»Takva razmišljanja vrijede i obrnuto, za iznuđivanje roditeljstva«, kaže njemačka filozofkinja, lingvističarka i politologinja Hanna-Barbara Gerl-Falkovitz, nakon što je, sa stajališta žene, sagledala encikliku pape Pavla VI. »Humanae vitae« iz perspektive povijesnoga i kulturnoga konteksta u kojem se ona pojavila, a koji je prožet godinom 1968. i seksualnom revolucijom koju ta godina simbolizira. Navedena rečenica vodi autoricu predavanja »Dostojanstvo žene u svjetlu enciklike ‘Humanae vitae’« korak dalje, u novije razdoblje određeno umjetnom oplodnjom i njezinim sve više zastrašujućim mogućnostima.
No kakve veze ima 50-godišnji papinski dokument s umjetnom oplodnjom? Odgovor leži u autoričinoj rečenici: »Enciklika, doduše, ne daje za to iscrpnu argumentaciju, no pedeset godina kasnije vidi se do čega dovodi razdvajanje prokreacije od ljubavi.« Posljedice Gerl-Falkovitz sagledava sa stajališta muškarca, žene i djeteta. »Banke jajašca i sjemena s genetskim deklaracijama kao dijelom pakiranja, anonimne oplodnje u laboratoriju; plaćeni davatelji sperme umjesto otčeva (dijelom i s više od pedesetero djece kao u slučaju Francuza s br. ‘5010’, o kojemu je u srpnju/kolovozu 2018. izvještavao ‘Neuer Züricher Zeitung’)«, nabraja autorica.
»Žensku stranu« predstavlja ovako: »Majka čije je jajašce, surogat-majka, majka s kojom se živi – umjesto jednostavno: majka. Kao surogat-majka žena se očito srozava na puku ‘maternicu’ te se posve i na drastičan način dade poistovjetiti sa ‘strojem za rađanje’ – skandalozna komercijalizacija ženine utrobe (uostalom i ženskoga emotivnoga života za vrijeme trudnoće).« Ne treba izgubiti iz vida da se autorica ovdje igra terminima koje rado rabe zagovornici i zagovornice određenoga poimanja ženskih prava, tvrdeći da je žena apsolutni vlasnik svoje »maternice« i utrobe, te prigovarajući upravo i najviše Katoličkoj Crkvi da želi pretvoriti ženu u »stroj za rađanje«. A s perspektive djeteta stvar prema Gerl-Falkovitz izgleda ovako: »Ono postaje oruđe ispunjenja želje ili roditeljskih ‘poriva’ koji se konačno trebaju iživjeti; no može biti i ‘vraćeno’ ako ne odgovara ‘narudžbi’, ako li ne i pobačeno. Djeca se ‘prave’, a ne rađaju.«
Pritom autorica dolazi do dijela promišljanja u kojem pokušava – na to upućuje i posebnim podnaslovom – uvrstiti encikliku u kulturno-povijesni kontekst. »Oštrina te redukcije ljudskoga 1968. godine još se nije mogla predvidjeti, no enciklika ipak načelno ispravno formulira unutarnju logiku rađanja odvojenoga od ljubavi. Time se ona pridružuje kulturno-povijesnom – nipošto prisutnom samo unutar katolištva – upozorenju koje je i ranije trebalo privući pozornost«, kaže autorica. To upozorenje prepoznaje već u dvadesetima kod njemačkoga pjesnika Rainera Marije Rilkea, koji upozorava na »duboki zaborav tjelesnoga podrijetla«. »Otčevi i majke za žive su iščezli, izbrisani iz sjećanja, premda – kaže elegija – njihova snaga hrani one koji danas jesu«, tumači Gerl-Falkovitz.
No još je jasnija kad poseže za svjetski poznatim klasikom. »Ili ‘Vrli novi svijet’, negativistička utopija Aldousa Huxleyja prikazala je 1932. godine zastrašujuću sliku posve biološki shvaćenoga i izmanipuliranoga čovječanstva, u kojem se ljudi proizvode industrijski i odgajaju kolektivistički. U tom je svijetu do srži bila zabranjena jedna riječ: riječ ‘majka’. Nakon uspjela ispiranja mozga ona je izazivala odvratne osjećaje. Novi se čovjek trebao shvaćati ne kao stvoren i rođen, nego kao napravljen, samo kao ‘factum’, ne kao ‘genitum’ niti kao ‘natum’. Trebao je vjerovati da za sebe treba zahvaliti isključivo tehnologiziranomu društvu i nikomu drugomu, nikakvomu starijemu osobnomu ‘Ti’ – naposljetku ni samomu Bogu. Usput, riječ otac ionako se više nije pojavljivala – očito ga je bilo još lakše isključiti nego majku«, opisuje Gerl-Falkovitz sliku svijeta u glasovitom romanu.
»Jasno«, nastavlja autorica, »unutar (Katoličke) Crkve uvijek je postojala obrana roditeljstva, a posebno majčinstva, no ona se odbijala od feminističkoga diskursa.« Tu navodi »klasika« feminističke misli, djelo »Drugi spol« glasovite Simone de Beauvoir iz 1949. godine. Nakon toga djela »bila su dopuštena samo još strukturalna pitanja kako se postaje ženom, ali ne i pitanja o biti: Što žena jest?«. »Jer biti žena je, prema Simone de Beauvoir, izmišljotina muške lukavosti kako bi se riješila neugodnih zadaća. Stoga kategoriju ‘žensko’ u srži treba smatrati represivnom – i tomu je žrtvom postalo i majčinstvo. Ta ako postoje dvije ‘zamke’ za biti ženom, onda su to dijete i muškarac. Oboje vode u želju za vezivanjem, a time i u trajne obveze. Nadasve dijete, zbog svoje tjelesno-duhovne ovisnosti, znači prirodne ‘okove za ženu’. Žensko tijelo treba biti ‘transcendirano’ i neutralizirano: kemijskim poravnavanjem bioritma, u gorem slučaju pobačajem. Taj egalitaristički feminizam (‘Žena mora postati muškarac’) uglavnom određuje diskurs do danas«, kaže Gerl-Falkovitz.
I ide korak dalje, do današnjih dana. »S rodnom teorijom nametnuo se još dublji zaborav tijela, koji doduše govori o ženama i muškarcima, ali pritom biološke konstante mijenja društvenim konstruktima. Time se ljudsko tijelo (‘Leib’) svodi na neutralno tijelo (‘Körper’ – njemački jezik ima dvije imenice za »tijelo«: ‘Leib’ kao materijalni vid ljudskoga postojanja neodvojiv od duhovnoga vida, i ‘Körper’, tijelo kao zasebna cjelina unutar materije), a majčinstvu se pristupa pretežno u okvirima tehnički izvedive plodnosti. To što sada transseksualni muškarac doji svoje dijete (za vrijeme trudnoće još je bio žena) slavi se kao veliki prodor. Smiješno, jer to zapravo dokazuje da je i dalje žena«, kaže Gerl-Falkovitz.
U samo nekoliko natuknica autorica uz Simone de Beauvoir spominje još dvije autorice koje su razvijale feminističku misao, Judith Butler i Donnu Haraway. Zajednički im je nazivnik, prema Gerl-Falkovitz, »obezvrjeđivanje ženskoga tijela«. Kod prve je riječ o »muškarčenju« ili »maskulinizaciji«, kod druge o »odmaku od stvarnosti« ili »deontologizaciji«, a kod treće o »neograničenoj tehnicizaciji« ili o »denaturalizaciji«. »Tijelo (‘Leib’) u svakom je slučaju ‘slijepa mrlja’ dosadašnje emancipacije. Kršćanstvu se rado predbacuje neprijateljstvo prema tijelu i prema ženama. No oboje se danas baš može pronaći u radikalnom feminizmu i u prevladavajućoj struji rodne ideologije«, zaključuje Gerl-Falkovitz.
Autorica je svjesna da je njezin dosadašnji trud osvjetljavanja doprinosa enciklike »Humanae vitae« tek polovičan uspjeh, ili čak manje od toga. U dosadašnjem je dijelu predavanja, naime, potvrdu enciklike gradila na prokazivanju »posljedica njezina neprihvaćanja«, tj. stranputica prevladavajućega diskursa koji je sklon razdvojiti dva sastavna dijela bračnoga (spolnoga) čina, uzajamnu ljubav i njegovu imanentnu sposobnost za davanje novoga života. Gledati na encikliku samo tako, »ex negativo«, značilo bi njezino »podcjenjivanje«, odnosno njezina bi pobjeda bila »odveć gorak uspjeh«.
Stoga se autorica u pozitivnom smislu pita o »viziji enciklike«. I dolazi do nečega što bi se moglo nazvati zazivanjem nove sinteze, zagovaranjem, biblijskim rječnikom rečeno, novoga saveza između muškarca i žene kao ravnopravnih, ali i različitih partnera. »Ako svaki bračni čin uistinu treba uključivati uzajamno predanje i plodnost, onda to i za ženu i za muškarca znači da trebaju pronaći jezik da bi se sporazumjeli. Mnogo dublji tjelesni angažman žene za dijete jasno upućuje na asimetriju spolova. Ona mora uvijek iznova dovoditi do razgovora o opterećenju žene rađanjima, o podijeljenom poslu, o zajednički podnesenim rješenjima – umjesto olakoga automatizma neplodnosti. Tubitak (ljudsko postojanje, nap. Da. G.) znači biti tijelo – s drugačijim posljedicama za ženu, a drugačijim za muškarca«, kaže Gerl-Falkovitz.
Uz tvrdnju da se stvar još bolje dade izraziti teološkim govorom, autorica kaže: »U kršćanstvu Božje utjelovljenje postaje novim početkom i izazovom: Kako Bog uopće može preuzeti tijelo (uvijek u tom i sličnim kontekstima ‘Leib’, nap. Da. G.) i spol? U tome se, protiveći se svim idealizacijama bestjelesnoga božanstva, kršćanstvo bitno razlikuje od svih drugih religijskih tradicija, čak i od židovstva. ‘Caro cardo’ – Tijelo je okosnica (spasenja, poznata Tertulijanova izreka, nap. Da. G.). Božje utjelovljenje stavlja čitav fenomen tijela u novo, neiscrpno svjetlo – baš kao što to čini i tjelesno uskrsnuće u novi, besmrtni život. I Crkva sebe vidi kao tijelo, Kristov je odnos prema Crkvi zaručnički odnos, a brak je sakrament: znak stvarne Božje prisutnosti u onima koji se ljube. Snažna povezanost spola, sa svim njegovim centrifugalnim mogućnostima, s čitavim čovjekom – to je ono o čemu Biblija govori, i to kako bi čitav čovjek nadišao samoga sebe, a ne kako bi u prazninu lišenu drugoga ‘ti’ hrlila njegova biologija ili njegov duh.«
Zaključke je Gerl-Falkovitz sažela na sljedeći način. »Da se spolnost posreći, ne može zajamčiti ni sakrament ni koji drugi blagoslov, no enciklika navodi uvjete pod kojima osjetljiva ravnoteža može uspjeti: a) Kao zadanu datost priznati tijelo u njegovu spolu i b) u njegovoj ugođenosti za dijete«, navodi autorica prva dva uvjeta. Inače čovjek, kaže autorica, »ostaje u konačnom«, tj. »u spolu ne može dovoljno biti ono što jest«, a u djetetu vidi vlastito »umiranje«. Autorica ujedno nudi šire poimanje čovjekove naravi, prirode, koje pretpostavlja »kultiviranje« i »prihvaćanje konačnosti«. »Upravo se radi toga ona nalazi u prostoru prevladavanja uspinjanjem, a ne u prostoru plošnoga materijalizma«, kaže Gerl-Falkovitz. Treći uvjet (c) glasi: »I eros se smješta u područje svetoga: u sakramentu. I stvaranje i rađanje djece nalaze se u prostoru svetoga: oni su rajski darovi (Post 1, 28). Kršćanstvo (i židovstvo) nikada ne slave primitivnu narav: ona je sama određena da bude uzdignuta u područje božanskoga, mora biti spasenjski obrađena.«
Autorica ovdje navodi dvije izreke. Prva pripada sv. Hildegardi od Bingena (1098. – 1179.), a kaže da su muškarac i žena »jedno djelo po drugom« (»unum opus per alterum«). »Upravo dijete pokazuje koliko je to djelo ukorijenjeno u tjelesnom«, kaže Gerl-Falokovitz. Citira i njemačkoga protestantskoga teologa Friedricha Christopha Oetingera (1702. – 1782.), zastupnika pijetizma unutar reformatorske misli. »Tjelesnost je završetak Božjega djela«, govorio je Oetinger. A Gerl-Falkovitz je na tragu te misli otišla korak dalje: »Plodnost je završetak Božjega djela… shvaćena tjelesno i duhovno.«
Svoje je predavanje o enciklici »Humanae vitae« pape Pavla VI. o 50. obljetnici njezina objavljivanja Hanna-Barbara Gerl-Falkovitz završila proširenim pitanjem: »Može li se danas, onkraj svih plitkih moralnih naučavanja, obnoviti vizija prema kojoj se u prepuštanju drugomu spolu ostvaruje božanska napetost, živa plodnost i nužnost asimetričkoga zajedništva? Stvaralačka, dopuštena tjelesna drugačijost na tlu zajedničkoga božanskoga temeljnoga ustroja – s licem žene ili muškarca. To je prijedlog s kojim enciklika izlazi pred sve dekonstrukcije, neutralizacije i svođenja na stvari.«
Završetak
