Tijekom ljetnoga mjeseca kolovoza čak su tri prijedloga antikorupcijskih zakona bila u javnoj raspravi – zakona o financiranju političkih aktivnosti, izborne promidžbe i referenduma, zakona o sprječavanju sukoba interesa te zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti. Neki tumače da je to znak političke volje da se elite obračunaju s korupcijom. Manje o toj temi, ali više o političkih elitama – posebice onima s početka devedesetih – razgovarali smo s dr. sc. Davorkom Budimir, autoricom knjiga »Politička elita u Hrvatskoj 1990. – 2000.« i »Politička elita u Hrvatskoj 1986. – 1990.« te predsjednicom hrvatske udruge za borbu protiv korupcije Transparency International Hrvatska.
DR. BUDIMIR: Istraživanje hrvatske tranzicijske političke elite bilo je za mene velik izazov i odgovornost zbog okolnosti u kojima je ona nastajala. Razumijevanje povijesnoga konteksta važno je i o njemu se malo zna i malo govori. Ono što povezuje razdoblje prije i nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine su ljudi – hrvatski građani. Taj prijelaz iz jednoga sustava u drugi ostao je nevidljiv i neistražen. Povijesni događaji i okolnosti brzo su se mijenjali. Temeljni je problem što su prvi višestranački izbori 1990. godine bili provedeni po starom komunističkom, delegatskom, izbornom sustavu. Prvim višestranačkim izborima formirane su nove tranzicijske političke institucije, ali na temeljima bivših komunističkih institucija jednostranačkoga sustava. Promjena vlasti između stare komunističke i nove tranzicijske političke elite bila je rezultat raznih dogovora i kompromisa tadašnjih političkih aktera. Djelovanje pojedinaca i njihova stajališta u tom razdoblju nemamo pravo osuđivati ni kritizirati. Tko zna kako bi se ponašao bilo tko od nas da je tada djelovao u određenim okolnostima? Ali ono što imamo pravo kao građani tražiti jest da se to razdoblje danas znanstveno istražuje i dokumentira na temelju znanstvenih metoda. Ostali smo kao društvo uskraćeni za dokumentiranje kraja autoritarnoga komunističkoga režima Hrvatske u sklopu Jugoslavije jer su radovi o tom razdoblju zanemarivi. Posebno mislim na razdoblje osamdesetih kada je tadašnja komunistička politička elita postala duboko svjesna svoje pozicije i mogućega gubitka brojnih povlastica.
DR. BUDIMIR: To je razlika između demokratskoga i nedemokratskoga sustava. U demokratskim su društvima političke institucije trajne, one su sidra političkoga sustava, a pojedinci u njima se mijenjaju. U nas građani imaju dojam da ljudi traju, a da se institucije mijenjaju. To ne vrijedi nigdje, pa ako zamislimo Hrvatsku kao kuću i obitelj – i u njoj se ljudi rađaju, odrastaju i umiru, ali kuća ostaje. Tako bi trebalo biti i u državi, no elite se ponašaju kao da će trajati vječno, iako to prirodno-evolucijski nije moguće. Prvobitna tranzicijska politička elita dobila je rijetku povlasticu da sama formira institucije, ali je poražavajuće da je te iste institucije prilagođavala sebi prema vlastitim kriterijima. Slikovito se to može opisati spajanjem ministarstava kada je bio očit nedostatak kadrova za ministarske pozicije ili brojne ministarske pozicije bez portfelja kada je bilo previše kandidata. Mi smo zato i do danas kao društvo u blokadi: nije glavni problem prijepor lijevih ili desnih ili svjetonazorska vraćanja u povijest koji se stalno serviraju u javni prostor. Naše je društvo u problemu zato što je sustav napravljen tako da u njemu jedino funkcionira korupcija i netransparentnost, a nužno je da bude postavljen tako da funkcionira bez obzira na to tko vlada.
DR. BUDIMIR: Za sadašnje stanje u Hrvatskoj odgovorne su sve hrvatske vlade od 1990. godine do danas, ali smo odgovorni i svi mi kao građani. Društvo nije statično, ono se mijenja usred raznih utjecaja, ali presudnu ulogu ima svaki pojedinac. Jednako kao što društvo kao cjelina ima svoju prtljagu koju je donijelo iz bivšega sustava, tako je i svaki pojedinac donio pojedinačno vlastiti sustav vrijednosti, odgovornosti, radnih navika, kućnoga odgoja, svjetonazora. Mogli bismo sebi postaviti sljedeća pitanja: »Jesam li se ja kao pojedinac promijenio? Jesam li dao svoj maksimum u svojoj obitelji, na svom radnom mjestu, u svom naselju? Jesam li napredovao na temelju zauzimanja i rada ili sam išao linijom manjega otpora?« Kada bismo tako postavili priču, pronašli bismo razloge sadašnjega stanja u društvu. Stanja u kojem imamo nezadovoljne i dezorijentirane građane i političku elitu svih političkih opcija koja živi u svom svijetu nedodirljivosti i samodostatnosti. To su razlozi nezadovoljstva i nepovjerenja. Građani više ne vjeruju čak ni onima s kojima su u svakodnevnoj komunikaciji. Prevareni su jer su svoje povjerenje dali unaprijed vjerujući da će netko drugi donositi odluke u dobroj vjeri, pošteno i odgovorno, ali to se nije dogodilo. Hrvatski su građani devedesetih unaprijed dali povjerenje političarima vjerujući da će biti izgrađeno demokratsko, slobodno i pravedno društvo jednakih šansi za svakoga. Cijelo vrijeme pitala sam se kako je moguće da političke stranke – koje su u svojoj biti nedemokratske, prožete strogom hijerarhijom i odlučivanjem uskoga kruga ljudi te negativnom selekcijom u odabiru kadrova – mogu stvoriti čvrste i trajne institucije u demokratskom društvu.
DR. BUDIMIR: Nije riječ o smjeni generacija, nego o promjeni razmišljanja, stajališta i ponašanja pojedinaca kada dođu na političke pozicije, da shvate ulogu koju obavljaju u društvu. Smatram da je mentalni sklop ljudi na političkim pozicijama nepromijenjen od komunističkoga razdoblja. Tu je velika odgovornost vodstva političkih stranaka u Hrvatskoj jer su političke stranke bile i ostat će ključni kanal za odabir pojedinaca za političke dužnosti. To je njihova zadaća, to je funkcija političke stranke u demokratskom sustavu. Rezultat nedemokratskih procesa u političkim strankama proces je negativne selekcije kada se zbog straha od gubitka pozicije i stečenih povlastica kandidiraju pojedinci koji nemaju kompetencije, ali imaju stranačku podobnost i poslušnost. Podobnost označava prihvaćanje i snalaženje u postojećem sustavu. Kada umijeća i znanja te razvijen sustav socijalnih vrijednosti postane kriterij napredovanja, građani će to osjetiti jer njima najzad treba mirno i uređeno društvo koje će imati uspostavljena pravila.
DR. BUDIMIR: Hrvatska je imala specifičnu situaciju, a to je da se ustanovljavanje demokratskih institucija događalo paralelno s promjenom gospodarskoga sustava, ali i ratom te svim posljedicama koje je rat prouzrokovao, poput velikoga broja izbjeglica, nedostupnoga teritorija i slično. U takvim se uvjetima spašavao život pojedinca i onomu tko je bio u ratnoj opasnosti nije bilo važno tko je na političkoj poziciji. U Hrvatskoj ne treba zazivati da se dogodi fizička promjena: da se Ivica zamijeni Perom ili Marica Slavicom, nego je važno imati čvrste institucije koje će se graditi i u njima pojedince koji se mijenjaju, koji ne mogu trajati vječno.
DR. BUDIMIR: Zanimljivo je da čovjek za svako drugo zanimanje osim političara mora imati vještine, kompetencije i znanja, a za politiku to ne vrijedi. Kada se dolazi na političku poziciju – bez obzira na to je li riječ o izbornom procesu ili političkom imenovanju – stručne kompetencije, znanje i socijalne vještine nisu presudne, nego je presudna stranačka poslušnost i podobnost. Vuku se korijeni iz komunizma, gdje je bio poznat pojam moralno-političke podobnosti. Političke stranke kroz akademije obrazuju svoje kadrove za političke funkcije, no javnosti je malo poznato tko educira te kadrove. Istraživala sam tko su predavači na stranačkim akademijama i u mnogo slučajeva otkrila da je riječ o istim ljudima: osobe koje svjetonazorski zastupaju krajnje lijeva stajališta predaju i na desnim akademijama i obratno. Također u tom dijelu preskače se važan vid financiranja stranaka kroz političke akademije koje se financiraju preko stranih zaklada, a o tome se rijetko govori. Novac koji zaklade ulažu u obrazovanje kadrova ne prikazuje se jasno u stranačkim financijama. Zaklade vrlo često izravno podmiruju račune smještaja u hotelima, putne troškove polaznicima i honorare predavačima, a taj se način stranačkoga financiranja ne kontrolira. No s druge je strane obrazovanje kroz akademije dobro jer je to za mnoge kandidate za političku funkciju prvi susret s temama o razlikama i funkcioniranju političkih sustava.
DR. BUDIMIR: U našem društvu i relativno mladoj demokraciji još postoji visoka razina nerazumijevanja uloge političkih elita, kao i uloge i pozicije građana i birača. Uloga osoba na političkim pozicijama trebala bi biti služenje, u smislu da su oni na usluzi građanima i da na pozicije dolaze kako bi olakšali i poboljšali život građana u Hrvatskoj. To se nije dogodilo jer imamo problem s našim političkim strankama. Dopustite mi da slikovito opišem naš sustav nogometnim rječnikom: tu su građani koji su publika, igrači su politička elita, no mi imamo problem što u ovom trenutku oni koji igraju utakmicu sami tumače pravila po kojima trebaju igrati, ali još i više – ta pravila ne vrijede uvijek jednako za sve u istoj situaciji. Ne može se u istoj utakmici biti igrač i sudac! To je velik problem našega društva i zato je nužna promjena. Trebamo se zauzimati za sustav koji će vrijediti jednako za sve. Promjene su dugotrajni procesi, no sustav je zapravo vrlo lako urediti. To je slično kao kada u matematici najteži zadatci imaju najjednostavnije operacije koje treba provesti. Sada se može i treba dogoditi preobrazba.
DR. BUDIMIR: Političke stranke u svojoj su biti nedemokratske, a to se može vidjeti na brojnim primjerima, poput statuta političkih stranaka koji su bili otvoreniji početkom devedesetih nego danas. U to vrijeme statuti stranaka omogućavali su više demokratičnosti, pojavljivalo se više kandidata za predsjednike stranaka. Pogledamo li današnje stranke, primjećujemo smanjivanje ovlasti stranačkih tijela, a povećavanje ovlasti predsjednika stranaka. Dogodila se prezidencijalizacija stranaka, što znači da predsjednik stranke ima mnogo veće ovlasti i daje mu se mogućnost veće vlasti i moći. Ako još predsjednik neke stranke osvoji vlast na nacionalnoj razini, on istodobno dobiva mnogo poluga moći u svojem upravljanju i ima lakšu mogućnost kadroviranja u regrutacijskom kanalu. Iako se odluke o imenovanjima formalno donose na stranačkim tijelima, put odlučivanja o tome tko će biti predložen ovisi o nekoliko pojedinaca bliskih predsjedniku stranke.
DR. BUDIMIR: Nema dana kada u Hrvatskoj nema neke korupcijske afere, no prosječan građanin uopće više ne reagira na korupciju. Smatram da je ulaskom Hrvatske u Europsku uniju umrla borba protiv korupcije u smislu zauzimanja za stvarne promjene koje se moraju dogoditi. Uredili smo zakonodavni okvir tako da smo zadovoljili vladavinu prava u formalnom – zakonodavnom smislu, ali se on ne primjenjuje u svakodnevici. S druge strane očito je nefunkcioniranje pravosuđa jer sve velike korupcijske afere i postupci razvodnili su se te nema nijedne pravomoćne sudske presude za velike slučajeve, a za pravomoćne presude izrečene su male kazne i posljedice. To šalje poruku da se korupcija u konačnici u Hrvatskoj isplati. U Hrvatskoj je sustav postavljen tako da je jedini način funkcioniranja korupcija. To vidi svaki građanin ako mora ishoditi bilo koju uslugu od države: on se osjeća u podčinjenoj poziciji i u odnosu na one službenike tijela javne vlasti. Da je korupcija najveći hrvatski problem pokazuje i činjenica da oni koji upozoravaju na korupciju i netransparentnost sustava postaju građani drugoga reda. Prijavitelji nepravilnosti, koji se u društvu kolokvijalno zovu zviždači, pojedinci su koji u trenutku prokazivanja nepravilnosti postaju obilježeni, gube zdravlje, materijalnu sigurnost, društveni ugled. Umjesto da ih se pohvali, njih se prokazuje, etiketira i na taj način uništava.
DR. BUDIMIR: Hrvatsko društvo zaslužuje veću raspravu o tome koji su oblici aktivizma u društvu – jedan je politički angažman kroz stranke, drugi može biti kroz stručne rasprave na sveučilišnoj razini, treći kroz civilno društvo ili neke druge oblike participativne demokracije. Posebnu raspravu treba usmjeriti na udruge koje se bave demokratizacijom sustava i ljudskim pravima. Nedopustivo je da udruge postaju produžena ruka vlasti i političke elite jer takvo djelovanje ne pridonosi konsolidacijskim učincima sustava. Njihova je uloga poticati aktivizam građana, one grade sustav pozitivnih društvenih vrijednosti poput povjerenja, poštenja i odgovornosti, a ne da u njima pojedinci grade profesionalni karijere i svoj aktivizam za novac.
