Premda joj je prije svega na srcu podsjetiti na apsolutnu zaštitu ispovjedne tajne, Nota Apostolske pokorničarne o važnosti unutarnjega sudišta (»forum internum«) i nepovrjedivosti sakramentalnoga pečata smješta tu tematiku u suvremeni komunikacijski kontekst. Tako odmah nakon teološkoga uvoda dokument kaže: »U ovom tako nemirnom razdoblju ljudske povijesti čini se da sve veći tehnički i znanstveni razvoj ne prati na prikladan način etički i društveni razvoj, nego se štoviše događa prava pravcata kulturna i moralna ‘involucija’ koja, u zaboravu na Boga – ako li ne i u neprijateljstvu prema njemu – postaje nesposobnom priznati i poštovati, na svim poljima i na svim razinama, bitne odrednice ljudskoga postojanja te s njima i sam život Crkve.«
Tu dokument iznosi već glasovitu maksimu koju je papa, danas u miru, Benedikt XVI. oblikovao u enciklici »Spe salvi«, koja kaže: ako tehničkomu napretku ne odgovara napredak u etičkom odgoju čovjeka i »rast unutarnjega čovjeka«, to zapravo i nije napredak, nego »prijetnja za čovjeka i za svijet«. »I na području komunikacija, privatnih i onih preko masovnih medija, nerazmjerno rastu ‘tehničke mogućnosti’, ali ne i ljubav prema istini, nastojanje u njezinu traženju, osjećaj odgovornosti pred Bogom i pred ljudima. Nastaje zabrinjavajući nerazmjer između sredstava i etike. Čini se da se komunikacijska hipertrofija okreće protiv istine, a time i protiv Boga i protiv čovjeka; protiv Isusa Krista, Boga koji je postao čovjekom, i Crkve koja je njegova povijesna i stvarna prisutnost«, nastavlja nota.
»U posljednjim se desetljećima«, nastavlja istim intenzitetom dokument, »raširila izvjesna ‘žudnja’ za informacijama, koja gotovo zanemaruje njihovu stvarnu pouzdanost i prikladnost, do te mjere da se čini da ‘svijet komunikacija’ želi ‘zamijeniti’ stvarnost, bilo tako da uvjetuje njezinu percepciju bilo da manipulira njezinim razumijevanjem.« Kritike nije pošteđena ni crkvena javnost. »Na to nagnuće, koje može poprimiti zabrinjavajuće obrise morbidnosti, nije nažalost imuno ni samo crkveno tkivo, koje živi u svijetu i kadgod prihvaća njegova mjerila. I među vjernicima se često dragocjene snage ulažu u traženje ‘informacija’ – ili čak pravih pravcatih ‘skandala’ – koje idu niz dlaku osjetljivosti izvjesnoga javnoga mnijenja, sa svrhama i ciljevima koji svakako ne pripadaju teandričkoj (božansko-ljudskoj, nap. Da. G.) naravi Crkve. Sve to na veliku štetu naviještanju evanđelja svakomu stvorenju i zahtjevima poslanja. Valja ponizno priznati da ponekad ni redovi klera, do najviših hijerarhija, nisu izvan toga nagnuća«, kaže se u noti Apostolske pokorničarne.
»Pozivajući se zapravo na sud javnoga mnijenja kao na posljednje sudište, često se puštaju u javnost svakovrsne informacije, koje se također odnose na vrlo privatna i intimna područja, navode na plitke sudove, ili barem idu njima u prilog, teško i nepopravljivo vrijeđaju dobar glas drugoga, kao i pravo osobe da štiti svoju intimu«, kaže dokument pozivajući se na odgovarajući 220. kanon Zakonika kanonskoga prava koji kaže da svatko ima pravo na svoju intimu. Nota ističe aktualnost riječi koje je sv. Pavao uputio Galaćanima (5, 13-15): vjernici su pozvani na slobodu, ali sloboda ne smije biti izlika »tijelu«, nego ona u sebi nosi poziv na služenje u ljubavi. »Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete«, opominje nota zajedno s apostolom.
Na neposredan povod pisanja i objavljivanja note – zakonski prijedlozi u nekim zemljama koji obvezuju na prijavu spolnu zloporabu maloljetnika, ne predviđajući nikakve iznimke, pa ni ispovjednu tajnu – upućuju riječi: »U tom kontekstu čini se da se potvrđuje zabrinjavajuće ‘negativno predmnijevanje’ glede Katoličke Crkve, čije se postojanje kulturološki prikazuje i sociološki reinterpretira s jedne strane u svjetlu napetosti koje se mogu utvrditi unutar same hijerarhije, a s druge strane polazeći od novijih skandala zloporabe, koje su na užasan način počinili neki članovi klera. Ta predrasuda, koja zaboravlja na istinsku narav Crkve, na njezinu autentičnu povijest te njezin stvaran i blagotvoran utjecaj koji je uvijek imala u životu ljudi, ponekad se pretače u neopravdan ‘zahtjev’ da sama Crkva u nekim stvarima dođe do toga da oblikuje svoj pravni poredak prema građanskim poredcima država u kojima živi, prikazujući to kao jedino moguće ‘jamstvo ispravnosti i čestitosti’.«
Upravo su takva poimanja navela Apostolsku pokorničarnu na pisanje note, od koje se nada »boljemu razumijevanju pojmova koji su vlastiti crkvenoj i društvenoj komunikaciji, a danas se čini da su tuđi javnomu mnijenju, a ponekad samim građanskim pravnim poredcima«. Poglavito je riječ o »sakramentalnom pečatu«, o »sakramentalnom unutarnjem sudištu ili ispovjednoj tajni (prvi dio prikaza). No osim ispovijedi nota govori o još jednoj praksi koja je tijekom povijesti Crkve dokazala svoju blagotvornost. Riječ je o »izvansakramentalnom unutarnjem forumu«, tj. najčešće o praksi duhovnoga vodstva, »u kojem pojedini vjernik povjerava svoj put obraćenja i posvećenja određenomu svećeniku, posvećenoj osobi ili laiku«.
Svećenik službu duhovnoga voditelja ili pratitelja izvršava po samom sakramentu reda, tj. »snagom poslanja koje ima da predstavlja Krista«, izvršavajući njegove »tri službe« (»tria munera«): poučavanja, posvećivanja i upravljanja. Laici to čine »snagom krsnoga svećeništva i po daru Duha Svetoga«. Drugim riječima, osobno duhovno vodstvo, premda nije sakrament, sastavni je dio poslanja Crkve. »U duhovnom vodstvu vjernik slobodno otvara tajnu vlastite savjesti duhovnomu voditelju/pratitelju, kako bi ga usmjeravao i podržavao u slušanju i ispunjavanju Božje volje. I to posebno područje stoga zahtijeva izvjesnu tajnost ‘ad extra’ (prema vani), koja je po svojoj naravi vezana uz sadržaj duhovnih razgovora te proizlazi iz prava svake osobe na vlastitu intimnost. Premda na tek ‘analogan’ (sličan) način u odnosu na ono što se događa u sakramentu ispovijedi, duhovni je voditelj na strani savjesti pojedinoga vjernika snagom svojega ‘posebnoga’ odnosa s Kristom, koji proizlazi iz njegove svetosti života te – ako je klerik – iz samoga svetoga reda koji je primio«, tumači dokument.
Navode se i dva primjera koja zorno pokazuju da sama Crkva poštuje »unutarnje sudište«, tajnu čija se obveza uspostavlja duhovnim vodstvom: kad se odlučuje hoće li se kandidata pripustiti svetomu redu (zarediti ga za đakona ili svećenika), ne samo da se za mišljenje ne pita njegov ispovjednik kojega veže sakramentalni pečat, nego i njegov duhovnik; isto se ne čini u postupcima beatifikacije u kojima je zabranjeno ispitivati, kao svjedoka, ne samo ispovjednika sluge ili službenice Božje, nego i osobu koja ih je duhovno vodila/pratila.
Dio o tajnosti duhovnoga vodstva nota zaključuje riječima: »Ta će nužna tajnost za duhovnoga voditelja biti to ‘prirodnija’ što on više uči prepoznavati i ‘ganuti se’ pred otajstvom slobode vjernika koji se, njegovim posredovanjem, obraća Kristu. Duhovni će voditelj nužno shvaćati svoje poslanje i sam svoj život isključivo pred Bogom, u službi njegove slave, na dobro osobe i Crkve te za spasenje svega svijeta.«
Posljednje poglavlje note nosi naslov »Tajne i druga ograničenja vlastita komunikaciji«. Dijelom se u poglavlju govori o tajnama koje, u društvu i/ili u Crkvi, imaju svoj institucionalni ustroj, a dijelom o obzirnosti govora koja moralno obvezuje ne samo Kristove vjernike, nego sve koji žele biti bolji ljudi. Nota ponajprije govori o »strukovnoj (profesionalnoj) tajni« (liječničkoj, pedagoškoj, odvjetničkoj, bankarskoj…), bilo u društvu bilo u Crkvi. Za nju upućuje na Katekizam Katoličke Crkve, br. 2491 u kojem se kaže da takve tajne ili povjerljivi iskazi dani pod tajnu »moraju biti čuvani, osim u izvanrednim slučajevima kad bi čuvanje tajne moglo onomu tko ih povjerava, onomu tko ih prima ili nekomu trećemu prouzročiti veoma teške štete koje se mogu izbjeći samo iznošenjem istine«.
Nota se ukratko dotiče i »papinske tajne«, pod koju podliježu informacije vezane uz rad pape i Svete Stolice (primjerice informacije vezane uz imenovanja biskupa, ali i uz pritužbe dikasterijima Svete Stolice, zbog čega se papinska tajna našla pod udarom kritika upravo vezano uz spolne zloporabe). »Ako prisega na tajnost uvijek obvezuje ‘coram Deo’ (pred Bogom) onoga tko ju je dao, prisega vezana uz ‘papinsku tajnu’ ima kao svoj posljednji razlog javno dobro Crkve i ‘salus animarum’ (spasenje duša). Ona (papinska tajna) pretpostavlja da to dobro, kao i same zahtjeve spasenja duša, uključujući i uporabu informacija koje ne potpadaju pod pečat, može i treba ispravno tumačiti isključivo Sveta Stolica, u osobi rimskoga prvosvećenika (pape) kojega je Krist Gospodin ustanovio i postavio kao vidljivo načelo i temelj jedinstva vjere i zajedništva cijele Crkve«, kaže se u dokumentu.
Glede javne komunikacije općenito sa svim njezinim vidovima i segmentima nota upućuje na zlatno pravilo, na njegovu pozitivnu formulaciju prema evanđelistu Luki: »Kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.« – »Tako u priopćavanju istine i u šutnji o njoj, kad onaj tko je traži nema pravo upoznati je, potrebno je uvijek oblikovati svoj život prema zapovijedi bratske ljubavi, imajući pred očima dobro i sigurnost drugoga, poštovanje privatnoga života i općega dobra.«
Nadalje, iz bogate evanđeoske riznice kao pravilo za ophođenje s informacijama o drugima nota vadi takozvanu »bratsku opomenu«, odnosno njezinu postupnost: ako brat griješi, potrebno ga je najprije opomenuti u četiri oka, čuvajući njegov dobar glas. Potom slijedi opomena pred jednim ili dvojicom svjedoka, a tek onda javno, pred čitavom zajednicom.
Svojevrsni su zaključak i sažetak note riječi: »U vremenu omasovljene komunikacije, u kojoj svaka informacija ‘izgori’, a s njome često nažalost i dio života ljudi, nužno je ponovno se naučiti na snagu riječi, na njezinu konstruktivnu moć, ali i na njezin destruktivni potencijal. Moramo bdjeti da nitko nikada ne prekrši sakramentalni pečat te da se ljubomorno čuva dužna diskrecija vezana uz izvršavanje crkvene službe, imajući kao jedini obzor istinu i cjelovito dobro osoba. Zazovimo Duha Svetoga da cijeloj Crkvi podari žarku ljubav prema istini na svim životnim poljima i u svim okolnostima; sposobnost da ju se cjelovito čuva u naviještanju evanđelja svakomu stvorenju; spremnost na mučeništvo u obrani nepovrjedivosti sakramentalnoga pečata, kao i razboritost i mudrost koje su potrebne da bi se izbjeglo svaka instrumentalizirana i pogrješna uporaba onih informacija koje su svojstvene privatnomu, društvenomu i crkvenomu životu, a koje se mogu premetnuti u povredu dostojanstva osobe i same Istine, koja je uvijek Krist, Gospodin i Glava Crkve.«
Nota završava podsjećanjem na Petrovu i Marijinu dimenziju Crkve. Petrova ima institucionalnu »vlast ključeva«, a Marija ima moć srca, u kojem je »pohranjivala i prebirala« sve događaje.
