Nepotrebno je uzavrela svjetska javnost, a s njom i hrvatska, nakon što je u srijedu 21. listopada na Filmskom festivalu u Rimu prikazan dokumentarni film redatelja Evgenyja Afineevskyja »Francesco« u kojem je papa Franjo kao sugovornik izrekao načelo da obitelji ne bi trebale odbaciti svoje sinove i kćeri ako su se izjasnili homoseksualnim osobama te u kojem je rekao s katoličkoga stajališta neprijepornu činjenicu da veza između homoseksualnih osoba nikada ne može biti brak. Međutim, Papini odgovori, izbačeni iz konteksta, dospjeli su preko promidžbe filma i u udarne hrvatske vijesti kao da je riječ o proglašenju nove dogme, kao da je riječ o novoj enciklici ili poruci »urbi et orbi« izrečenoj uz fanfare s balkona bazilike sv. Petra, a ne o izjavi u najobičnijem dokumentarnom filmu, dakle valja ponoviti: filmu. Mnoge je čudilo i da se o tom »slučaju« nije oglasio Tiskovni ured Svete Stolice, no ta šutnja nikako se ne bi trebala protumačiti kao slaganje s interpretacijama da je Papa podupro »homoseksualne brakove«, nego vjerojatno kao načelo da se o dokumentarnom filmu koji je ipak umjetničko djelo podložno redateljskim zahvatima, a ponekad i manipulacijama, Sveta Stolica nema previše razloga izjašnjavati.
Naime, poznavatelji filmske umjetnosti, a pogotovo oni koji se bave dokumentarnim filmom, znaju da su intervjui u filmskim kadrovima »asovi« mnogih dokumentaraca. Jedan je od glavnih redateljevih ciljeva stvoriti ozračje u kojem će gledatelji dobiti dojam da prisluškuju filmski razgovor. Karakter takvoga intervjua, s jedne strane kao »javnoga govora«, a s druge strane kao »privatnoga razgovora«, jedna je od kontroverznijih, pa i etički prijepornih tema i inače u filmskoj umjetnosti. Mnogi redatelji dokumentaraca pritom svjesno čine da se što manje čuje i vidi osoba koja postavlja pitanja ili da se pitanja uopće ne čuju, kako bi se »priča« usredotočila na sudionika razgovora. Tom tehnikom režiranja dobiva se dojam da govornik samostalno i dobrovoljno »svjedoči«. Neki pak redatelji namjerno žele da se pitanja čuju, što daje dojam da su sugovornici »stjerani u kut«. No bilo da se pitanja čuju, bilo da su izbačena, zajedničko je i jednomu i drugomu pristupu: skraćivanje, rezanje, premještanje, montiranje… da se u potpunosti ostvari redateljeva zamisao. No dojam »prisluškivanja« ključan je u dokumentarističkim prikazima, čime gledatelji, a u slučaju s dokumentarnim filmom »Francesco« i čitava javnost, postaju svojevrsni voajeri.
Ubrzo nakon što se tema nametnula kao važna za sadašnje vrijeme, i kad su mnogi hrvatski vjernici izrazili zbunjenost, Laudato TV objavio je razgovor s apostolskim nuncijem u Republici Hrvatskoj Giorgiom Linguom koji, jasno, uopće nije želio komentirati film koji nije gledao, a u vezi s Papinim filmskim odgovorima o temi homoseksualnosti rekao je da se prvo Papino izrečeno gledište »odnosi na osobe s homoseksualnom orijentacijom, koje imaju pravo na obitelj u smislu da roditelji ne smiju izbaciti iz kuće dijete kad otkriju da ima homoseksualne sklonosti«. Drugo gledište, rekao je nuncij, odnosi se na mogućnost stvaranja jedne nove obitelji, te pritom jasno potvrdio: »To Papa ne kaže. Dapače, rabi termin građanske zajednice – istospolno partnerstvo – kako ne bi upotrijebio termin brak.«
No bez obzira na to što je Papa rekao, a možda nije mislio da će tako ispasti, i što je Papa rekao i mislio, a to je možda redateljskim i promidžbenim zahvatima krivo interpretirano, preko medijskoga izvještavanja i brojnih komentara koji su potom slijedili ponovno se nastojao stvoriti razdor između katoličkih vjernika i Pape. To se sada nije činilo na temelju Papina govora, nekoga službenoga dokumenta koji bi ulazio u kategoriju crkvenoga nauka, nego na temelju voajerizma kao ploda taktike snimanja dokumentarnih filmova. Intervju u dokumentarnom filmu, pa makar ga dao i Sveti Otac, apsolutno nema snagu crkvenoga nauka. Ako se baš želi, jedino što se doista može vrjednovati isključivo je film kao umjetničko djelo, a nikako jedna iz konteksta izvučena sugovornikova izjava. Stoga pokušaj da se preko jedne izjave u dokumentarnom filmu i hrvatskim vjernicima »nasapuna nos« tvrdnjama da ih je Papa napustio u njihovoj »pravovjernosti«, a to je ludilo išlo čak do teme kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, ne može se drugačije protumačiti nego kao podmetanje utemeljeno ipak na filmskom voajerizmu.
Halabuka koja se događala nakon prikazivanja dokumentarnoga filma »Francesco« i njegove globalne popularizacije – koja je ponajprije išla usporedno sa stvaranjem dojma da je Papa jednakovrijednima stavio brak između žene i muškarca s tzv. »istospolnom zajednicom« – lako bi potpala pod još u antici opisan trik »proton pseudos«, što bi značilo »prva neistina«. U skladu s tim, ako je već u dokumentarnom filmu prisutna možebitna manipulacija sugovornikovim riječima, sve rasprave koje se na temelju toga vode u Crkvi i društvu također postaju manipulacija. Medijskoj je kritici, dakle, podložan ponajprije film kao proizvod (u kojem se valjda govori i o drugim temama Franjina pontifikata) – za što postoje filmski kritičari – a ne Papa kao sugovornik ili crkveni nauk uopće. I tu bi trebale stati sve ozbiljne rasprave.
