DOKUMENT HRVATSKIH BISKUPA O KATEHEZI I RASTU U VJERI U DANAŠNJIM OKOLNOSTIMA (4) Definirati lik župnoga katehete

Organizacija i usklađivanje navještaja i kateheze na svim crkvenim razinama tema je petoga, posljednjega poglavlja dokumenta HBK-a »Da vaša radost bude potpuna (Iv 15, 11) – Kateheza i rast u vjeri u današnjim okolnostima«. Riječ je, dakako, o najdelikatnijem dijelu dokumenta, budući da zadire u konkretne službe i u neke od ključnih problema u prenošenju vjere u posljednjim desetljećima.

Već je na početku poglavlja istaknuta temeljna misao da »bez jačanja zajedničke odgovornosti svih članova Božjega naroda ni najkvalitetniji pothvati pastira Crkve u cjelini neće imati posebnoga uspjeha«. »Stoga će se morati poraditi na tzv. umreženoj i učinkovitoj suodgovornosti pod vodstvom biskupa. (…) Upravo je biskup taj koji treba ‘zajamčiti stvarni prioritet aktivne i učinkovite kateheze’ (Opći direktorij za katehezu). To će se očitovati u pravoj organizaciji, odnosno u utvrđivanju globalnoga plana kateheze koji mora biti artikuliran i koherentan u osiguranju osoba. To znači prikladno pripremljeni katehete i sredstva, pri čemu je od presudne važnosti buđenje i podržavanje pravoga katehetskoga žara«, stoji u dokumentu.

Dokument, međutim, konstatira da je često u »raskoraku« s dokumentima HBK-a ili pojedinih biskupa, a među uzroke takva stanja ubraja i nesposobnost za prikladnu suradnju s vjernicima laicima, odnosno »klerikalizam«. »U tome smislu očito je da će projekt nove evangelizacije, a time i kateheze, zahtijevati određenu reviziju nekih dosadašnjih stilova ponašanja, posebice kada je riječ o vrednovanju vjernika laika na temelju njihova krsnoga ili općeg svećeništva o kojem govori Drugi vatikanski koncil«, kaže se u dokumentu.

Svećenike dokument poziva, ističući dobre primjere mnogih, na suradnju sa školom, na gajenje odnosa barem u posebnim prigodama. Pritom podsjeća da su biskupi više puta smatrali potrebnim upozoriti, »osobito svećenike srednje i mlađe dobi, na važnost njihove barem djelomične prisutnosti u školskome sustavu, posebice u nekim većim centrima«. »Usto zabrinjava i to što se možebitnim isključivanjem iz škole dio svećenika u očekivanoj mjeri ne posvećuje župnoj katehezi«, kaže se u dokumentu. Svećenicima se poručuje da »nisu samo predvoditelji liturgijskih slavlja nego i navjestitelji«, tj. »odgojitelji Božjega naroda u vjeri«. Stoga se od njih očekuje – opet prema Općem direktoriju za katehezu – »da vode brigu ‘o temeljnoj impostaciji kateheze i njezinom prikladnom programiranju, oslanjajući se na aktivno sudjelovanje samih kateheta…’«. »To ne znači da oni sami trebaju sve činiti već trebaju buditi smisao ‘za zajedničku odgovornost prema katehezi kao zadaći koja zahvaća sve’«, kaže se u dokumentu.

Dokument, nadalje, poziva na »realniju prosudbu vjeroučiteljske službe«. Ovdje se iznose neki od redaka. »Razumljivo je da biskupi i župnici povremeno izražavaju i sve veća očekivanja. (…) Ipak, kada se uzme u obzir cjelokupna situacija, Crkva – imajući na umu neke nedostatke i propuste – s određenim realističnim ponosom može reći da je s najvećim dijelom vjeroučitelja u školi ispunila i ispunjava svoje navjestiteljsko-dijakonijsko poslanje, te da su mnoga djeca i mladi imali priliku izravno i kvalitetno čuti za Kristov navještaj spasenja«, kaže dokument.

U tom se kontekstu kaže što se od vjeroučitelja može i treba očekivati, a i koja su očekivanja nerealna. »Kada je posrijedi vjeroučiteljska služba, od presudne je važnosti njihova eklezijalna dimenzija s izrazitijom i njima svojstvenom kršćanskom duhovnosti. Pretpostavlja se da bi svaki vjeroučitelj trebao biti svjestan da ga kanonski mandat koji je dobio od Crkve poziva na usku suradnju s biskupom koji mu je dodijelio mandat, s njegovim nadležnim uredima te s konkretnom župnom zajednicom, odnosno župnikom. U prvome redu on je pozvan na trajno produbljenje svojega vjerničkog života… Nije svejedno hoće li biti samo profesionalac ili onaj koji je uvjeren da će pobuditi zanimanje kod učenika za Isusa i Crkvu. (…) U tome se smislu neće osjećati toliko osamostaljenim da mu, za razliku od drugih nastavnika, župnik i župna zajednica ne mogu postaviti pitanje o njegovu načinu rada i o sakramentalnome životu u župnoj zajednici«, kaže se u dokumentu. S druge strane, »katkad postoje pretjerana očekivanja od župne zajednice i župnika u smislu da je vjeroučitelju gotovo prva dužnost dovesti svu djecu i mlade u crkvu, te katkad preuzeti i svu župnu katehezu«. Tu dokument, govoreći o potrebi »novoga profiliranja lica cijele zajednice«, govori o župniku koji će kao »prvi koordinator trebati posvetiti veću pozornost odgojnom savezu između roditelja, vjeroučitelja u školi i župnoga katehete, s ciljem da se što kvalitetnije odvija odgoj i rast u vjeri«.

Dokument završava svojevrsnim sažetkom svojih osnovnih teza. Na svoj način o prioritetima koji se kroza nj provlače govori i najava dokumenata koji se, na temelju dokumenta »Da vaša radost bude potpuna«, kane napraviti. Popis glasi: »1) Priručnik za župnu katehezu višeobličnoga karaktera (dobna kateheza i kateheza živih vjerničkih krugova), imajući na umu pojedine sredine i njihove mogućnosti; 2) Novi priručnik za katekumenat i ugrađivanje katekumenske dimenzije u katehezi kršćanske inicijacije; 3) Smjernice za što bolje vrjednovanje školskoga vjeronauka i njegova suodnosa sa župnom zajednicom, odnosno župnom katehezom; 4) Smjernice (vodič) za obiteljsku katehezu, s naglaskom na pomoći roditeljima da budu prvi prenositelji vjere u gajenju i jačanju obiteljskih vrijednosti utemeljenih na vjeri; 5) Smjernice za kvalitetnije usklađivanje i usmjeravanje djelovanja raznih duhovnih pokreta odnosno molitvenih zajednica i župne zajednice, s naglaskom na teološkoj i eklezijalnoj jasnoći pojedinih usmjerenja; 6) Smjernice za posebne oblike nove evangelizacije u javnom prostoru (kultura, mediji, politika i drugo).«

ZAVRŠETAK