Hrvatska književna povijest puna je još skrivenih imena koja treba otkriti i predstaviti, među kojima je i pripovjedač dominikanac Vjekoslav Lujo Matijaca.
Rođen je 9. veljače 1892. u Kaštel Lukšiću, kršten imenom Ivan. U rodnom mjestu pohađao je pučku školu. Prvu godinu gimnazijskoga školovanja pohađao je privatno kod don Ante Matijace, a od godine 1905. dominikansku »Apoštolsku školu« na Lokrumu, da bi 1908. u Dubrovniku stupio u dominikanski red primivši redovničko ime Vjekoslav, koje subraća skraćuju u Lujo, pa se tako pod većinom svojih tekstova i potpisivao. Studij filozofije i teologije pohađao je od 1909. do 1916. na Generalnom učilištu Dalmatinske dominikanske provincije u Dubrovniku, gdje je 1915. bio zaređen za svećenika. Ondje aktivno sudjeluje u radu dominikanskoga bogoslovskoga zbora »Akvinac«, čiji je istoimeni almanah, uz ostalo, mnogim dominikancima bio prva literarna škola.
Prvo djeluje u samostanu u Bolu, a 1918. premješten je na Čiovo, gdje se skrbio za samostan u teškom vremenu poraća, otežanom time što je 1920. morao primiti i ruske izbjeglice. Iste je godine premješten u Trogir, sljedeće u Stari Grad na Hvaru kao učitelj sjemeništaraca, 1926. u Gruž, a 1928. u Split, da bi godine 1934. došao u samostan Kraljice Svete Krunice u Zagrebu, odakle diljem domovine djeluje kao pučki propovjednik u misijama, pa i među pravoslavnima. U veljači 1943. vratio se u Split, koji je napustio u siječnju 1944. nakon više savezničkih bombardiranja, u kojima je bio stradao i samostan. U Split se vratio početkom 1945. Nakon rata nakratko je bio uhićen, ali ga to nije obeshrabrilo u daljnjem pastoralnom radu. Umro je 26. lipnja 1955. u Splitu, gdje je i pokopan. Zanimljiv podatak donosi Ivan Armanda navodeći da je stjecajem okolnosti bio prvi dominikanac koji je, u Tisnom, 1929. slavio misu na starocrkvenohrvatskom jeziku. Često je, uz ostale službe i dužnosti, vodio duhovne vježbe. Bio je član Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima.
Književnim radom bavio se od mladosti. Novele je objavljivao u »Gospinoj krunici«, »Almanahu Gospe Lurdske« i »Danici«, a u »Hrvatskoj straži«, »Hrvatskom narodu« i »Žumberačkim novinama« na temelju svojih misijskih pohoda objavio je više zapisa o raznim mjestima i predjelima domovine, ostavivši tako dragocjeno svjedočanstvo o vjeri i životu međuratnih naraštaja. I mnoge su novele, od njih pedesetak, bile nadahnute tim pohodima, pa se nerijetko »radnja odvija u mjestima u kojima je propovijedao, ali i u vlakovima za njegovih putovanja«. »Protagonisti su konkretni ljudi koje Matijaca susreće, a teme su vezane uz razna vjerska pitanja i probleme, koji su obrađeni jednostavnim stilom« (I. Armanda), drugim riječima u »crno-bijeloj« didaktici moralne pouke, u duhu »svetojeronimske poetike«. Iako je time osiromašio umjetničku stranu svojih novela, publika kojoj su bile namijenjene bila je naviknuta na takav pripovjedački postupak, dapače ga je očekivala.
Bavio se aktualnim životnim pitanjima, od »bijele kuge« (»Neumrlo pokoljenje«, »A kako one Švabice?…«), obraćenja grješnika i otpadnika (»Vjeruj, vjeruj, vjera će te spasiti…«, »Tata me je naučio«, »Ne poželi tuđega druga«, »Mrtvačko zvono«, »Bilo je kasno, ali ne prekasno«, »Vrag u tikvi i iz tikve Martinove«), tvrdokornošću grješnika – mogli bismo reći »zločina i kazne« (»U tom grmu leži zec«, »Grom ubio psovača«, »Smrtonosni zalogaj«) do prodora komunizma na selo (»Kako živio, tako svršio«, »Grom opametio komunistu«) i problema sekti (»Za potrošačkim iskaznicama«, »Otrov iz Martinove tikve«), a pisao je i o ekumensko-dijaloškim temama (»Razgovor s inovjerkom«, »Žid, uvijek Žid«). U nekim novelama promiče pobožnosti krunice (»A što drugo da radim?«, »Sveti Rozarij u Vlaku«, »Sv. Rozarij na samrti«, »Krunica mu spasila život«, »Nesavladivo oružje«…), čemu je posebice posvećen u pastoralu. Objavio je i nekoliko nekrologa dominikanskoj subraći.
U »Gospinoj krunici« 1941. tiskao je u nastavcima kraći roman »U ratnom vihoru (ili što je župnik Herman doživio u svjetskom ratu i kasnije)«. Za razliku od novela, u tom je djelu bio naturalistički otvoren u prikazu strahota Velikoga rata. U ostavštini je ostao roman »Lukavi Pere«, nastao za studentskih dana, koji je držao umjetnički nevrijednim, no u kojem je očuvan dragocjen zapis kaštelanskoga idioma s početka 20. stoljeća. Isto je tako u rukopisu više izvornih tekstova ili prijevoda životopisa svetaca (npr. Marije Goretti, Vinka Fererskoga, Ruže Limske, Katarine Sijenske i više dominikanskih mučenika) te djelo »Dominikanski samostan u Splitu i rad njegovih članova u proširenju sv. Ruzarija«.
Iako, dakle, u umjetničkom smislu nije ostavio djela antologijskoga karaktera, ne treba ga zaboraviti, jer tko zna koliko je, spajajući književno stvaranje s pastoralnim ciljevima i zadaćama, jednostavnih duša svojim jednostavnim pripovijedanjem potaknuo na dobro, možda i za vječnost spasio.
