Dokumentarac »Vučji lijek« (»Medicine of the Wolf«) američke autorice Julije Huffman iz 2015. godine u produkciji National Geographica mnogima je otvorio oči.

George Monbiot, britanski istraživački novinar, pisac i angažirani borac za očuvanje okoliša, jedan je od zagovornika teze da prirodi treba dopustiti da ponovno postane divlja kako bi se vratila prirodna ravnoteža. Na tu temu održao je 2013. godine predavanje (https://youtu.be/8rZzHkpyPkc) na TED konferenciji (www.ted.com) čiji su dijelovi kasnije korišteni na vrlo poučnom i popularnom videu (https://youtu.be/ysa5OBhXz-Q) koji je u međuvremenu postao »viralan«. U svom TED izlaganju Manibot među ostalim objašnjava kako su vukovi utjecali na ekosustav nacionalnoga parka Yellowstone, SAD: »Svi znamo kako vukovi ubijaju jedinke brojnih životinjskih vrsta, no možda smo malo manje svjesni činjenice da daju život mnogim drugim vrstama. Do 1995. godine, kada su vraćeni u park, vukova u Yellowstoneu nije bilo 70 godina. Broj losova povećao se jer ih nije imao tko [ili što] loviti, i unatoč svim ljudskim naporima da populaciju drže pod kontrolom, losovi su uspjeli značajno smanjiti vegetaciju parka. No, čim su se pojavili vukovi, iako ih nije bilo mnogo, počeli su se pokazivati izvanredni rezultati. Najprije su, naravno, ubili neke losove, ali to nije bilo najvažnije. Mnogo važniji bio je njihov utjecaj na promjene ponašanja kod losova koji su počeli izbjegavati određene dijelove šume – mjesta na kojima bi najlakše mogli upasti u vučju klopku.«

Vuk je vrsta koju čovjek premalo poznaje i treba učiniti mnogo više na edukaciji šire javnosti o njihovoj zaštiti, čiji je opstanak nužan za prirodnu ravnotežu

Na tim područjima obnovilo se raslinje, drveće je napokon moglo nesmetano rasti, a u park su se vratile i ondje se razmnožile mnoge druge biljne i životinjske vrste: ptice, mali glodavci, dabrovi, lisice, jazavci… Sve to dogodilo se zahvaljujući obnovljenoj ravnoteži za koju su nužni bili upravo vukovi. Najzanimljivija promjena dogodila se na rijekama i potocima kojima su se korita učvrstila i tok postao stabilan jer se smanjila erozija tla kojim protječu. Tako su vukovi neizravno utjecali čak i na krajolik!

Sve to uklapa se u relativno novu i slabo poznatu teoriju o ‘trofičkim kaskadama’ koja objašnjava promjene u ekološkom procesu koji započinje na vrhu hranidbenoga lanca i spušta se prema dnu, a Nacionalni park Yellowstone je klasičan primjer kako ‘kaskade’ funkcioniraju. Pojave kaskadiranja izvorno započinju ljudskim zadiranjem u ekosustave, zaključak je u novim znanstvenim studijama prema kojima je i za izumiranje vunenih mamuta i ostalih velikih sisavaca odgovoran novi grabežljivac koji se pojavio – čovjek.

Međutim, taj isti čovjek sposoban je i za pozitivan utjecaj na okoliš kada postane dovoljno jasno kako prirodna ravnoteža funkcionira i kako ju je moguće vratiti u prvobitno stanje ako je to potrebno, ili barem ublažiti posljedice koje se ne mogu u potpunosti popraviti.

Najstariji nacionalni park na svijetu
Nacionalni park Yellowstone najstariji je nacionalni park na svijetu, utemeljen 1. ožujka 1872. godine. Rasprostire se na području od blizu devet tisuća kvadratnih kilometara, a najvećim dijelom na sjeverozapadu američke savezne države Wyominga, na tromeđi sa saveznim državama Montanom i Idahom. Park je najpoznatiji po divljim životinjama, gejzirima, termalnim izvorima, vulkanskoj kalderi (supervulkan) i ostalim geotermalnim karakteristikama. Zbog toga je Nacionalni park Yellowstone već 1978. godine upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine.
Bajke ili znanost – što odabrati?

Vukovima zasigurno ne pomaže raširena predrasuda da su to opake zvijeri i štetočine koje ugrožavaju opstanak ljudi i domaćih životinja. Te predrasude prenose se iz naraštaja na naraštaj, posebno u bajkama i pričama za djecu u kojima je vuk po pravilu simbol podmukloga i opasnoga ubojice. To ne znači da treba prepravljati te bajke i priče kako bi bile »politički korektnije« prema vukovima, ali ne bi bilo dobro ni da društvo ostane isključivo na toj razini i stavu prema jednoj tako važnoj životinjskoj vrsti.

Tim i sličnim temama bavi se dokumentarac »Vučji lijek« (»Medicine of the Wolf«) američke autorice Julije Huffman iz 2015. godine u produkciji National Geographica. Huffman nastavlja, proširuje i podrobnije istražuje priču koju je popularizirao George Monbiot: vuk je jedna od vrsta koju čovjek premalo poznaje i trebali bismo učiniti mnogo više na edukaciji šire javnosti i zaštiti te vrste čiji je opstanak u mnogim područjima nužan za prirodnu ravnotežu i optimalnu biološku raznolikost. Najveći problem javlja se kada dođe do »bliskih susreta« čovjeka i vuka ili kada domaće životinje postanu njihova hrana. Koliko god bili rijetki takvi incidenti, neke interesne skupine rabe ih kao opravdanje za izlov vukova. Međutim, napadi vuka na čovjeka vrlo su rijetki (u SAD-u jedan službeno zabilježen napad u posljednjih 70 godina i to od strane vuka samotnjaka koji je bio izbačen iz čopora), a gubitci na stoci koje vukovi zakolju zanemarivi su u usporedbi sa svim pozitivnim učincima vukova na prirodu. Unatoč tomu, u posljednjih nekoliko godina u SAD-u traje neprestana politička borba za zakonsku zaštitu vukova, to jest za zabranu izlovljavanja. U toj borbi još uvijek nema pobjednika jer su se federalni i državi zakoni već nekoliko puta mijenjali ovisno o snazi i utjecaju konkretnih lobija.

Spašavanje Zemlje ili odlazak na Mars?

Dokumentarni filmovi kao što je »Vučji lijek« korisni su, među ostalim, i zato što uz neistražena i nepoznata područja flore i faune mogu približiti i ljude koji su svoj život posvetili istraživanju i očuvanju biljnoga i životinjskoga svijeta. Jedna od najčešćih predrasuda (barem u nekim krugovima) jest da su ekolozi neka vrsta hipija koji vole grliti drveće, protive se tehnološkomu napretku, organiziraju demonstracije sa smiješnim transparentima i izazivaju incidente blokadom prometa i na moru i na kopnu. Jasno, ima među ekolozima i takvih »uljeza« kojima nije glavni cilj očuvanje prirode nego postizanje nekih drugih, političkih i ideoloških ciljeva, ali čini se da je ipak velika većina iskreno zabrinuta za budućnost planeta i žele dobrobit svim njegovim stanovnicima.

Uostalom, ako globalizacija može donijeti išta dobro, onda bi to trebala biti spoznaja da se ljudska vrsta ne može skriti pod stakleno zvono u kojem bi se izolirala od posljedica onoga što čini, a utječe na cijeli planet. Istovremeno, trebali bismo se osloboditi iluzije da će spas ljudskoga roda biti preseljenje na Mars ili bilo koji drugi planet jer će ljudi koji bi se tamo preselili (čak i kad bi to u budućnosti bilo moguće) opet biti ti isti nesavršeni ljudi koji stvaraju probleme i na Zemlji. Razumnije bi, prema tomu, bilo da se iskustvo, inteligenciju, kreativnost i resurse usmjeri na to kako očuvati Zemlju i život na njoj učiniti mogućim, odnosno što boljim za sva živa bića. Razvoj tehnologije za iskorištavanje obnovljivih izvora energije, biodinamička poljoprivreda i ekološko i održivo stočarstvo ipak daju kakvu-takvu nadu.

Neki od najboljih edukativnih dokumentaraca o prirodi, o ekologiji i o povezanosti između ljudi i životinja:
1. »Carsko putovanje« (2005.)
2.»Grizzly Man« (2005.)
3.»Neugodna istina« (2006.)
4.»Hrana d. d.« (2008.)
5.»Planet Zemlja« (2008.)
6.»Ispod kupole« (2015.)
7.»Prije poplave« (2016.)
8.»Planet Zemlja II« (miniserija, 2016.)
9.»Kad lovac postane lovkinja« (»The Eagle Huntress«, 2016.)

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA