U ožujku ove godine Skupština Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEA) usvojila je rezoluciju kojom se zahtijeva da se do 2024. godine donesu zakonom obvezujuće mjere za rješavanje globalnoga problema onečišćenja plastikom. Izglasanu rezoluciju mnogi smatraju najvažnijim međunarodnim ugovorom o pitanjima okoliša. Espen Barth Eide, predsjednik UNEA-e, tvrdi: »Onečišćenje plastikom je epidemija. Današnjom rezolucijom službeno smo započeli potragu za lijekom.«
No desetak vrhunskih znanstvenika, na čelu s Melanie Bergmann (centar »Helmholtz« u Bremerhavenu), obratilo se javnosti apelom koji je objavio časopis »Science« jer smatraju da se bez prestanka proizvodnje djevičanske plastike (izravno iz nafte) ne može riješiti problem: »Sasvim je jasna potreba da se smanji proizvodnja plastike. Ne možemo si priuštiti da još jednom postanemo ovisni o povijesno propalim projektima i o neosmišljenim strategijama zbrinjavanja otpada. Stoga je zatvaranje slavine, na izvoru plastike, presudna mjera.« Ili, kako govori sociologinja Rebecca Altman: »Recikliranje plastike samo je dobra želja ili obična globalna distribucija smeća. Milijuni tona plastičnoga otpada izvoze se sa sjevera na jug, a cijenu plaćaju siromašne zajednice na području dostave.«
To je oblik ekološkoga kolonijalizma, a vidljiv su dokaz sakupljači plastike, koji, nažalost, poput saprofita podupiru globalnu plastičnu hegemoniju.
Recikliranje plastike nalikuje na ekološki mit – u Sjedinjenim Državama ponovno se rabi 5 posto plastike, u čitavom svijetu samo 9 posto. Procjenjuje se da je od 1950. godine proizvedeno oko 9 milijardi tona plastike, od čega je više od 7 milijardi tona bačeno u okoliš. Masa proizvedene plastike veća je od mase svih životinja na planetu Zemlji! Danas se proizvodi 450 milijuna tona plastike godišnje, a procjenjuje se da će do 2045. godine ta količina biti dvostruko veća. S promocijom zelenih tehnologija i obnovljivih izvora energije fosilna su goriva postala omražena. Stoga naftna industrija, umjesto goriva, sve više proizvodi – plastike. Plastika postaje novo ime nafte ili njezina petrokemijska reinkarnacija.
Poseban problem plastike jest njezin kemijski sastav. Ni jedna vrsta plastike nije čisti polimer, kako se to uči u osnovnoj ili srednjoj školi. Svaka je plastika kontejner prepun kemikalija, aditiva, bojila, omekšivača, antioksidansa, metalnih katalizatora… Upravo zbog koktela kemijskih tvari u strukturi plastike plastika se ne može reciklirati ili to nije isplativo. Jeftinije je naftu pretvoriti u djevičansku plastiku.
Drugi je problem plastike to što se s vremenom vidljivi oblik toga materijala pretvara u nevidljivi – u mikroplastiku i nanoplastiku. Dok je vidljiva plastika »samo« estetska kontaminacija životnoga prostora, poput plastične vrećice što vijori na grani, nevidljiva je plastika postala neodvojiv, integralni dio okoliša. »Takva plastika u okolišu nije nered koji se može počistiti metlom. Takvo je onečišćenje ireverzibilno, a čišćenje raspršene nanoplastike Sizifov je posao«, upozoravaju Bergmann i suradnici. Usitnjena plastika, ljudskomu oku, pa i mjernim instrumentima teško vidljiva, plastificira mora i rijeke, ulazi u prehrambeni lanac, taloži se u unutrašnjim organima čovjeka…
Život bez plastike teško je zamisliv. Ipak, zabrana (jednokratne) plastike u prvom je redu udar na stil života i komociju. Zabrana je moguća poveznica između lijenosti i kreativnosti. Pod pritiskom najavljenih zakonskih obveza i mjera otvara se prostor za inovaciju, nove ideje, za dizajn sigurnije, kvalitetnije, a time i skuplje plastike. Osim estetskoga dobitka, takva bi plastika bila derivat odgovornosti prema budućim generacijama. Autori apela u časopisu »Science« podsjećaju: »Mi ne želimo budućnost bez plastike, nego želimo svijet s manje plastike, s onakvom plastikom koja je nužna za ranjive populacije.«
