Jedna od velikih napasti na vjerničkom putu zasigurno je i odgađanje promjene života, odnosno osobnoga obraćenja. Brojni će reći da su još uvijek snažni i mladi te da imaju vremena promijeniti svoj život te početi malo ozbiljnije živjeti svoju vjeru. Njihova odgoda promjene života najčešće bude dovedena u pitanje dok promatraju svijet i tragedije koje se u ljudskom životu događaju gotovo svakodnevno. Dovoljno je pratiti dnevne novosti kako bi se uvidjela sva veličina, ali i tragičnost ljudskoga života. Bilo da je riječ o poplavi, potresu ili pak eksploziji u kojoj je poginulo jako puno ljudi, čovjek uvijek ostane zatečen te si počinje postavljati brojna pitanja.
Jedno od njih zasigurno je i o Bogu koji to sve dopušta, a jednako tako i ono o ljudima koji ginu. Postoje i oni koji će u nečijoj tragediji na sebi znan način gledati i Božju kaznu, odnosno naplatu za nečiji nemoralan ili jednostavno loš život. Bog koji to sve dopušta na taj je način prikazan kao monstruozni i opaki sudac, a ljudi toliko loši da su zaslužili Božju odmazdu. Čini se da i jedna i druga teza, kako ona o okrutnom Bogu, tako i o lošem čovjeku, nisu baš utemeljene. No korelacija između Boga i čovjekova sudioništva u zlu može postojati.
Naime, ako se u trenutku eksplozije utvrdi bezbroj propusta na objektu u kojem se ona dogodila, zasigurno se može govoriti o okrutnosti i lošem životu ljudi koji su do toga doveli. No i tada ginu najčešće oni koji s tim istim nemoralnim životom uistinu nisu imali nikakve veze te je teško ustvrditi da su osobno krivi za svoju smrt. U cijeloj se priči dolazi i do samoga Boga. On ima, ali i nema neke veze s pogibijom ljudi. Jedina mu je veza s tragedijom to što oni koji su nemarom skrivili nesreću nisu na osobnoj i intimnoj razini povezani s Bogom. Mareći za svoj odnos s Bogom, vjerojatno bi i na konkretnom planu života svakidašnjice spriječili pogibiju brojnih uistinu nedužnih života. No baš tu se i krije sva drama i tragedija ljudskoga života.
Uistinu prečesto stradavaju oni koji nemaju nikakve veze sa samom stvari. Tada je važno uvijek zastati i iz istih tragičnih događaja učiti, a ne tek promatrati ih sa strane procjenjujući nečiju krivnju. Jer svi tragični događaji života jednostavno žele biti vidljivi znakovi malenomu i smrtnomu čovjeku da je krhko i vrlo slabo biće. Biće koje je često dovedeno do apsurda. Čovjek je neprestano izložen apsurdima. Koliko god se trudio istinski biti dobar, često pati zbog nemara drugih ljudi te počinje vrlo brzo dovoditi u pitanje i samu Božju opstojnost, a brzo i svoj život. Ipak, čini se da to ne će biti put k ispunjenomu i smislenomu životu. Naime, ustvrditi da postoje brojne ironije i paradoksi u životu čovjeka kojima je on okružen i u njih uronjen svakoga dana ne će biti dovoljan razlog čovjeku da nastavi živjeti i boriti se. Pomoći mu može zagledanost u Boga koji, dopuštajući nelogičnosti u životu ljudi, s jedne strane želi izgraditi čovjeka koji zbog njih trpi, a onima koji te nelogičnosti čine želi dati ponovno priliku da se promijene.
Evanđeoski odlomak ide u istom smjeru jer prikazuje dvije tragične situacije iz života ljudi u kojima Isus svoje slušatelje želi poučiti o važnosti otklona od ispraznih ljudskih procjena života i njegove česte tragičnosti. Isus učenike oslobađa promišljanja o zaslugama u smrti i tragedijama. Njihov pogled otklanja od banalnih ljudskih naklapanja o tome tko je kriv i zašto se nešto dogodilo te ih usmjerava k onomu što je puno važnije, a to je obraćenje i zaokret života. Svojim slušateljima želi dati jednostavnu lekciju iz duhovnosti koja se tiče razlučivanja, odnosno prosuđivanja znakova vremena. Prelistavajući tako s učenicima recentnu crnu kroniku, Isus ih želi povesti prema iskoraku u svojoj duhovnosti, odnosno teologiji koja se temelji na zaslugama i promatranju Boga na zaslužnički način. Teologija je to koja u ljudskom krivom životu uvijek vidi iza ugla Božju kaznu i odmazdu.
Isus svoje sugovornike pita: »Mislite li da su ovi što su poginuli kada se srušila kula u Siloamu bili grješniji od drugih?« Nisu, nego bili su baš kao i svi drugi. Ljudi sa svojim dobrim i lošim stranama. Pad kule nije stoga znak njihove veće grješnosti, iako se, kako je bilo rečeno, uvijek može promišljati i o nečijoj osobnoj krivici koja stoji iza pojedine tragedije, no zasigurno nije cijela grupa došla na jedno mjesto i poginula jer je bila izopačena.
Ipak njihova tragedija treba biti putokaz onima koji su tomu svjedoci da o svojem životu počnu razmišljati na drugi način, tj. da počnu promišljati o krhkosti svojega osobnoga života te o nepoznavanju trenutka kada će on skončati. Upravo iz toga »spasonosnoga neznanja« svaki bi čovjek trebao sebe čim prije izgrađivati u smjeru istinske i zrele vjere. Iz istoga razloga važan je posljednji Isusov primjer gdje, promatrajući smokvu, želi svoje suvremenike usmjeriti nanovo k promišljanju važnosti promjene života, i to bez odgode.
Unatoč tomu što ne donosi roda već tri godine, gojitelj smokvu ostavlja na životu te joj daruje priliku da donese rod. Na taj način ta posljednja slika nakon dvije tragične samo potvrđuje da je temelj Isusove pouke u toj evanđeoskoj perikopi usmjeravanje sugovornika na promišljanje o Bogu koji nije kruti i opaki sudac, nego onaj kojemu je puno važnije da čovjek spozna prolaznost svojega života i važnost istinskoga povezivanja s Bogom, i to bez odgode jer nikomu nije dano znati čas skončanja vlastitoga života. No promatrajući tragedije oko sebe, pozvan je misliti o svojem kraju i važnosti neodgađanja izgradnje ozbiljnijega i stabilnijega vjerničkoga života u praksi.
