»Nota o važnosti unutarnjega sudišta (‘forum internum’) i nepovrjedivosti sakramentalnoga pečata« naslov je dokumenta koji je u srpnju objavila Apostolska pokorničarna. Premda dokument govori o širem kontekstu suvremene »žudnje za informacijama« i o mnogim njezinim štetnim, kadgod i kobnim posljedicama, ipak ga je javnost prije svega doživjela kao obranu nepovrjedivosti sakramentalnoga pečata, tj. ispovjedne tajne. Naime, premda se nigdje u dokumentu izrijekom ne navodi neposredan povod njegova pisanja i premda on ne govori samo o ispovjednoj tajni – kratko se dotiče i »izvansakramentalnoga unutarnjega ‘foruma’, tj. povjerljivih razgovora u okvirima duhovnoga vodstva te općenito profesionalne tajne – ipak se, čitajući dokument, teško oteti dojmu da je napisan upravo kao odgovor na zakonske prijedloge koji, kao odgovor na spolne zloporabe djece i maloljetnika unutar Crkve, žele dokinuti apsolutnu nepovrjedivost ispovjedne tajne. Za takvim su prijedlozima dosad posegnuli većinski katolički Čile, u kojem valjda svi, uključujući političare, dobro znaju što je ispovijed i ispovjedna tajna, te Australija i Indija. Zakonski se prijedlozi, doduše, ne obrušavaju izravno na ispovjednu tajnu kao takvu, nego bi za sve željeli propisati obvezu prijave slučajeva zloporabe, bez obzira na koji je način netko došao do saznanja o zlom i nečasnom činu.
U prilog tvrdnji da je Apostolskoj pokorničarni prije svega stalo do sakramenta, do ispovijedi, govori i početak note, koji iznosi svojevrsnu sažetu katehezu o sakramentalnosti Crkve kao takve, tj. o tome da je njezina uloga posrednička, da je kao vidljiva stvarnost znak koji upućuje na ono što je neposredno nevidljivo, na spasenje u Kristu, te s njime ljude dovodi u spasonosni doticaj. »’Utjelovljenjem se naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom’ (‘Gaudium et spes’, 22): svojim je djelima i riječima osvijetlio njegovo najuzvišenije i nepovrjedivo dostojanstvo; u sebi je samom, umrlom i uskrsnulom, obnovio palo čovječanstvo pobijedivši tmine grijeha i smrti; onima koji vjeruju u njega otvorio je odnos sa svojim Otcem; a izlijevanjem Duha Svetoga posvetio je Crkvu, zajednicu vjernika, kao svoje istinsko tijelo te ju je učinio dionicom svoje proročke, kraljevske i svećeničke vlasti, kako bi u svijetu bila kao produljenje same njegove prisutnosti i poslanja, navješćujući ljudima svakoga vremena istinu, privodeći ih sjaju njegova svjetla te omogućujući da njihov život bude stvarno dodirnut i preobražen«, stoji na početku note.
Dio o ispovjednoj tajni započinje, kao što je naznačeno, nakon poduljega razmišljanja o suvremenoj medijskoj kulturi. Odgovarajuće poglavlje, koje nosi naslov »Sakramentalni pečat«, započinje riječima koje je papa Franjo, želeći naglasiti »nužnost i nedodirljivost sakramentalnoga pečata«, izgovorio pred sudionicima tečaja o unutarnjem sudištu (»forum internum«) koji je održan krajem ožujka ove godine. Slične tečajeve Apostolska pokorničarna organizira na godišnjoj razini. »Samo pomirenje«, rekao je u navedenoj prigodi Sveti Otac, »jest dobro koje je mudrost Crkve uvijek čuvala sakramentalnim pečatom, sa svom svojom moralnom i pravnom snagom. On je (pečat), makar ga suvremeni mentalitet uvijek ne razumije, nuždan zbog svetosti sakramenta i radi slobode savjesti pokornika; on (pokornik) u svakom času mora biti siguran da će sakramentalni razgovor ostati u tajnosti ispovijedi, između vlastite savjesti otvorene Božjoj milosti i nužnoga posredovanja svećenika. Sakramentalni je pečat nuždan i ni jedna ljudska vlast nema nad njim jurisdikcije niti je može prisvajati.«
Dokument se trudi pokazati da ispovjedna tajna proizlazi iz same naravi i istine o sakramentu pomirenja. »Nepovrjediva tajnost ispovijedi proizlazi izravno iz objavljenoga božanskoga prava te je ukorijenjena u naravi sakramenta, tako da ne dopušta nikakvu iznimku na crkvenom polju te, još manje, na građanskom. U slavljenju sakramenta pomirenja kao da je, uistinu, zbijena sama bit kršćanstva i Crkve: Sin je Božji postao čovjekom kako bi nas spasio te je odlučio uključiti, kao ‘nužno sredstvo’ u tom djelu spasenja, Crkvu te u njoj one koje je izabrao, pozvao i uspostavio kao svoje službenike«, kaže se u noti.
Iznosi se drevni nauk Crkve o ulozi ministerijalnoga svećeništva u slavljenju sakramenata, prema kojem svećenik djeluje »in persona Christi capitis«, u osobi Krista glave (Crkve). Tu nota prenosi meditativnu misao pape u miru Benedikta XVI. upućenu svećenicima. »Krist nam dopušta koristiti njegovo ‘ja’, govorimo Kristovim ‘ja’, Krist nas ‘povlači u sebe’ te nam dopušta da se ujedinimo, ujedinjuje nas, sa svojim ‘ja’. (…) Upravo se to jedinstvo s njegovim ‘ja’ ostvaruje u riječima posvećenja. I u ‘ja te odrješujem’ – jer nitko od nas ne bi mogao opraštati grijehe – jest Kristovo, Božje ‘ja’ koje jedino može odrješivati«, citira se sadašnji papa u miru. Štoviše, svaki iskreni pokornik svjedoči o »velikom otajstvu utjelovljenja i nadnaravnoj biti Crkve, po kojoj Krist uskrsnuli dolazi ususret ljudima, sakramentalno – tj. stvarno – dotiče njihov život te ih spašava«.
Nota neizravno aludira na povijest Crkve koja je pokazala dokle su ona i njezini svećenici spremni ići kad je riječ o ispovjednoj tajni. »Iz toga je razloga obrana sakramentalnoga pečata od strane ispovjednika, kad bi bilo nužno ‘usque ad sanguinis effusionem’ (i do prolijevanja krvi), ne samo čin dužne ‘odanosti’ u odnosu na pokornika, nego mnogo više: prijeko potrebno svjedočanstvo – ‘martirium’ (mučeništvo) – dano izravno za spasenjsku jedinstvenost i univerzalnost Krista i Crkve (jedino se po Kristu i po Crkvi svi ljudi spašavaju, nap. Da. G.)«, stoji u noti.
U nastavku se navode glavni dokumenti koji govore o sakramentalnom pečatu i obvezi tajnosti koja iz njega proizlazi. Tako Katekizam Katoličke Crkve u br. 1467 kaže da »Crkva izjavljuje da je svaki svećenik koji prima ispovijed obvezan, pod prijetnjom najstrožih kazni, obdržavati posvemašnju tajnu o grijesima koje mu je pokornik ispovjedio«. Nota pritom posebno stavlja naglasak na glagol »izjavljuje«. Ne rabi se naime neki drugi glagol, npr. »određuje«, jer o ispovjednoj tajni ni Crkva ne može određivati »po svojoj ovlasti«, nego samo »prepoznaje kao neospornu datost koja proizlazi upravo iz svetosti sakramenta koji je Krist uspostavio«.
U Zakoniku kanonskoga prava ispovjednu tajnu reguliraju kanoni 983. i 984. te 1388. § 1. Nota navodi odredbe kanona uz dodatna tumačenja. »Ispovjedniku nije dopušteno, nikada i ni iz kojega razloga, ‘odati pokornika riječima ni na bilo koji drugi način« (kan. 983. § 1), kao što je također ispovjedniku ‘posve zabranjeno služiti se na štetu pokornika znanjem do kojega je došao u ispovijedi, i kad je isključena svaka pogibelj otkrivanja’ (kan. 984. § 1). Nauk je kasnije pridonio da se dodatno odredi sadržaj sakramentalnoga pečata, koji uključuje sve grijehe bilo pokornika bilo drugih o kojima se doznalo u ispovijedi pokornika, bilo smrtnih bilo lakih, bilo tajnih bilo javnih… (…) Sakramentalni se pečat stoga odnosi na sve što je pokornik iznio, pa i u slučaju u kojem ispovjednik ne može dati odrješenje: kad je ispovijed nevaljana ili odrješenje ne bi bilo dano iz bilo kojega razloga, pečat ipak treba biti obdržavan«, kaže se u noti.
Iznosi se nauk sv. Tome Akvinskoga prema kojem svećenik dolazi do saznanja o grijesima pokornika »non ut homo, sed ut Deus – ne kao čovjek, nego kao Bog«, do te mjere da »ne zna« što mu je rečeno u ispovijedi. Stoga bi se ispovjednik, »bez ikakve predrasude za svoju savjest«, mogao »zakleti« da »’ne zna’ ono što znade samo kao Božji službenik«. Zbog svoje posebne naravi sakramentalni pečat obvezuje ispovjednika i »iznutra«, tj. ne smije se svojevoljno sjećati grijeha te je obvezan »potiskivati svako neželjeno sjećanje« na ispovijed. Navodi se § 2 kan. 983. koji na ispovjednu tajnu obvezuje i sve druge koji bi na bilo koji način došli do saznanja o sadržaju ispovijedi, pri čemu se kao konkretan primjer navodi prevoditelj. Apsolutna zabrana koju nameće sakramentalni pečat čak ne dopušta svećeniku razgovarati o sadržaju ispovijedi izvan sakramenta ni sa samim pokornikom, »osim izričitoga – a bolje je da se ono ne traži – pokornikova dopuštenja«. Ni sam pokornik, štoviše, »nema vlasti osloboditi ispovjednika obveze tajnosti, jer ta dužnost dolazi izravno od Boga«.
Svjesna da je suvremena medijska kultura, u kombinaciji s političkom igrom, sklona traženju žrtvenih jaraca i vrludanju iz jedne krajnosti u drugu, Apostolska pokorničarna odbacuje svaku pomisao da bi ispovjedna tajna bila krivac za prikrivanje spolnih zloporaba. Štoviše, u konačnici je jedino ljudsko srce mjesto gdje je uistinu moguće, u suradnji s Božjom milošću, pobijediti zlo; ne može to bez unutarnje preobrazbe čovjeka učiniti ni jedna država i ni jedan zakon. Sve je to u pozadini sljedećih misli: »Obrana sakramentalnoga pečata i svetost ispovijedi nikada ne će moći biti neka vrsta prešutnoga kompromisa sa zlom, nego su, štoviše, jedini pravi lijek za zlo koje ugrožava čovjeka i cijeli svijet. One su stvarna mogućnost da se čovjek prepusti Božjoj ljubavi, da dopusti da ga ta ljubav obrati i preobrazi, naučivši da na nju odgovara u vlastitom životu. Kad je riječ o grijesima koji uključuju elemente kaznenoga djela, nikada nije dopušteno nametnuti pokorniku, kao uvjet za odrješenje, obvezu da se prijavi građanskomu pravosuđu, po snazi naravnoga načela, koje poznaje svaki poredak, prema kojemu ‘nemo tenetur se detergere’ (nitko nije nuždan inkriminirati samoga sebe). Istodobno, međutim, samoj ‘strukturi’ sakramenta pomirenja pripada, kao uvjet za njegovu valjanost, iskreno pokajanje, zajedno s čvrstom nakanom pokornika da će se popraviti i da više ne će ponoviti počinjeno zlo. Ako se pojavi pokornik koji je bio nečija žrtva, na brizi je ispovjednika poučiti ga o njegovim pravima, kao i o konkretnim pravnim sredstvima koja su na raspolaganju da bi se prijavio čin na građanskom i/ili crkvenom sudištu te se zazvala pravednost«, kaže dokument.
Vrhunac i zaključak dijela dokumenta koji govori o ispovjednoj tajni – posebno se to može reći ako se uzmu u obzir okolnosti u kojima je nastao – jesu sljedeće rečenice: »Svako političko djelovanje ili zakonodavna inicijativa čija bi namjera bila ‘skršiti’ nepovrjedivost sakramentalnoga pečata bilo bi nedopustiva povrjeda u odnosu na ‘libertas Ecclesiae’ (slobodu Crkve), čiji legitimitet ne dolazi od pojedinih država, nego od Boga; bilo bi također kršenje vjerske slobode, na kojoj se pravno temelji svaka druga sloboda, uključujući slobodu građana pojedinaca, kako pokornika tako ispovjednika. Kršiti pečat bilo bi jednako kao i skršiti siromaha koji je u grješniku.«
NASTAVLJA SE
