U danima kada se na znakovit način isprepleću Godina čitanja, Mjesec hrvatske knjige i »Interliber« nije nedostajalo povoda za razgovor o suvremenoj kulturi čitanja i njezinu stanju u hrvatskim prilikama. No dodatan je poticaj došao s Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta koje je (uz pokroviteljstvo HAZU-a) organiziralo međunarodni znanstveni skup »Čitatelji i čitanje u digitalno doba« koji se održava 11. studenoga. Posredovanjem aplikacije »Zoom« skup će okupiti 70-ak predavača iz Hrvatske i inozemstva. Zašto u vremenu ubrzane digitalizacije treba neprestano isticati važnost dubinskoga i kritičkoga čitanja, posebice knjiga i drugih fizički opipljivih tekstova, ususret međunarodnomu skupu govori njegova inicijatorica i predsjednica programskoga odbora doc. dr. Marijana Togonal.
Skup je trebao biti održan uživo prošle godine. Planirali smo dvodnevno okupljanje stručnjaka i znanstvenika iz raznih područja – komunikologije, medijske pismenosti, psihologije, neurologije, edukacijskih znanosti, kroatistike i drugih znanosti – koji bi s aspekta svojih užih znanstvenih područja govorili o čitanju doista iz raznih očišta. Zbog pandemije bili smo primorani odgoditi skup, međutim kako se organizacija već zahuktala – dogovorili smo plenarne predavače, a i odaslali pozive na brojne domaće i inozemne ustanove i institucije – odlučili smo da od skupa ne ćemo odustati, nego da ćemo ga prolongirati za ovu godinu. Zbog neizvjesnosti situacije nismo razmišljali previše o njegovoj organizaciji uživo pa je odmah dogovoreno da ćemo predavanja održati preko suvremenih tehnologija. Eto, zbog epidemioloških mjera ispalo je da se skup održava u »Godini čitanja«, no ideja o njegovu održavanju rodila se prije dvije godine. Radeći sa studentima, svakodnevno svjedočimo promjenama u čitalačkim navikama, s kojima se ponekad nije lako nositi. Jednostavno smo imali potrebu okupiti ljude iz raznih institucija kako bismo podijelili iskustva, razmijenili rezultate istraživanja, međusobno se educirali. Jer doista nam je potrebna neprestana edukacija kako bismo mogli što spremnije odgovoriti na brojne izazove s kojima se suočavamo, koji su usko povezani sa suvremenim čitalačkim navikama i kulturom, sadržajima koji se čitaju, načinima kako se ti sadržaji obrađuju i brojnim drugim pitanjima.
Plenarni predavači priznati su i poznati stručnjaci: Karol Visinko s Filozofskoga fakulteta u Rijeci, Anita Peti-Stantić s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Andrzej S. Wodka s Papinskoga lateranskoga sveučilišta u Rimu te Renee Hobbs sa Sveučilišta Rhode Island. Svoja izlaganja prijavilo je više od 70 izlagača iz Hrvatske i inozemstva, ali i velik broj slušatelja. Zahvaljujući suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje, skup je objavljen u njihovu katalogu stručnih usavršavanja i svih otvorenih 450 mjesta popunjeno je u nekoliko dana.
Ako na tren zanemarimo da postoje različite razine čitanja, možemo sa sigurnošću, bez traženja uporišta u nekim istraživanjima, reći da se čita više negoli ikad prije. Tehnologija, kojom smo manje-više svi opremljeni, omogućila nam je pristup tekstu u svakom trenutku, i to na raznim mjestima, dakle i onima na kojima nekad nismo čitali. Dovoljan je jedan »klik« i sadržaji samo iskaču, nude se, teško im je odoljeti jer su, među ostalim, primamljivi i svojom opremom, stoga ne kažemo bez razloga da novi mediji imaju ovisnički potencijal.
Sadržaje koji su nam dostupni na mobitelu ili prijenosnom računalu u pravilu ne proučavamo dubinski. Njih prelijećemo, »skrolamo«, ne zadubljujemo se u njih, ne tražimo skriveni smisao, ne provjeravamo izvore, istinitost napisanoga, ne procesiramo pročitano – ukratko informiramo se, i to površno. Takvi su tekstovi u pravilu jednostavni, leksik nezahtjevan, pa već samim time ne traže osobito angažirana, zadubljena, kritičkoga i analitičkoga čitatelja. Na negativne posljedice prekomjerne izloženosti digitalnim sadržajima na razvoj mozga među prvima su počeli upozoravati korejski znanstvenici primijetivši da njihovi učenici, otkad im je u obrazovanje uveden tablet, postaju sve zaboravljiviji i nesamostalniji. Naime, prelijetanje informacija na zaslonu ne potiče mehanizme učenja, pamćenja, zapažanja i brojne druge kognitivne procese.
Svi mi koji radimo u nastavi itekako osjećamo posljedice prevlasti tzv. skimminga, kako su anglosaksonski proučavatelji čitanja nazvali brzo, »prelijetajuće« čitanje. Klasičan tiskani tekst postaje izazov ma kako kratak bio jer zahtijeva koncentraciju, zadubljivanje, zamišljanje, analizu, sintezu, k tomu nije atraktivno opremljen pa svojom crno-bijelom monotonijom odbija mladoga čitatelja. Vizualno je dosadan i odbojan generacijama odraslim u računalnoj eri.
Čitanje radi informiranja o svijetu koji nas okružuje nužno nije loše i od njega ne treba bježati. Ono je dio vremena u kojem živimo. Loše je to što je u prevelikoj mjeri protjeralo knjigu iz naših života, a samim time i dubinsko i uživljeno čitanje koje je višestruko korisno. Tijekom dubinskoga čitanja usredotočujemo se na tekst, udubljujemo se u njegov sadržaj, uranjamo u njegov svijet i zamišljamo ga, maštamo, razvijamo sposobnost dulje koncentracije, zapamćivanja podataka; zahtjevniji tekstovi obogaćuju naš vokabular, potiču nas na traženje njihova značenja, dakle bude istraživački duh. Važan aspekt dubinskoga čitanja književnih djela jest uživljavanje u sudbine likova, čime razvijamo empatiju i suosjećanje, što nas s jedne strane može činiti boljim ljudima u smislu propitivanja vlastitih postupaka, djelovati čak terapeutski na nas, a s druge nam pomoći u svakodnevnoj komunikaciji u smislu razumijevanja različitih postupaka, ponašanja i reakcija ljudi, dakle pomoći nam u izgradnji vještine aktivnoga slušanja, što je najvažniji komunikacijski alat. Istraživanja pokazuju da su ljudi koji čitaju književna djela sretniji i zadovoljniji životom, da su suradljiviji, kreativniji, inovativniji, otvoreniji, emocionalno i socijalno inteligentniji, lakše uspostavljaju kontakte.
Idealno bi bilo kada bismo našli pravu mjeru između »prelijetajućega«, dubinskoga i uživljenoga čitanja, no bojim se da je dubinsko čitanje sve više relikt prošlosti i odlika pojedinaca.
Kada u javnosti govorimo o književnom kanonu, prije svega mislimo na lektirna djela i pisce koji su bili dijelom nastavnoga plana i programa desetljećima, poput Marulića, Gundulića, Držića, Mažuranića, Šenoe, Krleže, Marinkovića, Shakespearea, Molierea, Goethea, Dostojevskoga, Tolstoja, Prousta i dr. Podupirem politiku osuvremenjivanja lektire jer književnost nije umrla s Krležom, međutim nikako ne podržavam kriterij težine sadržaja u odabiru ili ponudi onoga što će učenici čitati. Smatram to trivijalizacijom i marginalizacijom nastavnoga predmeta hrvatskoga jezika, a na neki način i uvrjedom autorima koji bi se na popisu lektire trebali naći zato što, eto, pišu lakše sadržaje, jezikom razumljivijim mladomu suvremenomu čitatelju rođenom s mobitelom u kolijevci. Mislim da upravo zbog prevlasti čitanja lakoga štiva ili lakoga teksta predmet Hrvatski jezik treba očuvati ozbiljnost i težinu, a ne podilaziti nezahtjevnim čitateljima i pritiscima nestručne javnosti, dijelom i stručne, koja se tim predmetom bavi jednako kao što se svi mi bavimo nogometom.
Na nastavniku je da teže prohodne tekstove učenicima učini prohodnima, razumljivima, zanimljivima. To je zadaća nastavnika i mislim da nastavnici ne bježe od te svoje uloge i da se oni s izazovom čitanja teških tekstova mogu spretno i uspješno nositi. Postoje različite strategije i tehnike čitanja, primjerice vođeno čitanje u kojem učenici čitaju dijelove teksta uz vodstvo nastavnika koji ih svojim pitanjima i komentarima usmjerava, usput razvijajući kritičko mišljenje. To je jedan od načina kako se može pristupiti težim tekstovima. A i pitanje je što je težak tekst. Čini mi se da svaki tekst koji ima više od desetak stranica, bez obzira kojim je jezikom pisan, olako dobiva epitet teškoga teksta. Je li »Ana Karenjina« težak tekst? Mislim da nije. Ali težak je broj njezinih stranica. To svakako jest. Traži od nas vrijeme, a vremena je sve manje.
Dakle, ne ćemo postići neke čitateljske rezultate ostavimo li samoga 15-godišnjaka da se bori s jezikom Marulićeva vremena, što ne znači da Marulića ne treba raditi. Treba ga samo znati približiti suvremenomu čitatelju, što nastavniku nije nemoguće. Tako je i u drugim predmetima. Ni derivacije i potencije učenik ne svladava sam, nego mu ih nastavnik tumači. Na nama je predavačima da nađemo način kako teške ili teže sadržaje približiti učenicima, a ne ih jednostavno izbrisati, preskočiti, zamijeniti lakšima. Mislim da problem školstva ne leži u težini sadržaja, nego u količini. Previše smo sadržaja nagurali u nastavne predmete, što, čini mi se, jednako frustrira i nastavnike i učenike. Kurikularna reforma, nažalost, nije reformirala obrazovanje onako kako su to priželjkivali i nastavnici i roditelji i učenici, a to je prije svega smanjenje količine sadržaja u odnosu na satnicu.
Ne bih rekla da je riječ o krizi kanona – kanon će i dalje ostati kanon; riječ je doista, kako ste i sami naveli, o krizi suvremenoga društva ili o odnosu suvremenoga društva prema kanonu. Što se odnosa prema čitanju tiče, živimo u eri trivijalizacije i nekritičke, nepotrebne negacije tradicije, nekoga nihilizma koji se prelijeva i u druge umjetnosti, primjerice kazališnu, o čemu će na skupu sigurno govoriti Sanja Nikčević, naša međunarodno priznata i poznata teatrologinja, kojoj je to najuže područje znanstvenoga interesa. Njezina knjiga »Nova europska drama ili velika obmana« (2005., 2009.) izazvala je veliku pozornost i domaće, ali i inozemne stručne javnosti upravo stoga što minuciozno, potkrijepljeno primjerima razotkriva suvremene europske dramske i kazališne trendove u kojima dominiraju vulgarizmi, smrt, krv, nasilje, agresivnost. Takva su djela i predstave dobili epitete modernoga, naprednoga, novoga, poželjnoga. U drami i kazalištu ta su djela stekla status kanona, primjerice, ona engleskih autora Sare Cane i Marka Ravenhilloma koji su u Engleskoj predvodnici nove europske, tzv. subverzivne drame, kako je prof. Nikčević naziva, koja se potom proširila Europom, a i u nas naišla na plodno tlo. U svakom slučaju, da zaključim ovo pitanje: kanon ne bi trebao isključivati suvremeno, kao ni suvremeno kanon. Moguć je suživot. Kao raka samca i moruzgve.
Anglizme u javnom diskursu prije svega promoviraju mediji. Zadaća je medijskih djelatnika informirati javnost o događajima od javnoga interesa i pritom se i u pismu i u govoru koristiti hrvatskim standardnim jezikom kao nadregionalnim idiomom najpogodnijim za javnu komunikaciju, a medijski diskurs jest javni diskurs. Zbog javne prirode posla medijskih djelatnika očekuje se da rabe standardni jezik. Međutim, često nije tako. U medijima se doista može i čuti i pročitati svašta. Nekada na televiziji nije mogao biti voditelj onaj koji nije savršeno svladao standardni četveronaglasni akcenatski sustav, ako nije prošao fonetske vježbe, međutim danas to nije kriterij ili uvjet za rad u medijima. I naši političari nisu neki uzor prema kojima bi mladi mogli izgrađivati svoju jezičnu kulturu. Kada tomu pridružimo društvene mreže, osobito komentare na društvenim mrežama koji su nerijetko prepuni vulgarizama, govora mržnje, u kojima se riječi skraćuju do neprepoznatljivosti, jezik javne komunikacije prilično je otužan, stoga ne čudi da mladi svoj jezik izgrađuju prema takvom, za nas jezičare, nepoželjnom modelu. Jasno, trebamo odvojiti javnu komunikaciju od privatne, javni diskurs od razgovornoga. Kada govorim o nepoželjnom modelu, prije svega mislim na komunikaciju u javnom prostoru. U spontanim i opuštenim komunikacijskim situacijama nema potrebe forsirati standard jer dijalekte, narječja i mjesne govore trebamo čuvati i njegovati jednako kao i standard.
Teško pitanje. Koji su parametri relevantni? Broj »klikova« zasigurno ne jer možemo »kliknuti« ili »lajkati« nešto a da nismo pročitali. Sviđa nam se korica, sažetak ili kritika, što može biti dovoljan razlog za reakciju, a knjigu ustvari nismo pročitali. Možda bismo voljeli, ali nismo. Što se naklada tiče, usporedba s prošlošću, kada je knjiga imala potpuno drugačiji status, može za nakladnika biti samo frustrirajuća. Jednostavno je došlo novo vrijeme i više nam naklada u nekadašnjem smislu nije mjerilo vrsnosti. Štošta se u društvu promijenilo što je utjecalo na promjene ne samo čitateljskih navika, nego i čitateljskoga ukusa ili čak potreba. Primjerice, danas se izvrsno prodaju razne motivacijske knjige i knjige »samopomoći«. Sigurno postoji neki razlog za to. Ako raste broj osoba koje se bore s depresijom, tjeskobom i anksioznošću, broj ljudi koje je posao zarobio i koji ne znaju kako se izvući iz toga začaranoga kruga, zasigurno će porasti potražnja za knjigama u kojima nam se nude izlazi iz tih mučnih situacija. Nadalje, ima izvrsnih knjiga koje nemaju veliku nakladu, osobito u Hrvatskoj koja je, da se i čita više, malo tržište. Ni prodaja nije pokazatelj kvalitete jer jako dobro znamo da su neke knjige, ne bi bilo fer da ih imenujemo, imale izvrsnu prodaju, a kvaliteta im je bila upitna. Nekako se najviše vodim mišljenjem struke i preporukama kolega, iako i to nužno ne mora značiti da mi je knjiga »sjela«. Volim pročitati i knjigu koja se dobro prodaje, a kritika ju je proglasila banalnom, trivijalnom, lošom, jednostavno zato da mogu jasno argumentirati svoje stajalište o knjizi, a ne pozivati se na kritičare. Tako i svoje studente podučavam: Da biste mogli o nečemu argumentirano govoriti, morate se informirati o sadržaju, temi, problemu i potom zauzeti određeno stajalište, u protivnom posežemo za različitim oblicima pseudoargumentacije, ponavljamo tuđa stajališta i ne razvijamo kritičko i analitičko mišljenje. Kada se sve uzme u obzir, najmjerodavniji kriterij kvalitete trebala bi biti književna kritika. No treba svakako razdvojiti nakladu, kvalitetu i mišljenje kritike jer izvrsna knjiga ne znači nužno veliku nakladu, zar ne?
Temeljni je činitelj oblikovanja čitateljskih navika i čitateljske kulture čitanje u obitelji. Roditelji svojim čitateljskim navikama pružaju djeci pozitivan primjer jer djeca uče prema modelu. Ako roditelji čitaju, veća je vjerojatnost da će i djeca posegnuti za knjigom, osobito ako dodatno budu poticana. Također je važno od najranije dobi čitati djeci jer zajedno otkrivamo nove svjetove, tumačimo ih, proširujemo vokabular, potičemo ih na razmišljanje o sudbinama likova, tražimo njihova mišljenja, čime razvijaju i kulturu govora. Ljuti me kad u medijima čitam reakcije ili komentare roditelja da lektiru treba osuvremeniti, odnosno djeci ponuditi lakše sadržaje jer će se na taj način »navući« na knjigu. Djeca trebaju čitati suvremena djela u okviru školskoga programa, ali to ne znači da ćemo automatski time probuditi u njima čitatelja koji će samoinicijativno otići u knjižnicu i posuditi knjigu te čitati u slobodno vrijeme. Čini mi se da smo takvim stajalištem odgovornost za čitateljske navike sa sebe, kao roditelja, prebacili na nastavnika. Ako roditelji u djeci ne razvijaju čitateljske navike, kako će to nastavnik moći u razredu sa 25 ili više učenika različitih interesa, navika, senzibiliteta. Ima, naravno, nastavnika koji imaju sposobnost probuditi ljubav prema knjizi, kao i onih koji će vam knjigu omrznuti, ali načelno odgovornost za čitateljske navike trebali bi preuzeti roditelji.
Film je umjetničko djelo baš kao što je i knjiga. Ne svaka knjiga i ne svaki film doduše. Kao što bismo djecu trebali poticati da čitaju knjige, tako bismo ih trebali poticati da gledaju i filmove. Ponuda je velika i doista se ima što odabrati da istodobno bude i edukativno i zabavno. Gledajući film, možemo puno toga naučiti o prošlosti, sadašnjosti, o svijetu koji nas okružuje, o odnosima među ljudima… Nema tema koje filmom nisu obuhvaćene. Zajedničko gledanje filmova može biti izvrsno i ugodno obiteljsko druženje. Kvalitetno provedeno vrijeme djece i roditelja.
Svoju djecu potičem da gledaju određene filmove ili serije. I danas se sjećaju zajedničkoga gledanja britanske povijesne serije »Downton Abbey«, koja je čak ušla u Guinnessovu knjigu rekorda kao najgledanija i najnagrađivanija serija u povijesti engleskih produkcija. Iz te se serije puno moglo naučiti o engleskom načinu života, odnosu između aristokracije i njihovih podanika, međuljudskim odnosima uopće, o zbivanjima u Europi između dvaju svjetskih ratova, o pojedinačnim ljudskim sudbinama zahvaćenim ratom, o postupnoj emancipaciji žena. O mnogočemu dakle, a sve popraćeno izvrsnom glumom, scenografijom i kostimografijom. Ni jezik ne treba zaboraviti. U toj se seriji mogao čuti pravi standardni britanski engleski, što također nije zanemarivo. Navela sam tek jedan primjer u kojem gledanje televizije pruža višestruko zadovoljstvo.
E sad, u tom gledanju filmova i serija svakako možemo naći i tu pragmatičniju stranu koju spominjete, manje zahtjevnu, jer sve nam je dano, sve se razotkriva pred našim očima, i to u kratkom vremenu. Ne moramo tražiti, istraživati, propitivati, zamišljati. Netko je to sve za nas napravio. Na nama je da samo nađemo dobro i ugodno mjesto i prepustimo se tomu filmskomu svijetu. To lagano odumiranje knjige kao medija i umjetnosti koja nam pruža užitak možemo svakako tražiti i u izvrsnoj i bogatoj filmskoj ponudi. Pogledajte samo »Netflix« ili »HBO«. Koliko ekranizacija knjiga, i to vrhunskih ekranizacija. Koliko dokumentarnih filmova vrijednih gledanja. U tom smislu svi pribjegavamo liniji manjega otpora, osobito mi stariji koji se borimo s nedostatkom vremena za čitanje. Čini mi se kao da na taj način liječimo grižnju savjesti, naravno, osim što uživamo u tome što gledamo: »Nisam pročitala jer nemam vremena, ali pogledala sam, znam što se događa.« Ponuda je bogata, i u svijetu knjiga, i u svijetu filma, i u svijetu digitalnih medija, a dan i dalje traje 24 sata.
