»Sve je raširenija svijest da smo suočeni s pravim pravcatim ‘izvanrednim odgojnim stanjem’, posebice kad je riječ o temama koje se tiču afektivnosti i spolnosti. U mnogim se slučajevima osmišljavaju i nude odgojni putovi koji ‘prenose navodno neutralna poimanja osobe i života, a zapravo odražavaju antropologiju koja je suprotna vjeri i ispravnomu razumu’. Antropološka dezorijentacija, koja je uvelike obilježje kulturnoga ozračja našega vremena, zacijelo je pridonijela rastrojavanju obitelji tendencijom da se izbrišu razlike između muškarca i žene, koje se smatra pukim učincima društveno-kulturne uvjetovanosti.« Tim rečenicama započinje novi dokument Kongregacije za katolički odgoj pod naslovom »’Muško i žensko stvori ih’ – Put dijaloga o pitanju roda u odgoju«.
Dokument, koji je uglavnom percipiran kao jasno očitovanje o rodnoj ideologiji, potpisali su pročelnik spomenute Kongregacije kardinal Giuseppe Versaldi te njezin tajnik nadbiskup Angelo Vincenzo Zani. »Muško i žensko stvori ih« nosi nadnevak blagdana Prikazanja Gospodinova 2. veljače, no javnosti je postao dostupan podosta kasnije, u ponedjeljak 10. lipnja.
Najsažetije rečeno, Kongregacija želi, s obzirom na spomenutu »kulturnu dezorijentaciju« i prijeku potrebu odgoja (»izvanredno odgojno stanje«) koje također spominje, iznijeti crkveni nauk te donijeti odgojne smjernice, posebno – kako kaže u uvodnim točkama, koje obiluju citatima postojećih crkvenih dokumenata na višim razinama Učiteljstva – s obzirom na jednu noviju kulturno-društvenu pojavu. Dokument ju najavljuje riječima: »U tom kontekstu odgojno poslanje suočeno je s izazovom koji proizlazi iz raznih oblika jedne ideologije, koja se općenito naziva rodnom (‘gender’) ideologijom, koja niječe naravnu različitost i uzajamnost između muškarca i žene. Ta ideologija zamišlja društvo bez razlika između spolova, čime dokida sam antropološki temelj obitelji. Pokreće obrazovne nacrte i zakonodavna usmjerenja kojima promiče poimanje osobne samosvijesti i osjećajne bliskosti, koji su korjenito odcijepljeni od bioloških razlika između muškarca i žene.« Navedeni citat preuzet je iz apostolske pobudnice »Amoris laetitia« (br. 56) pape Franje. Spomenuti tekst glavno je uporište dosadašnjega papinskoga učiteljstva na kojem dokument gradi svoje promišljanje. Osim toga, već je ovdje sažeto iznesen glavni problem rodne ideologije.
U uvodu dokument također kaže da se to pitanje ne može promatrati »odvojeno od širega obzora odgoja za ljubav«. Citira se deklaracija o kršćanskom odgoju Drugoga vatikanskoga koncila, »Gravissimum educationis« br. 1, i njezina tvrdnja da odgoj za ljubav pretpostavlja »pozitivan i razborit spolni odgoj«, a on je pak dio temeljnoga i neotuđivoga prava na »odgoj koji odgovara njihovu životnomu cilju (mladih), osobnoj sposobnosti, razlici spolova, i koji je prilagođen domovinskoj kulturi i predajama, te je ujedno otvoren za bratsko partnerstvo s drugim narodima radi promicanja pravoga jedinstva i mira na zemlji«. Napominje se da je spomenuta kongregacija još 1983. godine, na tragu tih široko postavljenih koncilskih načela, objavila dokument »Odgojne smjernice o ljudskoj ljubavi – Usmjerenja za spolni odgoj«. No tada je rodna ideologija ipak bila stvar uskih akademskih krugova i marginalnih alternativnih skupina.
U sljedećem odlomku govori se o važnosti spolne odrednice za identitet ljudske osobe kao takve. Drugim riječima, spolnost nije nešto usputno. Stoviše. »Kršćanska antropološka vizija vidi u spolnosti temeljnu komponentu osobnosti, njezina načina bivstvovanja, očitovanja sebe, komunikacije s drugima, osjećanja, izražavanja i življenja ljudske ljubavi. Stoga je ona sastavni dio razvoja osobnosti i njezina odgojnoga procesa. ‘Iz spola, uistinu, ljudska osoba vuče obilježja koja je, na biološkom, psihološkom i duhovnom planu, čine muškarcem ili ženom, uvjetujući tako uvelike put njezina razvoja prema zrelosti i njezino uključivanje u društvo.’ U procesu rasta ‘takva različitost, u povezanosti s komplementarnošću dvaju spolova, potpuno odgovara Božjemu planu glede poziva na koji je svatko pozvan’. Stoga ‘afektivno-spolni odgoj mora uzimati u obzir sveukupnost osobe te radi toga zahtijevati integraciju bioloških, psihičko-afektivnih, društvenih i duhovnih elemenata’«, kaže se u dokumentu koji navodi (prvi navod) dokument »Ljudska osoba – Neka pitanja spolne etike« Kongregacije za nauk vjere iz 1975. godine te spomenute »Odgojne smjernice« iz 1983.
U uvodnom dijelu s tri nosiva glagola, »slušati«, »misliti« i »ponuditi« najavljuju se tri dijela dokumenta. Nadalje, dokument poziva da se razlikuje između »rodne ideologije« i »različitih istraživanja o rodu (‘gender’) koja promiču humanističke znanosti«. »Dok ideologija želi, kao što uspoređuje papa Franjo, ‘odgovoriti na neke katkad shvatljive težnje’, ali se pritom nastoji ‘nametnuti kao jednoumlje koje određuje i odgoj djece’ te stoga onemogućuje susret, postoje i istraživanja o rodu koja na primjeren način nastoje dublje istražiti način na koji se u različitim kulturama živi spolna razlika između muškarca i žene. Upravo je u odnosu na ta istraživanja moguće otvoriti se slušanju, mišljenju i predlaganju«, kaže se u dokumentu, koji i ovdje citira pobudnicu »Amoris laetitia«.
Uvod, naposljetku, kaže komu je namijenjen dokument: onima koje »na poseban način zanima taj fenomen« i »kojima je odgoj na srcu«, a to su »posebno odgojne zajednice katoličkih škola te oni koji, pokretani kršćanskim viđenjem života, djeluju u drugim školama«, potom »roditelji, učenici i studenti, upravitelji i osoblje (očito škola i odgojnih ustanova), kao i biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, crkveni pokreti, udruge vjernika i druga tijela na tom području«. Drugim riječima, dokument je namijenjen svima koji imaju neke veze s odgojem. A onih koji takve veze nemaju uistinu je malo.
Nema puno tekstova u kojima je tako pouzdani naslov, kao što je jedna od kongregacija Svete Stolice, tako sažeto prikazao nastanak pojma »rod« i razvoj od rodnih teorija do rodne ideologije kao što to čini »Muško i žensko stvori ih«. Iz prikaza se, osim toga, jasno iščitava kamo rodna ideologija smjera i da njezino nametanje odgoju i obrazovanju te zakonodavstvu nipošto nije nevina šminka, nanesena na lice društva kako se netko ne bi osjećao diskriminiranim. Zato će ovdje biti preveden čitav prvi dio prvoga poglavlja. Da bi se ušlo u dijalog, potrebno je »slušati«, tj. »razumjeti što se dogodilo u posljednjim desetljećima«, kaže se u prvim rečenicama.
A potom dokument opisuje (brojevi 8-14, koji se ovdje ne će navoditi) spomenuti razvoj: »Dolazak XX. stoljeća – s njegovim antropološkim viđenjima – donosi sa sobom prva poimanja roda (‘gender’), koja su s jedne strane zasnovana na posve sociološkom tumačenju spolnih različitosti, a s druge na veličanju individualnih sloboda. Uistinu, sredinom stoljeća javlja se studijska struja koja je ustrajno naglašavala izvanjsku uvjetovanost kao i njezine utjecaje na osobna određenja. Primijenjene na spolnost, te su studije željele pokazati da spolni identitet ima više veze s društvenom konstrukcijom negoli s naravnom ili biološkom datošću.«
»Tim je pristupima zajedničko to što niječu postojanje izvornoga dara koji je prije nas te je konstitutivan za naš osobni identitet, bivajući nužni temelj za svako naše djelovanje. U odnosima među osobama ono što je važno bio bi (prema tim studijama, nap. Da. G.) samo osjećaj bliskosti između pojedinaca, bez obzira na spolnu različitost i na prokreaciju, koje se smatra irelevantnima za zasnivanje obitelji. Prelazi se s institucionalnoga modela obitelji – čiji su ustroj i svrha neovisni o subjektivnim sklonostima bračnih drugova – na posve ugovorno i voluntarističko viđenje.
S vremenom su rodne teorije proširile svoje područje primjene. Početkom 90-ih godina prošloga stoljeća usredotočile su se na mogućnosti pojedinaca da sami odrede vlastite spolne sklonosti ne vodeći računa o uzajamnosti i komplementarnosti odnosa muškarac – žena, ni o prokreacijskoj svrsi spolnosti. Osim toga, dolazi se čak do radikalnoga teorijskoga odvajanja između roda (‘gender’) i spola (‘sex’), pri čemu prvi ima prednost pred posljednjim. Taj se cilj promatra kao važna etapa u evoluciji čovječanstva, u kojoj se ‘zamišlja društvo bez razlika između spolova’ (Amoris laetitia).«
»U tom kulturnom okružju jasno je da spol i rod više nisu sinonimi i, stoga, pojmovi koji se mogu naizmjence rabiti, jer opisuju dvije različite stvari. Spol definira pripadnost jednoj od dviju bioloških kategorija koje proizlaze iz izvornoga para, žene i muškarca. Rod je pak način na koji se, u svakoj od kultura, živi različitost među spolovima. Problem nije u razlikovanju po sebi, koje se može tumačiti na ispravan način, nego u razdvajanju spola i roda. Posljedica toga razdvajanja jesu različite ‘spolne orijentacije’ koje više ne određuje spolna različitost između muškarca i žene, nego mogu poprimiti druge oblike, koje određuje isključivo radikalno autonomna individua. Osim toga, sam pojam roda (‘gender’) mora ovisiti o subjektivnom stajalištu osobe, koja može izabrati rod koji ne odgovara njezinoj biološkoj spolnosti te, stoga, ni načinu na koji je drugi promatraju (‘transgender’).
U sve većem suprotstavljanju naravi i kulture rodne se ponude stapaju u ‘queer’, tj. u fluidnu, fleksibilnu i nomadsku dimenziju, do te mjere da se zastupa potpuna emancipacija pojedinca od bilo kakva spolnoga određenja koje bi bilo dano ‘a priori’, s logičnim nestankom klasifikacija koje se smatraju rigidnima. Time se ostavlja prostor sfumaturama kako spolne orijentacije tako i određivanja vlastitoga roda, koje su kontekstualno promjenjive s obzirom na stupanj i intenzitet.
»Dvojnost para, osim toga, sukobljava se s ‘višeljubljem’ (‘poliamory’), koje uključuje više od dvije individue. Zato se određuje da se trajanje veze – kao i njezine obvezujuće naravi – ustrojava kao promjenjivo, već prema prolaznoj želji pojedinaca, s posljedicama na području dijeljenja odgovornosti i obveza koje su imanentne majčinstvu i otčinstvu. Svi ti odnosi u spektru postaju ‘srodstva’ (‘kinships’), zasnovana na želji ili afektu, vrlo često uspostavljena na određeno vrijeme, etički fleksibilna ili čak sporazumno lišena bilo kakvoga planiranja. Ono što vrijedi jest apsolutna sloboda samoodređenja i izbor, ovisan o okolnostima, svakoga pojedinca unutar bilo kojega afektivnoga odnosa.
Tako se poziva na javno priznavanje slobode izbora roda kao i mnoštva veza, nasuprot braku između muškarca i žene koji se smatra nasljeđem patrijarhalnoga društva. Željelo bi se, dakle, da svaki pojedinac može izabrati vlastito stanje te da se društvo ima ograničiti na to da jamči to pravo, pa i materijalnom potporom, inače navodno dolazi do društvene diskriminacije manjina. Zahtijevanje tih prava ušlo je u današnju političku raspravu, prihvaćeno je u nekim međunarodnim dokumentima te se uvrštava u neka nacionalna zakonodavstva.«
NASTAVLJA SE
