(Nad)biskupi u Jugoslaviji s Biskupskih konferencija u Zagrebu 22. rujna 1944. u pismu svećenicima nastavljaju u poglavlju »Gospodarsko pitanje« izlagati socijalni nauk Crkve temeljem papinih enciklika »Rerum novarum« i »Quadragesimo anno«:
»Korist veleposjeda. Veleposjed sam po sebi može dapače biti čak i koristan za opće dobro, kao što uči sv. Toma, jer daje čovjeku mogućnost da vrši dvije krjeposti, koje siromah, dakako, ne može vršiti. To su libertalitas (darežljivost) i magnificentia tj. ona velikodušnost, koja daje smisao za veličanstvena djela, kao što su građevine hramova, znanstvenih i dobrotvornih zavoda i slično, što sve služi na čast Bogu i na korist domovini. To su djela, koja si često javnost želi, a mnogo puta ni pojedinci ni općine ne mogu izvršiti… Iz svega toga je jasno, kako mogu velika poduzeća biti od koristi u gospodarskom, karitativnim i kulturnom pogledu.
Socijalne dužnosti vlasništva. Ove koristi doživjet će narod naročito tada, ako se veleposjed sjeća onih socijalnih dužnosti, što ih nalaže privatnoj svojini enciklika ‘Quadragesimo anno’.
Među prve socijalne dužnosti spadaju one, da gospodar plaća svoje radnike tako, da može radnik sa svojom obitelji živjeti životom dostojnim čovjeka, da ima svagdanji kruh, potrebno odijelo, zdrav stan i mogućnost, da si za stare dane štogod uštedi. (Leon XIII.)
Tko je ‘radnik’? Ovom zgodom želimo naglasiti, da mi pod riječju radnik ne razumijevamo samo radnika u tvornici, nego uopće svakog radnika, onoga koji radi na žitnome polju, kao i onoga koji radi na kulturnom polju… Zapostavljati intelektualne radnike, značilo bi kočiti napredak kulture…
Crkvena imovina… Pravo vlasništva pripada ne samo fizičkim licima, nego i moralnim osobama. Crkva ima prirodno pravo, slobodno i nezavisno od državne vlasti, stjecati, imati i upravljati imovinom u svrhe, koje su Crkvi vlastite… Oduzimati Crkvi, protiv njezine volje, njeno imanje, znači kršenje prirodnog i pozitivnog prava…
Milostinja… Milostinja je onaj zlatni most, koji spaja bogate i siromašne, te ublažuje socijalne razlike, socijalna razlike nećemo moći nikada dokinuti, ali ljubav je onaj nebeski lijek, koji čini, da ih ne osjećamo.« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 265.-267.)
Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije pod vodstvom zagrebačkoga nadbiskupa i predsjednika Biskupskih konferencija o položaju Crkve u novonastalim političkim prilikama pod komunističkim režimom u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, 20. rujna 1945. Budući da je to pismo doslovce razbjesnilo jugoslavenske komuniste jer je u njemu činjenično prikazan stvarni odnos državnih vlasti prema Katoličkoj Crkvi, bez uvijanja i bilo kakvoga ustručavanja, još su više pojačani represija i napadi na sve članove višega i nižega katoličkoga klera, posebice na zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca, na redovnice i bogoslove, kao i na istaknute zauzete katoličke laike, potrebno je pismo, iako je poduže, objaviti u cijelosti, kako bi nedovoljno upućen dio hrvatske javnosti, a nadasve mlađi naraštaji, znao cjelovitu povijesnu istinu o vladanju komunista u poraću:
»Predragi u Kristu vjernici!
Mi, katolički biskupi, sakupljeni na plenarnim konferencijama u Zagrebu, smatramo svojom pastirskom dužnošću da s ovih konferencija uputimo nekoliko riječi vama, svojim dragim vjernicima.
Nakon teških i dugih godina čekanja konačno je završen rat, koji je iskrvario čovječanstvo, kao ni jedan prije, što ga ljudi pamte. Njegov krvavi bič nije poštedio ni naše zemlje. Ratne grozote po više su puta prohujale nekim krajevima naše domovine. Iza sebe ostavile su pustoš, zgarišta i suze. Prorijedile su se čitave pokrajine. Razorene su tolike obitelji, ostavljena brojna siročad bez roditelja, ožalošćene majke i supruge, očevi i djeca. Nema tako reći nikoga, tko ne bi žalio za kojim dragim pokojnikom. Svi smo osjetili oskudicu, glad i bolest, koje redovno prate svaki rat. Pače, ovaj je svjetski rat pogodio našu zemlju dvostruko više. Krvave borbe vodile su se, na našu žalost, između braće po krvi. Bratoubilačka borba, koja je nekada razdvajala članove iste obitelji, nosila je osobito krvave posljedice. I ratna razaranja, uslijed posebnih okolnosti dvostruke okupacije stranih vojska te unutrašnjih borba, dosegla su takav zamah, kao u rijetko kojoj zemlji. Zato smo na vijest da je rat u svijetu, i kod nas konačno završen, osjetili duboku potrebu, da svevišnjem Bogu zahvalimo zato, što nas je poštedio od dužeg trajanja ratnih nevolja i bratoubilačke borbe.
Svršetak rata donio nam je velike i duboke promjene na svim područjima života. Pred našim očima nestaje tako reći svega, što je nekada činilo temelje svagdanjeg života. Državna zajednica dobila je novo ime, Demokratska Federativna Jugoslavija. Njezino zakonodavstvo, sami temelji, na kojima počiva, jesu sasvim novi, a ona sama ne želi imati mnogo zajedničkog s prošlošću. Vlast i sudstvo, školsko i gospodarstvo odišu novim revolucionarnim duhom.
Na Katoličku Crkvu ne spada, da svojim vjernicima propisuje, kako će urediti svoja politička, narodna i gospodarska pitanja, dokle god su u skladu s općim moralnim načelima, koja obvezuju svakog čovjeka. Ona se u čisto političkim pitanjima drži nauke svoga Utemeljitelja: Podajte, dakle, caru carevo, i Bogu Božje (Mt 22,21). To načelo ona provodi u svim narodima, u svim zemljama svijeta. Ona prigrljuje sve narode jednakom ljubavlju, jer u svakom čovjeku gleda brata, otkupljena istom Kristovom krvlju. Njoj je, prije svega i iznad svega, na srcu duhovno dobro njezinih vjernika. Za nj se ona zalaže, o njemu vodi brigu u svim oblicima državnoga i gospodarskog života, koji pojedini narodi sebi slobodno odaberu.« (str. 268.-269.)
NASTAVLJA SE
