U hrvatskoj se javnosti još nisu stišale polemike oko nedavne odluke Ustavnoga suda o ocjeni ustavnosti zakona iz 1978. koji regulira pravo na pobačaj, diljem Hrvatske traje molitvena inicijativa »40 dana za život«, liberalno-feminističke udruge organizirale su prosvjedni marš u korist abortusa, ljevičarske političke stranke rabe žestoku retoriku za »pravo na izbor« žena, pokrenuta je nova akcija izjašnjavanja hrvatskih građana za zaštitu nerođenoga života – potpisivanje peticije »Imam pravo živjeti« i slično. O svemu tome pitali smo za mišljenje dr. Ivana Poljakovića, hrvatskoga filologa, profesora engleskoga, njemačkoga i španjolskoga jezika te povjesničara književnosti, koji već godinama dosljedno, beskompromisno i argumentirano promiče katolička stajališta i vrijednosti u toj problematici.
Rođen je g. 1956. u Subotici u Bačkoj. Nakon završene osnovne i srednje škole u rodnom gradu studij anglistike i germanistike započeo je na Sveučilištu u Innsbrucku u Austriji, studij anglistike nastavio je od 1977. do 1979. u Cambridgeu u Engleskoj, a od 1979. do 1980. studij germanistike na Sveučilištu u Rostocku u Njemačkoj. Nakon što je diplomirao i anglistiku i germanistiku u Zagrebu g. 1980., radio je u osnovnoj školi u Subotici, a 1983. upisao je poslijediplomski studij na Sveučilištu u Beogradu, gdje je 1986. magistrirao iz njemačke književnosti. Doktorirao je u Aucklandu na Novom Zelandu g. 2004., gdje je završio i studij španjolskoga jezika te studij za vjeroučitelja pri tamošnjem »Catholic Institute of Theology«. Napisao je brojna znanstvena djela i prijevode, koja su mu objavili HAZU, Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, sveučilišta u Aucklandu, Münchenu, Zadru i Beogradu, časopis za filološka istraživanja »Fluminensia« i drugi. Od 2006. predaje na Sveučilištu u Zadru.
Nedavno ste održali predavanje s nedvojbeno jasnim naslovom, tj. porukom: »Pobačaj – znak dekadentnoga društva«. Znači li to da je hrvatsko društvo, kako prijašnje komunističko tako i sadašnje demokratsko, dekadentno?
POLJAKOVIĆ: Ne, mislim da je današnje društvo dekadentnije nego ono za vrijeme komunizma. Kada sam bio dijete, šezdesetih, kontracepcija još nije bila prihvaćena u društvu, nije se gotovo ni čulo da je netko počinio abortus, a rijetko se dogodila i neka rastava. Da se razumijemo, kontracepcija, abortus, sodomija, pedofilija i drugi protunaravni čini oduvijek su postojali, ali sve dok su to bili pojedinačni slučajevi, nisu utjecali bitno na društvo u cjelini. Međutim, kada devijantna ponašanja postanu norma, tj. općeprihvaćena u društvu, onda možemo govoriti o dekadenciji društva. Isus je rekao: »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.« Komunizam je bio takav režim koji je ubijao tijelo, ali većina onih koje su komunisti pogubili danas je u slavi Božjoj. Međutim, danas živimo u novom totalitarizmu, mekom totalitarizmu, kako ga je nazvao Rocco Buttiglione, vrlo ugledni talijanski političar čija je nominacija za europskoga povjerenika bila odbijena samo zato što je bio katolik. Taj meki totalitarizam, kojemu sam skovao naziv dženderizam, onaj je drugi, opasniji neprijatelj, koji može ubiti i tijelo i dušu. Pretečom dženderizma možemo smatrati Alfreda Kinseyja koji je 1948. godine objavio svoje pseudoznanstveno djelo »Seksualno ponašanje ljudskoga mužjaka« u kojem je na osnovi ispitivanja zatvorenika, istospolaca, prostitutki i pedofila zaključio da »prosječan« Amerikanac vodi razvratan život. Prema Kinseyju svaki oblik spolnoga snošaja, pa čak i sa životinjom, u potpunosti je normalan. Nenormalni su jedino heteroseksualci kojih je prema njemu vrlo malo. Ubrzo zatim dolazi seksualna revolucija, svrha seksa postaje isključivo užitak bez obveze. Kad se jednom prihvati takva filozofija, sve ostalo je samo logičan slijed. Da bi se nesmetano uživalo u seksu zatvorenom za prokreaciju, treba se zaštititi kontracepcijom, a kada dođe do omaške, treba se riješiti tereta. Ako je svrha seksa samo užitak, onda su istospolni čini i sve druge vrste spolnih devijacija potpuno normalne. Evo, i mi danas živimo u društvu u kojem je sve to već postalo normalno, što potvrđuju i zakonska rješenja koja u stopu prate tu moralnu dekadenciju. Komunizam je bio lako prepoznatljiv te je relativno malen broj ljudi upao u njegovu zamku. Međutim, dženderizam je na prvi pogled neprepoznatljiv, vrlo perfidan. On se ne koristi bajunetama i tenkovima, njegovo je oružje masovno pranje mozga putem medija, i zato je mnoge ljude zaveo. Čak i mnogi katolici danas podržavaju kontracepciju, abortus i istospolne »brakove«. Dženderizam se širi kao kuga. Prema Savezu za istraživanje kopnice (»Aids Research Alliance«), najveće medicinske ustanove sa sjedištem u SAD-u koja se bavi proučavanjem kopnice, tj. AIDS-a ili side, te razvojem lijekova i terapija oboljelih od te bolesti, dnevno od AIDS-a umire 8000 ljudi. Većina njih su izravne žrtve dženderizma iako toga nisu svjesni.
Netko će Vam prigovoriti da je ta tvrdnja potpuno neodrživa jer bi po tome cijela Europa bila dekadentna, a po najvećem dijelu svih naših vladajućih i oporbenih političara, znanstvenika i drugih javnih djelatnika, te naših medija, ona nam je uzor kojemu trebamo težiti zbog njezinih humanih, demokratskih, progresivnih i sličnih vrijednosti!
POLJAKOVIĆ: Pa Europa jest dekadentna. Ona je odbacila Boga i stavila se u službu dženderizma. Naravno da se predstavlja kao humana, moderna i progresivna. Ali pitam: koji se totalitarizam u povijesti nije predstavljao kao human, moderan i progresivan? Jesu li dženderističke ideje progresivne? Jesu, isto kao što su u svoje vrijeme bile progresivne nacističke ili komunističke. Demokracija je danas samo paravan za vladavinu elita. Prave demokracije nema, ono što mi imamo jest kriptodemokracija u kojoj elite skrivene od očiju javnosti upravljaju masama. Evo jedan klasičan primjer. Hrvatski se narod na referendumu izjasnio da je brak zajednica muškarca i žene. To je ušlo i u Ustav. Što je SDP-ova vlada napravila? Oni su prevarili narod i istospolnim zajednicama dali ista prava kao i brakovima, razlika je samo u naslovu zakona. Što je napravila HDZ-ova vlada? Ostavila je protuustavni Zakon o istospolnom partnerstvu netaknut. Kakve to ima veze s demokracijom!? Demokracija bi trebala biti vladavina većine, a evo kako manjina, putem medija, nevladinih udruga i političke klike, maltretira većinu.
Nemoguće je u razgovoru zaobići nedavnu odluku Ustavnoga suda o, pučki rečeno, abortusu. Vaše mišljenje o njoj?
POLJAKOVIĆ: Ta je odluka u službi dženderizma. Sudce Ustavnoga suda postavile su političke elite koje služe Bruxellesu pa stoga nisam ni očekivao drugačiji ishod. Oni nisu bili u stanju na tih stotinjak stranica teksta napisati ni tko je ljudsko biće. Oni nisu bili u stanju interpretirati jednu jednostavnu rečenicu: »Svako ljudsko biće ima pravo na život«, čl. 21. Ustava RH. Za to nije potrebno završiti pravni fakultet, dovoljna je osmoljetka. Sa znanstvenoga stajališta danas je neupitno da život počinje začećem. Svaka stvar ili živo biće određeno je po svojoj biti i stanju. Različito stanje iste stvari ili bića ne može promijeniti njegovu bit. Bit je ono što stvar ili biće svrstava u određenu grupu ili kategoriju, bit je ono što ga čini onim što jest. Stanje je ono što određuje njegov trenutačni kapacitet ili kvalitetu.
Tako na primjer voda ostaje voda u svojoj biti, bila ona u smrznutom, tekućem ili plinovitom stanju. Kamen ostaje kamen bio on oblutak u rijeci, kamena gromada na planini ili fino isklesani kip. Ljudsko biće ostaje ljudsko biće bilo ono mladić, žena, invalid, nemoćni starac, mala beba koja ne može hodati ili fetus koji može stati na dlan. Samo je stanje drugačije, a ne bit. Kada fetus u svojoj biti ne bi bio ljudsko biće, onda bi se on mogao razviti u majmuna, ili kokoš, ili nešto treće. Međutim fetus se ne može razviti ni u što drugo nego u ono što on u svojoj biti jest, a to je ljudsko biće. Isto kao što se od već rođenoga djeteta ne može razviti slon, nego samo odrastao čovjek – ljudsko biće, tako se i od fetusa ne može razviti ništa drugo nego dijete – ljudsko biće. Fetus, dijete, mladić, djevojka, muž, žena, starac itd., sve su to samo nazivi različitoga stanja iste biti, ljudskoga bića. Od samoga začeća embrio je živ. Da je živ dokaz je to što se autonomno razvija, a to što se neminovno razvija u fetus, dojenče, kasnije dijete, mladića itd. dokaz je da je embrio, tj. fetus živo ljudsko biće. Na toj liniji života ljudsko biće živi od začeća do smrti. Određivanje u kojem se periodu na toj liniji života ljudsko biće može ubiti potpuno je proizvoljno i stoga neznanstveno i nemoralno. Tko je taj, ili još bolje pitanje, kakav je taj čovjek koji će reći: ‘Evo možete ubiti ljudsko biće sve dok mu ne naraste bubreg, ili dok se ne rodi, ili dok mu ne izrastu zubi!?’
Ne bojite se da će Vas ponovno zagovaratelji ljevičarskih, liberalnih, ateističkih, feminističkih i sličnih vrjednota i nazora obasuti najpogrdnijim izrazima, što ste već osjetili na vlastitoj koži?
POLJAKOVIĆ: Ne, Isus je rekao da se radujemo ako nas zbog njega pogrde i proganjaju.
Samo ukratko podsjetite na taj već zaboravljen, ali sramotan »slučaj« kada ste zbog iznošenja vlastitoga mišljenja u Hrvatskoj, u kojoj svi zagovaraju pluralizam, izgubili čak i radno mjesto!
POLJAKOVIĆ: Nisam izgubio radno mjesto na Sveučilištu u Zadru, samo sam bio suspendiran na nekoliko mjeseci, iako je sve što sam rekao o istospolnosti bilo u skladu sa znanošću.
Tko je onda danas u hrvatskoj javnosti diskriminiran u iznošenju svojih ocjena, mišljenja i stajališta?
POLJAKOVIĆ: Diskriminirani su svi koji se otvoreno usude usprotiviti dženderizmu, koji ne pristaju na političku korektnost, operativni termin za kontrolu masa. Neistomišljenike se odmah etiketira. To je tipično za svaki totalitarizam. Kad se nekomu prišije neka etiketa, nitko ne razmišlja o stvarnom značenju te riječi jer ona odmah asocira na nešto zlo. Zato su etikete omiljene svim totalitarnim režimima. Često čujemo kako su katolici, oni pravi, koji prihvaćaju nauk Crkve u cjelini i koji svojim životom svjedoče svoju vjeru, nazadnjaci. Ali što znači biti nazadnjak? Katolici isto voze automobile, koriste se mobitelima, računalima, dakle, što se tiče tehnologije sigurno nisu nazadnjaci. Kad je pak moral u pitanju, tu nema nazadnoga ni naprednoga, nego samo dobroga i lošega. Oduvijek je bilo ljudi koji su voljeli obitelj, oduvijek je bilo žena koje su voljele svoje muževe i muževa koji su voljeli svoje žene. Ali oduvijek je bilo i onih koji su bludničili, činili preljub, odavali se istospolnim strastima, itd. Prema tome, što znači nazadnjak? Možda će reći da je netko nazadnjak zato što ne prihvaća istospolne brakove.
Znači li to povratak u »mračna srednjovjekovna vremena«, kako se to često čuje u javnosti?
POLJAKOVIĆ: Radi se o zamjeni teza. Srednji vijek nije bio mračno vrijeme kao što tvrde dženderisti. Što je onda bilo 20. stoljeće s dva svjetska rata i nekoliko atomskih bomba ako je srednji vijek, u kojem je bujala znanost i umjetnost, bio mračan? Ne, mi se ne vraćamo u srednji vijek, mi se vraćamo puno dalje u prošlost, u prošlost kada su zbog nemorala propadala kraljevstva i izumirali cijeli narodi. Ali za taj povratak u mračnu prošlost nisu odgovorni katolici, nego dženderisti. Mi smo mali narod. Ako bi se ovom stopom nastavila dženderistička propaganda i podrivanje obiteljskih vrijednosti, Hrvati bi izumrli za 150 godina.
U hrvatskoj prevladavajućoj javnosti nametnuta je »zavjera šutnje« o Istanbulskoj konvenciji, kojom se od svih oblika zlostavljanja žele zaštititi žene i djeca. Njezina je ratifikacija u Hrvatskom saboru najavljena u ovoj godini, no neki upozoravaju da se pod tim nadasve humanim plaštem krije ideološko nametanje rodne ideologije.
POLJAKOVIĆ: Svaki se totalitarizam u prošlosti pozivao na neku znanstvenu teoriju, tako se i dženderizam poziva na rodnu teoriju, koja naravno nema nikakve veze sa znanošću. Rodna teorija, kvaziznanost koja se rabi kao temelj za promidžbu rodne ideologije ili dženderizma, ne polazi od spola kao temeljne biološke datosti, nego u središte stavlja pojam roda. Rod je pak samo društveno konstruirana uloga koja je radikalno odvojena od bilo kakve tjelesne ili biološke osobine. Rod postaje po želji promjenjiv. Dženderisti tvrde da su muška i ženska djeca biološki potpuno ista, po njima razlike ustvari nema i kada bi društvo bilo »slobodno«, svaka bi osoba mogla nesputano birati rod kao što su istospolac, lezbijka, biseksualac, transseksualac itd., a tih rodova ima gotovo neograničen broj. Dakle ukratko, jedna perverzna, u znanosti potpuno neutemeljena ideja. Međutim, dženderizam ima posve drugačiju strategiju od prethodnih totalitarizama. On se uvijek pokušava lijepo upakirati, u ovom slučaju pod krinkom zaštite od zlostavljanja žena i djece, a radi se o čistom podmetanju jer se u kontekstu nekih pozitivnih i humanih regulacija podmeće kukavičje jaje.
Na kraju i neizbježno politički »vruć kesten«. Može li se vladajuća stranka u bilo kojoj državi zvati demokršćanskom ako u zakonodavstvo uvodi protukršćanske vrijednosti?
POLJAKOVIĆ: Naravno da ne. Međutim, u nas se radi o političkoj nepismenosti i s druge strane moralnoj degradaciji katolika, koji većinom redovito daju svoj glas stranci koja na vrlo perfidan način provodi protukršćansku politiku. Nije samo riječ o lijevim strankama, nego i onima koje govore da su demokršćani, a od demokršćanstva nemaju ni »d«. Od toliko silnih »demokršćana«, koji su uglavnom bili na vlasti u ovih dvadeset i sedam godina, ne sjećam se da je itko u Saboru rekao neku riječ protiv pobačaja. Isti ti »demokršćani« za sve ove godine nisu osudili ni jedan jedini komunistički zločin na sudu, isti oni donijeli su Zakon o suzbijanju diskriminacije, čime su udarili temelje promidžbi dženderizma, isporučili su naše generale heroje tuđinskomu sudu, ništa nisu učinili da zaštite brak kao zajednicu muškarca i žene i time poštuju volju većine birača, i još mnogo toga. Među onim pak katolicima koji vode male stranke, uistinu demokršćanske, i koji su svjesni političke prijevare velikoga brata, nažalost prevladava ili pohlepa ili taština koja ih sprječava okupiti se u jedno stado.
