DOM ZA MLADE BEZ RODITELJSKE SKRBI Za bezbolniji hod do samostalnosti

Od lipnja ove godine petnaestak radnika iz tvrtke »Medvedgradinvest d. o. o.« svakodnevno dolazi na svoju novu radnu adresu, gradilište na Selskoj cesti broj 165. Budno ih prati i usmjerava Krunoslav Rukav, mladi i organizirani glavni šef gradilišta, koji u hodu rješava sve »muke po građevincima«, poput onih kako na mali prostor smjestiti mnogo građevinskoga materijala. Uz dobru volju i vrijedne ruke, i nemoguće postaje ostvarivo. Osjeti se miris iskopane zemlje, drveta i cementa, izmjenjuju se ljudski glasovi i smijeh sa zvukovima mehanizacije te pozorno iščitavaju nacrti projektantice Karoline Žgunečić. Ispred očiju se ukazuju i rezultati mukotrpna rada i umješnosti; garaža i prizemlje su gotovi, a pozornost je usmjerena na ploču iznad prizemlja. Svi su radnici okupljeni oko istoga cilja: u sklopu projekta Caritasa Zagrebačke nadbiskupije »Da život imaju«, što skorije izgraditi Dom za mlade bez roditeljske skrbi i siromašne studente. Zacijelo će im pomoći i Božji blagoslov koji je u rujnu zazvao mons. Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački i generalni vikar, zaželjevši da djelo na kojem rade bude mjesto susretanja i zajedništva mladih po zagovoru Presvete Bogorodice Marije, svetoga Josipa i blaženoga Alojzija Stepinca.

S. Jelena Lončar, ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, ne krije svoju radost, ali i zabrinutost radi realizacije projekta. Godinama prati mlade bez roditeljske skrbi koji izlaze iz domova, u kojima mogu boraviti do punoljetnosti ili najdulje do 21. godine života. Kaže da se u Hrvatskoj u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi nalazi oko osamsto korisnika, a godišnje šezdesetak mladih napusti domove. Svjesna je da su tada mnogi bez posla, krova nad glavom i podrške obitelji, prepušteni sami sebi i ulici. Neki svojevoljno padaju završni razred školovanja kako bi produljili svoj boravak, događa se da mladići traže smještaj u prihvatilištu za beskućnike, a djevojke uslijed trudnoće ponovno kucaju na vrata Caritasovih domova.
»Djeca su došla ranjena. Tijekom boravka u domovima pokušali smo im zacijeliti rane, zamijeniti obitelj iz koje su istrgnuti, pružiti im što više materijalnih dobara, ali i ljubavi. Ako ih s osamnaest godina pustimo na ulicu onda je, ponekad, bačeno sve što smo u njih ulagali.« Osjećala je da su Crkva i Caritas pozvani pomoći mladim ljudima da ne ostanu u začaranom krugu ovisnosti o socijalnoj skrbi pa je ideja o gradnji doma dobila svesrdnu podršku i pokroviteljstvo zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, ali i predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović.
Riječ je o prvoj kući takvoga tipa u Hrvatskoj. Zamišljena je kao prijelazno rješenje – »bezbolan hod« od izlaska iz doma pa sve do osamostaljenja. U njoj će mladi boraviti dok se ne snađu, predviđeno je do dvije godine. Sastojat će se od prizemlja s višenamjenskom dvoranom i uredom socijalne službe, a na tri kata i u potkrovlju bit će raspoređeni jednokrevetni i dvokrevetni apartmani. Istovremeno će u njoj svoje privremeno, ali sigurno utočište moći pronaći tridesetak korisnika, a osim za mlade bez roditeljske skrbi, bit će »otvorena« i za siromašne studente koji ne ostvare pravo smještaja u studentskom domu.
Dinamiku života upotpunit će socijalna služba svojom mjerom brige i ljubavi. Zadaća joj je pronalaziti rješenja: pomagati u traženju posla i trajnijega mjesta stanovanja, u želji da se »stanari« osamostale te budu ravnopravni i jednako vrijedni drugim mladim ljudima koji su imali sreću odrastati u svojim obiteljima. Dom se gradi sredstvima Zagrebačke nadbiskupije, uz priloge brojnih dobročinitelja, donatora i sponzora (fizičkih i pravnih osoba) kojima ravnateljica zagrebačkoga Caritasa zahvaljuje najbiranijim riječima. Puna je vjere i nade da će se najesen sljedeće godine dogoditi prva useljenja, ali i naglašava da je za to potrebno prikupiti još 2,6 milijuna kuna.

CARITAS GRADI DOM ZA MLADE BEZ RODITELJSKE SKRBI

1 od 6

Posljednjih je tjedana ravnateljica vrlo zaposlena i tražena. Radi na predstavljanju projekta kako bi glas o njemu došao do što većega broja ljudi i potaknuo ih na sudjelovanje i davanje dobrovoljnih priloga. Svim župama Zagrebačke nadbiskupije uputila je prigodne letke o važnosti projekta i broj humanitarnoga telefona, a preko Nacionalnoga katehetskoga ureda obratila se i svim vjeroučiteljima u Hrvatskoj.
»Pokušavamo probuditi svijest o mladim ljudima koji su u jednom trenutku bili izdvojeni iz svojih obitelji zbog zlostavljanja najužih članova, neimaštine ili loših životnih uvjeta. Kad postanu punoljetni, oni opet odlaze u neizvjesnost jer se ne mogu vratiti u svoje obitelji.« Građani se mogu uključiti u akciju pozivom na humanitarni telefon 060-9001, koji je otvoren početkom rujna i ostat će otvoren sve do kraja godine (31. prosinca). Cijena poziva iznosi 6,25 kuna, u što je uključen i PDV. S. Jelena dodaje da je projekt »Da život imaju« nastavak skrbi Caritasa Zagrebačke nadbiskupije za mlade. U posljednje četiri godine pridružili su se akciji Zaklade »Vaša pošta« s policama životnoga osiguranja u iznosu od šest tisuća eura po osobi, koje mlade osobe dobivaju nakon izlaska iz doma. Do sada je dvadeset i pet mladih iz Caritasovih domova ostvarilo takve police; neki već primaju sredstva, a drugi će ih početi primati po završetku boravka u domu.

Matija ima devetnaest godina. Prije devet godina, kao maleni dječak, svoje je utočište pronašao u Kući sv. Franje u Vugrovcu, a potom je prešao u Kuću na Trešnjevci, gdje i danas živi. S osmijehom na licu ističe da je među vršnjacima s kojima je proveo cijelo djetinjstvo stekao prijatelje za čitav život. Posebno izdvaja zajednička ljetovanja u Nerezinama, taborovanje u Češkoj i športska natjecanja u Mađarskoj gdje se družio s djecom iz drugih zemalja koja žive u domovima, a s nekima je još uvijek povezan. Završio je četverogodišnju graditeljsku strukovnu školu, a ove se školske godine planira prekvalificirati za kuhara. Ističe da mu je smještaj u Caritasovu domu otvorio mnogo životnih mogućnosti. Zahvaljujući njemu završio je srednju školu, a razmišlja i o upisu na fakultet. U dobrim je odnosima sa svojom obitelji, ali mu ona ne može pružiti materijalnu podršku. I Matija će po izlasku iz doma postati aktivni korisnik svoje police životnoga osiguranja u trajanju od dvije godine. Drži da je to odličan početak koji mu pruža dodatnu sigurnost. Ipak bi želio još godinu dana ostati u svojem »starom domu«, i zbog, mogućega, studiranja. Još uvijek nije siguran kako će izgledati njegov budući život. Razmišljao je o studentskom domu, ali je sve uvjereniji da je zgrada u Selskoj mnogo bolji izbor za njega.

Kristina Japelj u Kuću »Emaus« zagrebačkoga Caritasa bila je smještena kao učenica trećega razreda srednje škole. Kaže da se ondje preporodila i da je boravak u toj kući bio nešto najbolje što je u životu doživjela. Zahvalna je za svu primljenu pomoć, a posebno odgojiteljima koji su ju izveli na pravi put, potaknuli na upis fakulteta i ohrabrili da nešto napravi od svojega života. Iz kuće je izišla u rujnu prošle godine, i to joj nije bilo nimalo jednostavno. »Bilo me je strah. Nisam bila dovoljno zrela, odgovorna i sposobna brinuti se za sebe pa sam zamolila odgojitelje da mi produlje smještaj na još jednu godinu.« Trenutačno je studentica treće godine studija Religijske pedagogije i katehetike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i živi u studentskom domu. Još uvijek joj nedostaje društvo i prijatelji iz Kuće »Emaus« jer se navikla na tu svoju novu obitelj, okruženje i odgojitelje. Tješi ju što u svako doba može nazvati, pitati za pomoć i podršku te ih posjetiti. Poput svih mladih osoba, puna je želja, planova i snova. Čvrsto vjeruje da će ostvariti svoj dugogodišnji san – biti odgojiteljica u Caritasu. Ako ne uspije, radit će kao vjeroučiteljica. Razmišlja i da nakon završene treće godine studija uzme stanku i zaposli se, u Hrvatskoj ili u Njemačkoj, gdje joj žive dva brata, kako bi uz njihovu i majčinu podršku ostvarila svoje životne ciljeve.
Kristina je korisnica police životnoga osiguranja Privredne bake Zagreb. Mjesečno prima iznos od dvije tisuće kune, no on joj istječe u rujnu sljedeće godine. Misli da je gradnja kuće za smještaj mladih koji napuštaju Caritasove domove jedna od najboljih odluka zagrebačkoga Caritasa. »Sjećam se kako je meni bilo: nisam mogla jesti, ni spavati, nisam znala što ću od sebe i kako će mi biti. Što ću kad nema odgojitelja da ga pitam ako mi je teško, s kime ću plakati i razgovarati? Nemam nikoga u Zagrebu. Zbog svega što sam proživjela, bit će mi jako drago ako se ova generacija koja je sada u Caritasovim kućama, a koju znam, smjesti u novi objekt i napravi nešto za sebe.«