Župa kao zajednica u kojoj redovito vjernička zajednica živi svoju vjeru u središtu je trećega poglavlja dokumenta HBK-a »Da vaša radost bude potpuna (Iv 15, 11) – Kateheza i rast u vjeri u današnjim okolnostima«. U poglavlju se zapravo tematizira »postupan hod prema novomu licu župne zajednice«, odnosno »novi pomaci u shvaćanju župe«, pri čemu kateheza, koja je tema dokumenta, »postaje i svojevrstan motor u njezinoj korjenitoj obnovi«. Uistinu, ono što dokument predlaže za katehezu pretpostavlja velike promjene u župi kao zajednici.
Odmah na početku se kaže da se mnogo toga dijelom već ostvaruje. Kaže se naime da su »u praksi na djelu tri pristupa«. Prvi je onaj klasični »tip pastorala i kateheze koji se odnosi na djecu i barem dijelom mlade, uglavnom u vidu priprave za sakramente«. Drugi pristup podrazumijeva »kvalitetnije restrukturiranje procesa kršćanske inicijacije, uz veće uključivanje roditelja/obitelji i traženje novih oblika župne kateheze, s novim naglascima u katehezi mladih, a dijelom i odraslih, te aktivnije sudjelovanje vjernika u liturgiji, dijakoniji i drugom«. Tu se konstatira da postoji »dio vjernika koji traži nešto više«. To su oni koje se često percipira kao da bježe iz župe. »Otuda rast i onih duhovnih pokreta koji bi… htjeli doprijeti do nekih novih oblika kršćanske radosti koja im se, prema njihovu mišljenju, ne nudi u takvom obliku unutar konkretne župne zajednice«, kaže se. U trećem se slučaju, naposljetku, »prihvaćaju korjenite promjene« koje streme k »ostvarivanju ekleziologije zajedništva i suodgovornosti svih, ne samo za svoju vjeru, nego i za vjeru cijele zajednice, osobito s obzirom na one koji su se od nje udaljili«.
Moglo bi se reći da dokument posebno valja čitati u svjetlu trećega pristupa. On želi da župa »ostane najznačajnije mjesto ‘rađanja i rasta u vjeri’, tj. da svim svojim vjernicima pruža ‘mogućnost za stvarno življenje kršćanskoga života« te da bude »mjesto istinskoga očovječenja i podruštvovljenja, kako u prilikama raspršenosti i anonimnosti, (koje su) tipične za velike suvremene gradove, tako i u slabo nastanjenim seoskim područjima«.
Kako se u dokumentu razmišlja vidljivo je i iz sljedećih nekoliko redaka: »Valja istaknuti radost zbog toga što ipak u teološko-katehetskoj literaturi i pastoralno-katehetskoj praksi raste svijest o važnosti obiteljske slike Crkve u kojoj bi se svi osjećali prihvaćenijima i imali priliku izraziti se i jačati svoju vjeru te zajednički iz nje djelovati. Stoga… valja nastaviti i s pojačanim promišljanjem o mogućnostima prerastanja župe u tzv. višeobličnu strukturu, s time da se kvalitetnije ostvaruje zajedništvo i zajedničko potpomaganje u odgoju i rastu u vjeri. (…) U tom kontekstu valja s daleko većom osjetljivošću pristupiti situaciji čovjeka na ovim područjima sa svim njegovim nadanjima i stradanjima, radostima i žalostima. To nužno pretpostavlja i organiziraniju brigu za bolesne, ratom stradale, posebno branitelje i njihove obitelji, kao i mnoge čiji se život uvelike izmijenio zbog osobnih i drugih razočaranja.«
Iz najduljega poglavlja u dokumentu moguće je izvući tek neke naglaske i ukratko ih ilustrirati ponekim citatom iz teksta. U sustavnom promišljanju kateheze dokument polazi od – kako se kaže u podnaslovu – »kateheze odraslih« kao »uporišne točke za katehezu djece i mladih«. Riječ je o »obnovljenoj, odnosno drugoj inicijaciji odraslih«. »Kateheza odraslih ima zadaću promicanja novoga tipa vjernika koji dublje ulazi u otajstva vjere i koji vidi da bi trebao biti osvjedočeniji u ono što vjeruje i angažiraniji u kršćanskoj zajednici i u društvu u cjelini. To je danas tim potrebnije jer su na djelu individualizam i pasivizacija što se tiče prihvaćanja većih odgovornosti. Taj se problem posebno osjeća u Crkvi, koja nužno pretpostavlja suodgovornost i sudjelovanje. Ona je zato pozvana posvješćivati kod svojih članova potrebu djelovanja iz vjere koje ne može imati učinka ako nije prožeto evanđeljem«, kaže se među ostalim. Dokument također upozorava: »Dakako, pastoralni djelatnici trebaju računati da određen broj vjernika nije dovoljno spreman za zajedničarski put vjere, odnosno njezina produbljivanja. Ipak je od posebne važnosti, s dužom upornošću, ne posustati, nego nastojati da se tijekom svih okupljanja događa metanoja, odnosno rast u vjeri.«
No kako okupljati odrasle. Temeljni ustroj župe »Da vaša radost bude potpuna« preuzima iz postojećega dokumenta hrvatskih biskupa. Riječ je o dokumentu »Kateheza u obnovi župne zajednice« iz 2000. godine. U njemu se župa percipira kao zajednica više ili mnogo manjih zajednica koje postoje i djeluju kao »živi vjernički krugovi«. U zajedničkoj euharistiji te zajednice nalaze svoj »izvor i vrhunac«, a u »dijakoniji«, služenju, prepoznaju svoj temeljni stil, svoj izričajni oblik. Dokument iznosi brojne prednosti takvih malenih zajednica u današnjem svijetu, među ostalim: »To su iznimna mjesta, po uzoru na obitelj, istinskoga prihvaćanja i komunikacije, u različitosti dobi, naobrazbe i zanimanja, uz međusobno prihvaćanje, praštanje i otkrivanje darova pojedinih članova, što je od posebne važnosti zbog rastućega individualizma. Tako Crkva u konkretnoj župnoj zajednici, kao velikoj Božjoj obitelji, može više poprimati obiteljsko lice.« Konkretnije se kaže: »Tako se mogu formirati neki od sljedećih živih vjerničkih krugova ili skupina: liturgijska, obiteljska, biblijska, molitveno-meditativna, marijanska, karitativna, misijska, ekumenska i druge. Dakako, i uobičajeni oblici katehetske pouke, poput pretkrsne kateheze za roditelje, predbračne kateheze za zaručnike, razne duhovne obnove i župne tribine, kateheza osoba treće životne dobi i dr., mogu prerasti u manje zajednice, makar prigodnoga karaktera.«
Dakako, dokument se opširno bavi pitanjem kateheze djece i mladih. O širini njegova razmišljanja svjedoči činjenica da, među ostalim, predlaže susrete/skupine obitelji s malom djecom jer se kod djece opaža velika »rupa« između krštenja i školske dobi, odnosno priprave za pričest. Dokument govori o vjerskom odgoju, unutar župne zajednice, osoba s teškoćama u razvoju (štoviše, on je posebno znak Božje prisutnosti i ljubavi u svijetu koji je sklon vrjednovati čovjeka prema onome što ima i što može), razmišlja o angažmanu mladih i studenata koji su već dulje u katehetskom procesu u katehiziranju drugih i sl. Posebno, strateški važno mjesto s obzirom na današnje prilike, pripisuje se obiteljskim zajednicama, tj. njihovu »okupljanju u prijateljske zajednice«.
Dokument snažno naglašava misionarsku dimenziju župne zajednice, koja se očituje ne samo u otvorenosti prema svima, nego i u – riječima pape Franje – izlasku na »periferije«. Posebno to dolazi do izražaja u dijelu u kojem predlaže posebne mogućnosti za tri konkretne zajednice. Tako za obiteljsku zajednicu kaže: »Može se reći da se susreti ne moraju uvijek nužno odvijati samo u sklopu župnih prostora, nego i drugdje, odnosno u posebnim centrima ili čak obiteljima. (…) Istina je da je kuća (dom, stan) mjesto življenja i nalaženja obitelji i prijatelja, gdje se mogu susresti čak i one osobe koje nikad ne će doći u župne prostore. To je mjesto najizravnijega suočavanja sa životom, problemima, radostima i teškoćama, rađanjem i smrću, zdravljem i bolešću, i drugima. Ovdje valja osobito misliti na distanciranije obitelji, a poglavito na one koje su u posebnoj krizi.« Slično se karitativnoj zajednici stavlja na razmišljanje: »Tako bi drukčije izgledala župna zajednica u očima onih udaljenih kada bi im u neprilikama (osobito bolesti ili smrti nekoga dragoga člana i dr.) došli oni koji je mogu predstavljati sa željom da s njima porazgovaraju, podijele iskustvo boli i vide kako se može pomoći. To je specifična kateheza koja smjera prema navještaju i svjedočenju Isusove blizine.« Na tom se tragu dokument obraća i misijskoj zajednici.
Širina dokumenta dolazi do izražaja i kad predlaže, barem u većim gradovima, evangelizacijsko-katehetsku zajednicu u službi predvorja naroda (inicijative za djelovanje izvan župnih prostora), katehetsku skupinu kulture duha, zajednicu u vidu odgoja za političko djelovanje… Drugim riječima, kateheza bi u župi (ne negdje drugdje, na nekoj drugoj ili višoj instanci) trebala zrcaliti, dakako u skladu s posebnostima i mogućnostima svake sredine, sve vidove života Crkve i nuditi vjernicima sva blaga naviještanja kojima Crkva raspolaže.
SVRŠETAK U SLJEDEĆEM BROJU
