Neki vjernici i ljudi dobre volje u današnjem užurbanom vremenu i svijetu raznih teškoća nemaju prave orijentacije kako ispravno živjeti u skladu s Božjim naukom, osobnim, obiteljskim i društvenim potrebama. Ovo je pitanje iz stvarnosti života i odnosi se na sve strukture društva, jer i vaši odgovori i rubrika »Naši razgovori« pomažu svima.
J. K., čitatelj
Bez obzira na činjenicu da doista živimo u užurbano doba i da nas sa svih strana pritišću razne, manje ili veće, obveze i zadaće koje moramo ispuniti i ostvariti, najjednostavniji bi odgovor na Vaše pitanje bio da nam je živjeti u skladu s Božjim naukom, sebi na spasenje, a na korist bližnjima, društvu i svemu svijetu.
Puno je crkvenih izvora iz kojih bismo Vam mogli ponuditi vjerodostojan, zdravorazumski i vjernički gledano relevantan odgovor, a mi smo odlučili u ovom odgovoru poslužiti se pastoralnom konstitucijom o Crkvi u suvremenom svijetu »Gaudium et spes«, koja se oslanja na bogatstvo crkvene predaje i crkvenoga učiteljstva, i iz nje Vama i svim našim čitateljima ponuditi nekoliko važnih razmišljanja. Već na početku, u broju 4, »Gaudium et spes«, riječima sličnim onima u Vašemu pismu i pitanju, ističe u kakvim okolnostima živi današnji čovjek, pa i vjernik, te da se ljudski rod »danas nalazi u novom dobu svoje povijesti, u kojem se duboke i brze promjene postupno šire diljem svijeta«. »Probuđene od ljudskog uma i stvaralačke poduzetnosti, one djeluju povratno na samog čovjeka, na njegove individualne i kolektivne sudove i želje te na njegov način mišljenja i djelovanja, koji se tiče i stvari i ljudi. Tako već možemo govoriti o pravoj društvenoj i kulturnoj preobrazbi, koja zahvaća također vjerski život.«
U tim novim životnim okolnostima, o kojima i Vi pišete, upozorava »Gaudium et spes«, čovjek se trsi što dublje prodrijeti u dubine vlastite duše, »ali se često pokazuje sve manje sigurnim u samoga sebe«, a »mnogi su naši suvremenici ujedno sprječavani u jasnom raspoznavanju trajnih vrijednosti i u njihovu usklađivanju s novima«. »Otuda ih spopada nemir te su rastrgani između nade i tjeskobe kad se pitaju o sadašnjem tijeku događaja«, a baš taj tijek događaja prisiljava ljude na odgovor, za kojim tragate i Vi, ali i svi drugi vjernici.
Promjena mentaliteta i struktura često dovodi u pitanje predane vrijednosti, a novi uvjeti života na kraju utječu i na religiozni život, pa »Gaudium et spes« stoga ističe i da je došlo do neuravnoteženosti od kojih trpi današnji svijet, a one su povezane s onom osnovnijom neuravnoteženošću koja je ukorijenjena u ljudskom srcu pa se svatko od nas pita što je čovjek i što može pridonijeti društvu, posebno ako je vjernik. »Gaudium et spes« daje i odgovor, podsjećajući da Crkva vjeruje da Krist, koji je za sve umro i uskrsnuo, po svojem Duhu čovjeku pruža svjetlo i snagu i da može odgovoriti svojemu višnjemu pozivu. Zato bi prvi odgovor na Vaše pitanje mogao biti da se čovjek, kako bi ispravno živio u skladu s Božjom voljom, treba osloniti na Krista, jer ljudima nije dano ni jedno drugo ime pod nebom po kojem bi oni trebali postići spasenje.
Crkva »isto tako vjeruje da se u njezinu Gospodinu i Učitelju nalazi ključ, središte i svrha svekolike ljudske povijesti« (GS, br. 10) te nas poziva – i to bi mogao biti još jedan odgovor na Vaše pitanje – da Boga priznamo svojim počelom, kako bi u sebi nadišao podijeljenost između dobra i zla i kako bi se odupro grijehu koji »umanjuje samoga čovjeka« (GS, br. 13). Daljnji bi odgovor mogao biti da čovjek – koji je dušom i tijelom jedan – a kako bi živio u skladu s Božjim naukom, treba tragati za dubljom istinom, te svoju razumsku narav treba usavršavati mudrošću, »koja blago privlači čovječji duh da traga za istinom i dobrom i da ih ljubi; njima prožet, čovjek je po vidljivome vođen prema nevidljivome«, piše »Gaudium et spes« (br. 15) i snažno poziva sve nas na mudrost, jer ako ne bude ljudi koji su mudri i koji mudro žive, u pogibelji je i buduća sudbina svijeta.
Nadalje, da bi čovjek živio po Božjim zakonima, mora u dubini savjesti otkrivati »zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati i čiji glas – pozivajući ga da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo – kad zatreba, odzvanja u ušima srca: ovo čini, ovo izbjegavaj«. »Čovjek, naime, ima u svome srcu od Boga upisani zakon: samo je njegovo dostojanstvo u pokoravanju tomu zakonu, i po njemu će on biti suđen«, piše »Gaudium et spes« (br. 16) i upozorava da čovjek mora živjeti po savjesti koja je »najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, u kojem je on sam s Bogom, čiji mu glas odjekuje u nutrini«. »U savjesti se na divan način otkriva onaj zakon koji se ispunja u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U vjernosti savjesti kršćani se povezuju s ostalim ljudima u traganju za istinom i u istinskom rješavanju tolikih ćudorednih problema koji nastaju i u životu pojedinaca i u društvenom suživotu. Što više, dakle, prevladava ispravna savjest, to više osobe i skupine odstupaju od slijepe samovolje te se trse suobličiti objektivnim normama ćudorednosti. Ipak, nerijetko se dogodi da je savjest zbog nesavladivog neznanja u zabludi, a da time ipak ne gubi svoje dostojanstvo. No to se ne može reći kada se čovjek premalo trudi tragati za istinom i dobrom te kada savjest zbog grješne navike pomalo postaje gotovo slijepom« (GS, br. 16), a mi vjerujemo da i u citiranom crkvenom dokumentu, u Katekizmu Katoličke Crkve i u moralnom naučavanju vjernici mogu pronaći smjernice da bi – kako pišete – mogli »ispravno živjeti u skladu s Božjim naukom, osobnim, obiteljskim i društvenim potrebama«.
