje spasenja«, što znači »da smo postali posinjena Božja djeca te braća i sestre međusobno«. »Otud je i nužnost vraćanja na izvore vjere, na ono što se događa u vazmenome bdjenju, u ‘majci svih bdjenja’ (sv. Augustin). Zato je i insistiranje Crkve na zajedništvu svih kršćana u tom slavlju, bez nepotrebnih izdvajanja«, kaže se u dokumentu.
Snagom poslanja i djelovanja Duha Svetoga – već je ranije u dokumentu detektirana određena nedostatnost kateheze kad je riječ o duhovskoj dimenziji Crkve – okuplja se novi Božji narod, Crkva. Ona svim sredstvima koja su joj na raspolaganju nastoji ostvariti Božji plan. Među tim sredstvima bitno mjesto zauzimaju »spasenjski čini odnosno sakramenti«. »Tako po njima sudjelujemo u samom životu Isusa Krista; njegov život ulazi u naš život i prožima ga«, kaže se u točki ‘d’. Sljedeća točka govori o »spasenjskoj ljubavi koja je izvor svega«, o »temeljnoj stvarnosti evanđelja«, a to je »Božja ljubav koja spašava«. Osim što je riječ o jednoj od temeljnih istina vjere, ona ima i snažnu pedagošku dimenziju. »To je srž evanđelja, odnosno vrata kroz koja se može lakše prići čovjeku, osobito indiferentnom ili razočaranom sobom i životom«, kaže se u sljedećoj točki.
»Prijelaz iz staroga u novoga čovjeka«, tj. usvajanje Kristovih stajališta ključ je za razumijevanje načina na koji kršćanin shvaća moralni nauk, kaže se u sljedećoj, pretposljednjoj točki. Na završetku niza o temeljnim sadržajima kršćanske vjere, a time i kateheze, kaže se da nova evangelizacija mora biti i »nova u izričajima«. Ističe se nauk pape Franje u pobudnici »Evangelii gaudium«, prema kojoj nekoć vrlo učinkovite uredbe ili zapovijedi »danas nemaju istu odgojnu moć usmjeravanja i oblikovanja ljudskih života«. Ista pobudnica navodi nauk sv. Tome Akvinskoga (koji se pak poziva na sv. Augustina, drugoga velikana kršćanstva), koji je rekao da »postoji sasvim malo zapovijedi koje su Krist i apostoli dali Božjemu narodu« te da se ne bi trebalo insistirati na zapovijedima koje je kasnije dodala Crkva, »da ne opterećuju život vjernika i ne pretvore našu vjeru u ropstvo, kada je Bog u svojoj ljubavi htio da ona bude slobodna«. »Bilo bi pogrešno zaključiti kako se time relativiziraju neke Božje istine i zapovijedi. Naprotiv, valja trajno imati na umu cjelovitu biblijsku poruku spasenja, te napredak u vjeri Crkve danas, vođene Duhom Svetim«, kaže se u dokumentu. Ističe se i »marijansko obilježje« čitave kršćanske vjere.
Pred sam završetak drugo poglavlje dokumenta HBK-a »Da vaša radost bude potpuna« progovara o odnosu između kateheze i drugih područja crkvenoga djelovanja: liturgije s posebnim naglaskom na euharistiji, pučkih pobožnosti te duhovnih zvanja, koja, prema dokumentu, moraju postati brigom cijele kršćanske zajednice, konkretno župe. Taj je odnos dvosmjeran, posebno kad je riječ o liturgiji, jer kateheza s jedne strane uvodi vjernika u liturgijski život, a s druge strane sama liturgija ima silan katehetski potencijal.
No prije toga dolazi dio u kojem je drugo poglavlje dokumenta zacijelo najizazovnije. Dokument, naime, govori o potrebi posezanja za iskustvima prve Crkve te predlaže ponovno otkrivanje dviju dimenzija uvođenja i rasta u vjeri: katekumenske i mistagoške dimenzije. Zašto posezati za iskustvom prve Crkve – pita se dokument. »Odgovor bi mogao biti jednostavan, jer je Crkva tada živjela među poganima, a danas imamo svojevrsno novo pogansko vrijeme, premda u drugim varijantama. Naime, uz mnoge nekrštene ipak postoji i velik dio onih koji su kršteni, ali ne žive po vjeri. Stoga, ako se uzme u obzir nedostatnost njihove vjere, a negdje gotovo i potpuna odsutnost, te sekularizirano okruženje koje ju danomice sve više ugrožava, krajnje je vrijeme da u Crkvi više zaživi katekumenski duh. To uključuje potrebu korjenita zaokreta u cjelokupnom pastoralnom, posebice katehetskom djelovanju. Drugim riječima to znači da je prijeko potrebno ponovno, sustavno i stupnjevito uvođenje u kršćansku vjeru«, kaže se u dokumentu.
Svijest autora dokumenta da će mnogi reći da je to lakše reći negoli učiniti te općenito svijest da bi takve promjene mogle naići na otpore iščitava se iz rečenice: »Prihvatiti promjene nije nikakvo poniženje ili svijest da se nešto do sada nije točno radilo.« – »Posrijedi je«, nastavlja dokument, »odgovor Duhu Svetomu koji nas dublje uvodi u spoznaju o situaciji i čovjeku koji se mijenja. U svakom slučaju cjelokupna obnova kateheze u katekumenskom duhu znači da je hod vjere, koji uvijek mora imati obraćenički pristup, potreban već u pripremi za sakramente djece i mladih, pa se ne će događati da se oni proslave, i najsvečanije, a da se nije dogodila fundamentalna odluka za Krista, dakako primjerena određenoj dobi.«
Treba reći da dokument ne zahtijeva »prepisivanje« katekumenata kakav je nekoć bio, nego se radi o preuzimanju njegove logike, njegova »duha« i njegovih postupaka kao nadahnuća, »s većim vrjednovanjem određenih stupnjeva i simbola«. Najizazovniji prijedlog glasi: »Ako bi se to odgovornije uvažavalo, vrijeme sakramenta ne bi se povezivalo s pohađanjem nekoga razreda škole, nego prema tome kako se prolazi put priprave.«
NASTAVLJA SE
