Na krajnjem jugu Italije, u Siculiani, vjernici već stoljećima štuju kip Crnoga Isusa koji svake godine na župnu svetkovinu Presvetoga raspela, 3. svibnja, nose ulicama toga sicilijanskoga gradića. Kip se postavlja na golemo drveno postolje i nosači, članovi bratovštine Presvetoga raspela, moraju uložiti veliki napor kako bi ga uspjeli iznijeti cijelu procesiju koja prolazi uskim i strmim ulicama Suciliane i zatim natrag u crkvu. Za sve sudionike procesije, a osobito za članove bratovštine, to je vrlo važan dan u godini i posebna čast.
U Siculiani boravi i Edward iz Gane, 19-godišnji korisnik izbjegličkoga centra, koji uz pomoć učitelja talijanskoga odluči zamoliti župnika da on i njegova dva prijatelja, Peter i Samuel, koji su također azilanti iz Afrike, sljedeće godine sudjeluju u procesiji i pomognu nositi kip Crnoga Isusa. Edwardovu priču i put do toga cilja ispričao je njemački redatelj talijanskoga podrijetla Luca Lucchesi u svom dokumentarnom filmu »Crni Isus« koji je završen prošle godine, a rezultat je dvije godine istraživanja i otprilike godinu dana snimanja: od blagdana do blagdana Presvetoga raspela, 2018. – 2019. Lucchesiju je u produkciji uvelike pomoglo njegovo podrijetlo budući da mu je pokojni otac rođen u Siculiani i bio je veliki štovatelj Crnoga Isusa, a prema prikazanom u dokumentarcu može se naslutiti da je i Luca religiozna osoba koja poštuje tradiciju i, u najmanju ruku, ne srami se svoga podrijetla.
Lucchesi u svojem dokumentarcu uz Edwarda prati i niz drugih pojedinaca i skupina, koji svaki na svoj način pridonose stvaranju zanimljiva, dirljiva i uzbudljiva mozaika jedne relativno male zajednice od oko pet tisuća stanovnika, koja se suočava s globalnim problemom migracija. U izradi toga mozaika Lucchesi se balansirano koristi izjavama i komentarima različitih ljudi koji na različite načine doživljaju i vokaliziraju odnos prema konkretnim migrantima u lokalnom izbjegličkom centru, prema migracijama općenito i prema ekonomskom i društvenom stanju u Italiji: neki se boje za svoju sigurnost i za radna mjesta, a drugi ističu činjenicu da smo svi braća i da trebamo pomagati jedni drugima neovisno o podrijetlu, boji kože i vjerskoj pripadnosti unatoč tomu što je nekima izgledno da bi migranti mogli u »skorije vrijeme« postati većina i zavladati nad domaćim stanovništvom.
Molitva za talijansku policiju
Sljedeće izjave jednoga tražitelja azila iz centra u Siculiani i jednoga domaćega stanovnika možda i najbolje sažimaju dvije velike istine koje se provlače kao potka cijele priče o »Crnom Isusu«:
»Svaki dan molim za ljude koji su me prihvatili i za talijansku policiju jer znam odakle dolazim – znam patnju.« »Ova teška tišina koja se može čuti znači da nema djece na ulici u igri. Nešto se pokvarilo u mehanizmu.«
Lucchesi u tom izbalansiranom pristupu može poslužiti kao školski primjer za dokumentariste koji se bave tom i sličnim tematikama budući da, najzad, u kontekstu cijeloga filma, nitko nije prikazan ni karikirano ni idealizirano. Za zauzimanje takve pozicije Lucchesiju je zasigurno pomoglo to što je i on sam dijete jednoga ekonomskoga migranta koji je iz Italije došao u Njemačku, gdje je on ostao živjeti i raditi. To životno iskustvo sigurno mu je pomoglo da s dovoljno odmaka prikaže ironiju sudbine za Italiju koja se nalazi pred teškim ekonomskim izazovima i demografski je u vrlo lošoj situaciji, ali i dalje ostaje meka za imigrante koji dolaze iz, barem ekonomski gledano, mnogo gorih okruženja. Taj dio priče efektno je ispričan kroz osobno svjedočenje jednoga povratnika iz Njemačke koji je zahvalan za sve što je stekao i iskusio kao gastarbajter, ali je na rubu suza dok opisuje što se ekonomski i demografski događa na Siciliji.
Jedna od važnih implicitnih poruka Lucchesijeva dokumentarca jest i činjenica da je Europa kao kontinent, unatoč svim problemima i izazovima, još uvijek, sveukupno gledajući, najbolji kontinent za život i zato će još dugo biti i jedno od središta migrantske krize. Pritom je judeo-kršćanski svjetonazor uvelike pridonio razvoju takve civilizacije u kojoj se poštuju i razvijaju vladavina prava, poduzetništvo, kultura i znanosti. Međutim, u ovom je kontekstu najvažnije primijetiti da je Katolička Crkva pridonijela i pridonosi prihvatu i integraciji migranata sa svih strana svijeta neovisno o rasi, nacionalnosti i vjerskoj pripadnosti. To potvrđuje i primjer župne zajednice u Siculiani na čelu sa župnikom koji je radosno prihvatio Edwarda i njegove prijatelje i uključio ih u procesiju i nošenje kipa Crnoga Isusa. Zato je neiskreno i zavaravajuće što je u nekim opisima filma zajednica u Siculiani predstavljena kao »podijeljena« oko molbe Edwarda i njegovih prijatelja da sudjeluju u procesiji. Čak su i javnim prosvjedima protiv izbjegličkoga centra u Siculiani sudionici isticali da nisu protiv integracije migranata, nego protiv lošega upravljanja migrantskom krizom, što je rezultiralo time da je u gradić doveden velik broj tražitelja azila koji su u jednom trenutku činili petinu sveukupnoga stanovništva.
Na američkim filmskim akademijama studentima se redovito prezentira sljedeći primjer koji služi kao upozorenje da se stvari ne smiju prikazivati jednostrano. Jedna profesorica podijelila je svoje studente u dvije skupine: jedna je dobila zadaću predstaviti lokalne stanovnike kao dobre ljude, a druga skupina kao loše. Naravno, u svakom mjestu na kugli zemaljskoj i jedna i druga skupina našla bi dovoljno materijala za »dokazivanje« svoje teze da su ljudi dobri, odnosno loši. Ta vježba korisna je i kao podsjetnik na činjenicu da je već početno pitanje o tome jesu li ljudi dobri ili loši pogrješno jer ljudi su sposobni i za jedno i za drugo. Lucchesi je u svom dokumentarcu uspješno demonstrirao da je naučio tu lekciju, a k tomu je uspio ispričati vrlo vrijednu i važnu priču o empatiji koja je prožeta humorom i optimizmom unatoč tomu što se bavi jako velikim problemima.
