Čovjek je individualno, originalno neponovljivo društveno biće koje posjeduje razum i besmrtnu dušu. Upravo je duhovna duša ona dimenzija čovjeka koja ga uzdiže nad svim drugim stvorenjima, jer samo on ima dostojanstvo u duhovnom i ćudorednom svijetu. Tako se dostojanstvo odnosi na sva područja čovjeka: na tjelesno i duhovno.
Ljudi se međusobno ne razlikuju ako su osobe, nego se razlikuju po svojim osobnostima. Samo su osobe slobodne, gospodari svojih vlastitih čina. Zahvaljujući razumskoj naravi, mogu spoznati svrhu i prema njoj usmjeriti svoje djelovanje. Osoba je odgovorna za posljedice svojega djelovanja. Zbog svoje uzvišene naravi, sličnosti s Bogom, samo je osoba dostojna ljubavi i prijateljstva, može biti predmet želje radi sebe same, može biti svrha, a nikako sredstvo za postizavanje cilja. Vrijednost osobe je apsolutna. Ne postoji metafizički nevrijedna osoba, osoba bez dostojanstva. Može se zato zaključiti da je posebnost ljudske osobe njezin razum i volja, po kojima se po svojoj slobodi može usmjeriti prema apsolutnomu.
Ako čovjek njeguje svoju vertikalu, usmjerenost prema Bogu, onda će tragati za višim idealima, za slobodom, ljepotom, istinom, dobrotom u životu i u vlastitim odnosima. Sartre bi rekao da se u protivnom čovjek pretvara u sivu boju u ogledalu, gubi odraz, postaje sivilo. On kaže da ga od te bačenosti u egzistenciju, tog sivila, hvata mučnina. Tako i svakoga čovjeka koji ne traga za istinom, dobrotom i ljepotom hvata besmisao. Čovjek se ne može ne opredijeliti: ili traga za ljubavlju, širi ljubav, požrtvovanost, dobrotu i radost ili širi tu sivu muku, mučninu koja ga hvata od njega samoga, od drugih, ali i druge od njega.
Da bi se očuvalo dostojanstvo samoga sebe, vlastitoga tijela, vlastite duše, duha, emocija, čovjek se trudi čuvati sliku Božju u sebi. Čuvati sliku Božju u sebi znači moralno živjeti, bdjeti nad vlastitom dušom, redovito se moliti, što češće se ispovijedati, ići na misu. Osobito sakrament ispovijedi pomaže u obnavljanju čovjekovoga dostojanstva jer sakramentalni život čovjeka uzdiže ponovno k Bogu. Sakramenti su znakovi spasenja. Oni pročišćuju, liječe, daju novu snagu. To sve je potrebno kako bi se čovjek ogledao u Božjem licu, nadahnjivao njegovim Duhom i dobio Njegovu snagu jer onima koji Boga ljube snaga se obnavlja, krila ima rastu kao orlovima, hode, a ne more se! Higijena duše je potreba kao i higijena tijela. Ako je nema, čovjeku može duša oboljeti, uhvatiti ga bolest duha pa umjesto svjetla i lučonoša može početi ne samo dimiti nego i postati crna rupa, koja usisava u sebe život i snagu drugih. Radi toga je potrebno bdjeti nad vlastitim dostojanstvom da bi se očuvala veličina i vrijednost čovjeka kao slike Božje.
