Iako je od odluke Ustavnoga suda prošlo više od dvije godine, o pitanju pobačaja još se čeka mišljenje i izjašnjavanje saborskih zastupnika koji bi trebali donijeti odluku o novom zakonu koji bi regulirao to pitanje. No tema pobačaja nije otišla na margine društvenoga diskursa, dapače bila je potencirana i u nedavno završenoj predizbornoj kampanji, a glavni grad Zagreb sve do neki dan bio je oblijepljen plakatima s kojih se poručivalo da je pobačaj »pravo« koje treba osigurati… O tom vrlo važnom pitanju koje polarizira stajališta te ocrtava vrijednosne okvire i pozicije bavio se iz teološko-bioetičke perspektive svećenik Zadarske nadbiskupije 31-godišnji Damir Šehić, koji je posljednjega dana lipnja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu obranio doktorsku disertaciju.
Aktualne rasprave potaknule su nas na razgovor s dr. Šehićem, u kojem je isticao da pitanje zakonske regulacije podrazumijeva konstruktivniji pristup koji ima u vidu pravo žene i djeteta. »Polarizacija u vidu muških i ženskih pitanja ili tzv. ženskih prava već na prvi pogled ograničava i rezervira određena pitanja isključivo za ženu prisvajajući joj pritom pravo vlastite odluke ili, kako se naziva, ‘pravo na samoodređenje’ u donošenju odluke pobaciti ‘da’ ili ‘ne’. Javna rasprava, ili bolje rečeno medijska rasprava, svodi se na sukob dviju pozicija, one koja se zauzima za prava žene i one suprotne koja se zauzimaju za prava djeteta.
Govor o pobačaju u proteklom je razdoblju bio dodatno intenziviran društvenim zbivanjima koja su bila vezana uz izbor parlamentarne većine koja bi trebala donijeti određeni vrijednosni ‘paket’, a samim time i stajalište o pitanju pobačaja. Nametanje pitanja pobačaja kroz prizmu ‘ljudskoga prava’ ili ‘prava žene’ stvara negativan dojam u kojem bi svako ograničavanje pobačaja bilo okarakterizirano kao oduzimanje prava. Višedimenzionalnost pitanja koja dotiče pobačaj nemoguće je sagledati kroz prizmu ‘ženina prava’ a da se pritom ozbiljno ne odgovori na pitanja o ‘pravu djeteta’ na rođenje, pravu otca na roditeljstvo, kao i o dužnosti države koja mora zaštititi majku i osigurati joj egzistencijalnu pomoć. Promatrati pobačaj u duhu Zakona iz 1978. kao strogo ‘medicinski zahvat’ ostavlja dojam dehumanizirajućega pristupa ljudskomu životu i dostojanstvu ljudske osobe, majke kao nositeljice života i djeteta kojemu je život ugrožen«, poručio je dr. Šehić, koji predaje moralne predmete na Teološko-katehetskom odjelu u Zadru.
Na napomenu da su se o odluci Ustavnoga suda od veljače 2017. čule različite interpretacije, a teološko vrjednovanje kao da nije bilo u fokusu, sugovornik Šehić je rekao: »Svjedoci smo da teološko-bioetička interpretacija pitanja života i prava na život, kao i nedopustivosti pobačaja, često biva okarakterizirana kao religijska i nazadna. Takav pristup označava određenu diskvalifikaciju teološke bioetike kao neadekvatne sugovornice za raspravu. Ta činjenica ne smije obeshrabriti, nego je prilika za znanstveno zauzimanje i produbljenje argumenata.«
Dr. Šehić u svojoj doktorskoj disertaciji među ostalim je rastumačio što je s moralnoga stajališta »problematično« u rješenju Ustavnoga suda donesenom na stotinjak stranica. Pojasnio je: »Ustavni sud ‘srž problema’ vidi u nakani da se iskonsko moralno i svjetonazorsko pitanje pokušava ‘prelomiti’ tako što će se urediti prisilnom moralnom normom. Sud u tom slučaju svrstava pobačaj u skupinu moralnih pitanja te isključivo zaključuje da se to pitanje tiče samo savjesti, prava i dostojanstva žene. U tom uvodnom dijelu ustavnosudske analize otvara se cijeli niz problematičnih pristupa. Pritom se ne uviđa dužnost i moralna obveza tumačenja pojmova kojim operira te sud odriče sebi pravo tumačenja ustavnih kategorija. Forsiranoj konfrontaciji ukrštenih prava na život i prava na privatnost u sklopu obrazloženja nije pristupljeno s kritičkim stajalištem koje bi uočilo da je pravo na život ustavom zaštićeno ljudsko pravo najvišega stupnja, a pravo na privatnost društveno je artikuliran zahtjev konstruiran i izveden iz prava na osobni i obiteljski život.
Negiranje postojanja znanstvenoga konsenzusa biomedicine o početku života, uz nepostojanje konsenzusa na ostalim rješenjem navedenim područjima, ne može biti argument jer se istinitost činjenice utvrđuje znanstvenom verifikacijom, a ne konsenzusom. Štoviše, sud pogrješno tumači materijalnu činjenicu jer su svi konzultirani medicinski fakulteti donijeli zajedničko očitovanje u korist začeća. Ustavni sud relativizira vlastitu društvenu ulogu i svrhu te za arbitra u pitanjima moralnih vrijednosti države i društva postavlja filozofiju konsenzusa. Pritom se, dok izriče pokušaj zadržavanja vrijednosno neutralne pozicije, vrlo jasno vrijednosno svrstava. Apsolutizirajući slobodnu volju, uzdiže je na vrh vrijednosnoga sustava u kojem je moralno ono što je poželjno, što se želi i zahtijeva bez obzira na sadržaj.«
Upravo u tom vrijednosnom pozicioniranju Ustavnoga suda koje implicira moralni relativizam vidi veliki problem cijele odluke. »Sud ističe nemogućnost razrješavanja dilema i društvenih podjela izazvanih spornim pitanjem pobačaja i kao takav se konfrontira temeljnomu cilju pravnoga sustava koji ima težnju za pravnim uređenjem koje ne će produbljivati, nego ublažavati podjele i harmonizirati vrijednosti i stajališta pojedinih društvenih skupina«, rekao je dr. Šehić i istaknuo da je rješenje Ustavnoga suda otvorilo višedimenzionalnu interdisciplinarnu raspravu, uključujući i pravne prijepore.
»Neodređenost i nedefinirani prostor koji je Rješenjem ostavljen otvara pravni vakuum koji je u problematici pobačaja kao normativnoj materiji izrazite osjetljivosti te je osobito štetan. Ustavni je sud pitanje pobačaja svrstao pod moralno pitanje koje podliježe savjesti pojedinca, a istodobno je sugerirao na pojedine ustave zapadnih zemalja u kojima je pobačaj legalan te se može izvući zaključak da je pobačaj pitanje zakonske zrelosti koja je dio napretka. Pitanje pobačaja nalazi se u svojevrsnom pravnom vakuumu jer je prekoračen rok za donošenje novoga zakona po naputku Rješenja Ustavnoga suda koji je odredio da se to ima učiniti u roku od dvije godine. Osim pravnoga vakuuma pobačaj se nalazi i pred teoretsko-znanstvenim zahtjevom u kojem je nužno dati odgovor na pitanje kada život počinje«, rekao je dr. Šehić.
Na pitanje može li uopće pitanje kada počinje ljudski život biti u nadležnosti zakonodavca, u nadležnosti parlamentaraca koji u tom trenutku drže »većinu«, te može li parlament donijeti istinu o početku života, sugovornik ističe: »Tumačenja ustavnih kategorija i čuvanja ustavnoga poretka i moralnoga sustava vrijednosti vlastitoga društva temeljna je zadaća Ustavnoga suda. Prebacivanje te dužnosti na dogovornu razinu parlamentarne većine otvara veoma važno poglavlje juridičke povijesti u kojem se i posljednje vrijednosti čuvane ustavom poput prava na život spuštaju na razinu dogovorne i proizvoljne odluke većine. Život ne može biti i ne smije postati izbor proizvoljne odluke parlamentarne većine. Tumačenjem ustavnih kategorija treba upozoriti da je svako ljudsko biće nositelj dostojanstva i ustavne zaštite. U tom smislu činjenica da započetomu ljudskomu individualnomu životu u svim prenatalnim fazama pripada status ljudske osobe jasno pokazuje da ni jedno zakonsko uređenje nema snagu ni potvrditi ni poništiti, nego tek priznati i pravnim ga okvirom zaštititi.«
To dovodi i do daljnjega razmišljanja: zašto je važno pri oblikovanju kriterija za civilne zakone, posebice kada je riječ o pobačaju, uzeti u obzir moralnu ulogu te je li uopće moguće postići »fini balans« i očekivati objektivnost i moralnost zakona… Odgovor jasan: u oblikovanju civilnih zakona u demokratskim uređenjima naglasak je na vrjednotama koje se utjelovljuju i promiču. »Civilni zakon u svom normativnom uporištu treba imati naravni zakon i ne smije ići protiv njega. Zadaća je civilnoga zakona svim članovima društva osigurati poštovanje prava koje po naravi pripadaju ljudskoj osobi, osobito u izradi zakona koji se odnose na ljudski život kao što je u ovom slučaju zakon koji regulira i omogućuje pobačaj. Iz moralne je perspektive taj zakon contradictio in se budući da niječe temeljno pravo na život čovjeka te je kao takav zakon čin protivan samomu razlogu postojanja te je lišen svake pravne vrijednosti«, rekao je dr. Šehić.
Na upit koliko je odgovornost upravo zakonodavnih tekstova, međunarodnih institucija i dokumenata u Hrvatskoj i svijetu za to da se pobačaj smatra pravom u današnjem vremenu dr. Šehić je odgovorio: »Krivnja se ne može tražiti u zakonodavnim tekstovima jer oni sugeriraju na vrijednosti koje jedno društvo baštini. Te vrijednosti mogu biti više ili manje prihvatljive u jednom društvu, ali ostaje činjenica da zakonski okvir označava potrebu uređenja pojedinih čina u društvu. Odgovornost institucija u ovom je slučaju ipak malo veća jer institucije, ovdje mislim na međunarodne i europske, u svoju domenu uzimaju ulogu promotora zaštite prava djeteta i čovjeka općenito. Nedefiniranje statusa djeteta, kao i početka njegova života, odaje dojam sustavnoga zaobilaženja jasne definicije koja ide u prilog širokoj primjeni i implementaciji u partikularna zakonodavstva.«
