Umro je susjed Štef. Ne samo da nije dočekao Sisvete i Dušni dan, nego nije dočekao ni prvu mirovinu… Usput, uvijek se pitam gdje završi novac svih takvih, nedopečenih penzionera, što su ga izdvajali u svoje mirovinske fondove? Da naivno vjerujem kako se od toga povisuju mirovine onih koji su preživjeli da bi ih doživjeli, ili bolje da ušutkam »malog Ivicu« u sebi pa realistično zaključim da se tim novcem sigurno pune »kasice« onih koji ionako imaju previše? No, vratimo se Štefu. Dakle, nije dočekao umirovljenje, da se i ne govori o danima nedočekane »najstarosti«, koja u suvremeno doba gotovo redovito uključuje povratak u »vrtić za starce«, odnosno u neku ustanovu za skrb o onima čija djeca moraju raditi do sedamdesete pa se nemaju kad brinuti ni za stare roditelje, ni za mladu unučad, nego sizifovski guraju i glavinjaju, dok i njima samima ponovno ne navuku XL-pelenu. No, i to uključenje u umirovljenički domski život na visokoj nozi samo je za one koji su dovoljno prikupili u čarapi ili im djeca imaju novčeka k’o blata. Jer, ne bi povjerovao čovjek (ako se već prije 25. nije prijavio za domski smještaj), dok država očekuje od penzionera da kod kuće mjesec dana prežive od dvije-tri tisućice mirovinske crkavice, u domu – gdje svi jedu iz istog lonca (iz iste »kopanje«, kak’ bi rekla moja punica) i griju se na hrpi iz istog radijatora – odjednom im nije dosta ni dvostrukih pet-šest tisuća!? Baš šteta za Štefa, njegova je »Barbika«, kći Barbara Barica, kao prava moderna »poduzetnikovica« već sve osigurala za tatu udovca (bez novca): kućicu u cvijeću, najbolji umirovljenički dom gdje je sve po… onom što su njeni mamek i tatek cijeloga života htjeli izbjeći, govoreći joj da su starački domovi »samo za one bez rođene djece«… Tko bi ga znao da će doći vrijeme da ti bude bruka ako ne možeš u dom za starije!
Ja sam se isto na vrijeme pobrinuo za sve. Svoju sam djecu još od najranijeg djetinjstva vodio u knjižnice, ubijajući im zajedničkim listanjem slikovnica i čitanjem priča svaki konkurentski, kompetitivni poduzetnički duh. Pa sad, nek’ mi sutra (ili još bolje prekosutra) kad budem doista star, svojim pročitanim knjigama, i iz njih proisteklim uzaludnim »lijepim« zvanjima i zanimanjima, plate ikakav dom, samo ako mogu! Sve sam navrijeme »poduzeo« da me ne mogu smjestiti u dom, a moja očekivana mirovina doći će im na sve samo kao »točka na i« da odustanu od ikakve pomisli da bi me ikamo izvan kuće mogli smjestiti; kao šlag na tortu iznenađenja kad budu tražili odgovor na pitanje: »Kamo s tatom i njegovim prijateljem Alzheimerom?« A kad nakon svega, nakon svih tih knjiga i knjižnica, dođu i do konačnoga susreta s mojom praznom »bankovnom knjižicom«, sigurno ću im ostati u trajnom sjećanju! Jedina će im utjeha biti otkriće da sam makar redovito uplaćivao posmrtnoj pripomoći za svoj »tihi dom«… Gdje će, konačno, biti sve po mom!
