Ružica Kazoti članica je dominikanskoga Trećega reda i cijeloga je života aktivna u Crkvi, ponajprije u svojoj župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel-Lukšiću. Pjevala je u župnom Zboru sv. Cecilije. Održava crkveno ruho u crkvi Gospe Lurdske na Dračinama. A u dominikanskom samostanu sv. Dominika na trogirskoj rivi, koji je i Nacionalno svetište bl. Augustina Kažotića, također održava misno i crkveno ruho te čistoću u samostanu. Majka je dominikanca fr. Ante i kćeri Katarine Milatić te baka dvoje unučadi Antonija i Lovre. Supruga je pokojnoga dragovoljca Domovinskoga rata Augustina Kazotija. I sama je bila braniteljica.
Rođena je u Slavoniji 3. svibnja 1957. u Vučevcima kraj Đakova. Njezini pokojni roditelji mama Marija, rođ. Ivković, i tata Ivan Perković upoznali su se 1952. i vjenčali se u susjednim Semeljcima. Radili su kao poljoprivrednici na svom imanju sve do 1962. godine, kada se Ivan zbog posla preselio u Dalmaciju, u Kaštel-Sućurac. Nakon dvije godine za njim je došla supruga s djecom: Franjom, rođenim 1954., suprugom i otcem četvero djece, zatim našom Ružicom i Katom, rođenom 1959. i majkom jednoga djeteta. Kupili su kuću u Kaštel-Novom, gdje je Ružica odrastala. Završila je današnju OŠ Bijaći u Kaštel-Novom, a zatim i današnju Srednju obrtničku školu Split.
»Moji mama Marija i tata Ivan bili su jako pobožni ljudi i nas su djecu odgajali u vjeri«, pripovijeda Ružica. »Redovito smo molili i to je nama svima ostalo usađeno pa smo i svoju djecu nastavili odgajati u istom smjeru. Slavili smo sve blagdane, najviše se radovali Božiću kada bismo se svi okupili na molitvi. Posebno se sjećam običaja unošenja slame u kuću po kojoj smo se kao djeca valjali. Također dobro pamtim ujaka koji bi za blagdane iz Njemačke slao prigodne pakete, pune igračaka i slatkiša. Za Uskrs me također vežu lijepe uspomene. Svi smo zajedno odlazili u crkvu, a ranije smo kod kuće bojili pisanice. Običaj je bio da se zec stavlja u zimzeleno grmlje, a mi smo ga djeca tražila po cijelom dvorištu. I danas mi suze navru na oči kada se sjetim kako nam je bilo lijepo. A da ne kažem kako je cijela kuća mirisala po predivnim slavonskim kolačima. Moja me mama naučila raditi te slastice, u kojima i danas uživaju moja djeca, unučad i prijatelji. Tata je bio pravi Šokac i uvijek bi rado na sebe oblačio slavonsku narodnu nošnju. Divim se roditeljima što su onako mladi bili hrabri ostaviti bogatu Slavoniju, gdje smo imali veliko obiteljsko imanje, i doći u krševitu Dalmaciju. Tamo smo imali i konje, krave, svinje, voćnjake, poljoprivredna zemljišta. Još i danas osjećam miris voća koje bi djed ranom zorom brao i vodio nas malene da mu pomognemo.«
»Kad smo se vozili vlakom prema Dalmaciji u posjet tati, dok se još nismo preselili, svima nam je bila želja ugledati more pa smo se natjecali tko će ga prvi vidjeti. Kao mali svi smo obožavali more. Nakon kupanja u rijeci u slavonskoj ravnici iznenadila nas je slanoća mora i dugo se na to nismo mogli naviknuti. Kad sam kao djevojčica od šest godina došla u Kaštel-Novi, s roditeljima, bratom i sestrom, svake smo nedjelje neizostavno išli na mise u crkvu sv. Petra u kojoj sam primila sakramente prve pričesti i krizme. Sjećam se vjeronauka, dječjega zbora u kojem sam rado pjevala, lijepih propovijedi don Zdenka Bralića. Željela sam biti frizerka, ali sam, nažalost, zbog obiteljskih obveza i puta u Slavoniju, zakasnila na upis, zbog čega i danas žalim. Na kraju sam završila smjer galanterija i radila u poduzeću ‘Jugoplastika’ do njezina raspada. Imam 30 godina radnoga staža, sada sam u mirovini.«
»Supruga sam upoznala 1976. godine na kaštelanskoj rivi. On me prvi uočio i nakon nekoga mi je vremena prišao. Poslije toga se više nismo rastajali. Naravno, sve dok nije, nažalost, preminuo. Don Zdenko me i vjenčao 1977. godine s mojim Augustinom. Od tada sam počela shvaćati što znači biti dio obitelji bl. Augustina Kažotića. Jer su Kazotiji Kažotićevi potomci. Živjeli smo sa suprugovima u Kaštel-Lukšiću. Tu smo i danas. Svekrva Danica mnogo mi je pomagala u odgoju djece. I danas je u snazi. Bezbrižno sam mogla ići na posao jer sam znala da su u sigurnim rukama. Svekar Ante radio je na građevini kao poslovođa. I on i svekrva bili su također istinski vjernici, živjeli su vjerničko nasljeđe svoga pretka blaženika. Svekar je poput Kažotića rođen u Trogiru, gdje je živio do 1954. godine kada se oženio. Potom se preselio u Solin, odakle je njegova supruga, a nakon toga su kupili kuću u Kaštel-Lukšiću u kojoj živimo i danas.«
»U braku smo suprug i ja 1978. dobili kćer Katarinu i 1980. sina Antu. Uvijek smo nastojali da naša djeca idu u crkvu, da pohađaju vjeronauk. I jedno i drugo odmalena su vezani za crkvu i za aktivnosti u župi. Pjevali su u crkvenom zboru, pomagali časnoj Terezini Bašić, Ante je ministrirao. Najviše ih je veselila proslava blagdana bl. Augustina Kažotića kada bi se okupila cijela obitelj Kazoti, mi iz Kaštela i svi iz Trogira. Živjeli su za taj dan. Posebno su se radovali misi blaženiku u čast, ali i susretu s bližnjima. Sve je to privuklo Antu, koji je danas, kao što je i Kažotić bio, dominikanac. Kaže sin da je to postao po blaženikovu zagovoru. Kći je završila srednju obrtničku, smjer kozmetičar. U toj je struci i danas i voli to što radi. U našoj obiteljskoj kući u Kaštel-Lukšiću vodi svoj kozmetički obrt. Ante je nakon osnovne krenuo u srednju strukovnu školu u Trogiru, turistički smjer. Izučio je za kuhara. Još od malih nogu želio je biti svećenik, ali su ga životne (ne)prilike najprije odvlačile od svećeništva. Te su (ne)prilike ponajprije bile vezane za nesretni rat koji je zahvatio našu domovinu. Tada je moj suprug, već 28. lipnja 1991., dragovoljno pristupio hrvatskoj vojsci. Bio je vozač i obilazio sva ratišta od Zadra do Dubrovnika. Nositelj je medalja ‘Ljeto’ i ‘Oluja’ te Spomenice Domovinskoga rata i Spomenice domovinske zahvalnosti. Umro je 1997. od ratnih posljedica, kada je sin Ante još bio maloljetan. I ja sam pristupila dobrovoljno u Hrvatsku ratnu mornaricu, u kojoj sam bila dvadeset mjeseci, radeći u bazi Divulje. Također sam nositeljica medalja ‘Ljeto’ i ‘Oluja’.«
»Anti se želja za svećeničkim životom svejedno ispunila, malo kasnije. U tridesetoj je pošao Kažotićevim putom. Godine 2009. odlučio je otići u samostan, a u novicijat je ušao 2011. godine. Najprije je završio studij Teologije posvećenoga života, a zatim Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove. Diplomirao je 2019. Sve u Zagrebu. Godinu dana proveo je kao đakon u dubrovačkom samostanu sv. Dominika, a pastoralno je djelovao i u župi sv. Križa u Gružu. Mladu misu slavio je u kolovozu prošle godine. Na to sam vrlo ponosna, ne samo ja, nego cijela obitelj. Proteklu je godinu djelovao kao župni vikar i samostanski ekonom u župi i samostanu Kraljice Svete Krunice u Zagrebu, a prošlih se dana preselio u Stari Grad na Hvaru, gdje će djelovati kao samostanski starješina.
Kao majka i baka danas sam potpuno posvećena svojoj djeci i unucima. Pratim ih i pomažem koliko god mogu. Slobodno umirovljeničko vrijeme darujem Crkvi. Uz obiteljske izazove dani mi prolaze ponajprije u služenju trogirskomu dominikanskomu samostanu. Radujem se svakomu napretku, a zajedno sa sinom i obitelju svakodnevno u molitvi zazivam proglašenje bl. Augustina Kažotića svetim.«
