Zna li se koliko je značenje sv. Tome Akvinskoga za ljudsku i kršćansku misao u cjelini, samim tim jasno je kolika je za svaki narod važnost recepcije njegovih djela na materinskom jeziku. Hrvati se dakako podugo bave sv. Tomom Akvinskim, ali pravi zamah prijevoda bilježi se tek potkraj 20. st., čemu je osobit doprinos dao dominikanac svećenik Augustin Pavlović.
Rođen je u Dolu na otoku Hvaru 30. studenoga 1916., kršten imenom Šimun. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, od 1927. do 1930. građansku školu u Starom Gradu, zatim je prešao na Dominikansku klasičnu gimnaziju u Bolu na Braču, a nakon dvije godine došao je u Dubrovnik, gdje je maturirao i 1936. stupio u Red propovjednika, primivši redovničko ime Augustin. Razboljevši se od tuberkuloze, bio je upućen 1938. na oporavak u Olomouc (Češka), gdje je 1942. bio zaređen za svećenika. Tamo je do 1950. predavao više filozofskih i teoloških predmeta, nastavivši studij teologije i filozofije na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Nakon što su komunisti zavladali Čehoslovačkom neko je vrijeme bio zatočen u logorima Broumov i Kralyk. Zauzimanjem Međunarodnoga Crvenoga križa bio je oslobođen 1951., kad je prvo došao u Beč, zatim u Rim, gdje je pohađao posebnu školu za učitelja novaka i studenata. Ondje je kraće vrijeme bio član Leoninske komisije za izdavanje Tominih djela. Potkraj 1951. otišao je u Torino, gdje je na Generalnom studiju talijanskih dominikanaca do 1955. predavao filozofske i teološke kolegije. Vrativši se u Hrvatsku, do 1967. bio je učitelj novaka i studenata u Dubrovniku. Došavši u Zagreb, bio je, uz ostalo, tajnik provincijala i urednik »Vjesnika Provincije« do 1979. te profesor dogmatike na Katehetskom institutu pri KBF-u do 1988. Rado je vodio hodočašća u Lurd, promicao štovanje bl. Augustina Kažotića i bl. Ozane Kotorske. Unatoč visokoj dobi, od 1981. do 1996. djelovao je kao voditelj područnoga Caritasa. Godine 1995. dobio je europsku nagradu za promicanje ljudskih prava, a 1998. od svojega reda naslov učitelja svete teologije. Umro je u Zagrebu 21. travnja 2004.
Pisati je započeo u dominikanskom sjemenišnom listu »Plantae virentes« 1931. i u bogoslovskom »Akvincu« 1936., zatim u »Gospinoj krunici«. Od 1941. do 1952. nema objavljenih radova, a nakon toga nalazimo ih u časopisima »Tabor« (Torino) i »Sapienza« (Rim) te emigrantskom »Osoba i Duh«, gdje je pisao kritičke studije o marksizmu i teoriji države pod pseudonimom Pavao Augustinović, a od 1966. ponovno se javio u domovinskim glasilima »Vjesniku Đakovačke biskupije«, »Vjesniku Hrvatske dominikanske provincije«, »Glasu Koncila«, »Blaženom Augustinu Kažotiću«, časopisima »Croatica Christiana Periodica«, »Bogoslovskoj smotri«, »Obnovljenom životu«, »Filozofskim istraživanjima«, »Synthesis philosophica« i drugdje te u raznim zbornicima. Zapažene su studije o dominikanskoj duhovnosti, liturgiji, odnosu Aristotela i Tome Akvinskoga prema ženi, dijalogu katolika s pravoslavnima i muslimanima te o raznim pitanjima iz crkvene i svjetovne povijesti, primjerice o granicama Hrvatske u svjetlu Karlovačkoga i Požarevačkoga mira. Posebice je kulturološki zanimljiv tekst o doktorskoj diplomi dominikanca Luke Polovinića (Bračanina), promovirana 1564. u Zadru, a najstarija je očuvana u Hrvatskoj. Propovijedi je objavio u korčulanskom listu »Homilije«. Sastavio je i ciklostilom umnožio »Dogmatiku za upotrebu slušača Katehetskoga instituta pri KBF-u« u više izdanja te druga skripta.
U stručnoj javnosti poznat je kao prevoditelj, uz ostalo, djela sv. Augustina, sv. Alberta Velikoga, sv. Katarine Sijenske, Savonarole, Frane Petrića, Gjure Baglivija, Yvesa Congara, sv. Ivana Pavla II. Iako nije postigao stupanj doktora znanosti, bio je »doktor« za »Anđeoskog Doktora«, hrvatsku kulturu najviše zaduživši prijevodom dvadesetak Akvinčevih djela, među kojima se ističu »Stožeri kršćanske vjere« 1981., »Razgovor s pravoslavnima i muslimanima« 1992., »Suma protiv pogana I. i II.« 1993. i 1995. (usporedno hrvatsko-latinsko izdanje), »Opuscula philosophica I. i II.« 1995. – 1996. te »Pariške rasprave Tome Akvinskoga: Raspravljena i kvodlibetalna pitanja« 2001., pridodavši prijevodima povijesno-filološke uvode i komentare. Svaki prijevod potaknuo je više kritičkih prikaza u hrvatskom tisku, ali za sve skupno može vrijediti ocjena dana u povodu izdanja »Opuscula«: »Za prijevod se može svakako reći da je vrlo dobar, blizak izvorniku i ujedno lako razumljiv, što je, a to je svakom prevoditelju dobro poznato, vrlo teško, nekad i nemoguće postići«, zaključno ocijenivši to izdanje kao »značajan kulturni događaj te uzor i primjer kako bi trebalo izdavati klasične, srednjovjekovne i renesansne filozofske tekstove« (M. Girardi-Karšulin). Neki su mu prijevodi ostali u rukopisu.
Bio je prava enciklopediju znanja, zaljubljenik u prirodu, jednostavan i skroman. U povodu 80. obljetnice njegova rođenja tiskan je 1996. dvojezični njemačko-hrvatski zbornik »Dijalog. Na putu do istine i vjere«.
