Knjiga »Političko i sveto. Identitet prostora i prostor identiteta u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća«, nedavno objavljena u izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Dubrovniku, svojom temom privukla je pozornost čitateljske publike iz raznih područja. Autorica dr. Ivana Brković docentica je na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, članica Katedre za stariju hrvatsku književnost. Predaje kolegije iz hrvatske ranonovovjekovne književnosti, a u žarištu njezinih znanstvenih istraživanja nalaze se, među ostalim, dubrovačka književnost, hrvatski književni barok, književna imagologija, književna topografija i književna emocionologija. Rado je teze i promišljanja svojega djela podijelila s čitateljima Glasa Koncila.
DR. BRKOVIĆ: U knjizi se bavim imaginacijom prostora u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća, pri čemu sam književni prostor istraživala iz vizure suvremene kulturne teorije prostora, koja prostor promatra kao društveni konstrukt. To ujedno znači da u oblikovanju društvenoga prostora osim materijalnih i realnih prostora izravne percepcije udjela imaju i mentalni prostori povezani sa spoznajom, konstrukcijom i reprezentacijom prostora, a kojima se pribrajaju i književni prostori. Na tom tragu nastojala sam istražiti koji su prostorni modeli obilježili dubrovačku književnu topografiju 17. stoljeća, pokazati da su oni participirali u stvaranju ranonovovjekovnoga društvenoga i kulturnoga krajolika Dubrovnika te osvijetliti međuodnos procesa oblikovanja prostora i kolektivnih identiteta. Osim kanonskih i više-manje poznatih tekstova kao što su »Dubravka« i »Osman« Ivana Gundulića ili »Pavlimir« Junija Palmotića, u istraživačkom fokusu bila su i manje poznata djela tih autora te djela danas široj javnosti malo poznatih, a u svoje vrijeme u Dubrovniku cijenjenih pisaca: Vladislava Menčetića, Nikolice Bunića, Jakete Palmotića Dionorića, Petra Bogašinovića i dr.
Sažeto rečeno, analiza tih tekstova pokazala je da je prostor nositelj višestrukih značenja – od povijesnoga preko političkoga i društvenoga do vjerskoga i moralnoga. Također, pokazala je – što se sugerira i naslovom knjige – da se temeljna strategija konstruiranja prostora identiteta u tim djelima temelji na sakralizaciji povijesnoga, društvenoga i političkoga prostora s jedne te historizaciji i politizaciji vjerskoga/eshatološkoga prostora s druge strane. Riječ je o strategiji koja je bila karakteristična za različite tipove diskursa u ranom novom vijeku na kršćanskom Zapadu.
Dubrovnik u tom smislu kao idealni politički i društveni prostor nosi konotacije božanske odabranosti. Utjelovljujući vrijednosti kao što su sloboda, mir, vladavina zakona, on kao prostor podrijetla uključuje u etničkom smislu romansko i slavensko podrijetlo, a u vjerskom katoličanstvo. Dubrovnik se povrh toga reprezentira – prizivajući tadašnje geopolitičke odnose snaga na Mediteranu, trgovačke smjerove i vanjsku politiku Dubrovačke Republike – kao dinamična granična zona. U tom smislu književni tekstovi pokazuju da su se Dubrovčani predstavljali kao mirotvorci koji pridonose ravnoteži među velikim političkim silama poput Habsburške Monarhije, Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike, udomitelji političkih azilanata, ali i kao branitelji kršćanske granice (antemurale christianitatis). Treba istaknuti da takav konstrukt dubrovačkoga prostora identiteta nije tek obilježje književnosti 17. stoljeća, nego je, kako to pokazuju studije Zdenke Janeković Römer, Lovre Kunčevića i Nelle Lonze, obilježio cjelokupnu dubrovački kulturu u ranom novom vijeku – i to ponajprije zahvaljujući dominantnom diskursu vlastele kojim se stoljećima (re)producirao.
No u književnosti 17. stoljeća dubrovački prostor konotira i krizu, u čemu je moguće nazrijeti višestruke (demografske, gospodarske, političke) probleme vlasteoskoga staleža koji je, među ostalim, početkom stoljeća doživio raskol, o čemu su detaljno pisali Stjepan Ćosić i Nenad Vekarić. Pritom je najveća kriza, prouzročena velikim potresom 1667. godine, inicirala u književnosti sliku Dubrovnika kao razorena grada, ali i kao prostora materijalne, vjerske i političke obnove.
Također, Dubrovnik se u književnim djelima 17. stoljeća redovito reprezentira kao središte slovinstva. Taj pak prostor, čiji se teritorij obično zacrtava na sjeveru »Ledenim« morem, a na jugu Jadranskim, implicira imaginaciju protonacionalne zajednice utemeljene na zajedničkom jeziku, podrijetlu, običajima i kršćanskoj vjeri. Dani obrisi »Kraljevstva Slavena«, da se poslužim naslovnom sintagmom historiografskoga djela Dubrovčanina Mavra Orbinija s početka 17. stoljeća, upućuju na karakteristične topose ilirskoga ideologema koji je, kako je to na opsežnom korpusu iscrpno pokazala Zrinka Blažević u knjizi »Ilirizam prije ilirizma«, bio kontinuirano prisutan u kulturnom diskursu na hrvatskom i širem južnoslavenskom području u ranom novom vijeku. U Dubrovčana je pritom riječ o reformnokatoličkoj inačici ilirizma koja se s jedne strane povezuje s posttridentskim programom i djelatnošću rimskoga Zavoda sv. Jeronima, a s druge s tadašnjim austrijskim i španjolskim, tj. habsburškim imperijalnim projektima. Kao bitno obilježje te verzije ilirizma može se izdvojiti i antiosmanska mobilizacijska dimenzija, što se u djelima Dubrovčana artikulira, među ostalim, projekcijom oslobađanja Carigrada iz osmanskih ruku, pri čemu se kao osloboditelji prizivaju Poljaci (kraljević Vladislav u Gundulićevu »Osmanu«), Hrvati (Petar Zrinski u Menčetićevoj »Trublji slovinskoj«) ili ugarski vojskovođe (u dramama J. Palmotića). Takav prostorni model slovinstva bio je dominantan u prvoj polovici 17. stoljeća, no s promjenom povijesnih okolnosti u književnosti je prema kraju stoljeća sve manje frekventan. Pritom on gubi militarni, politički i vjerski naboj i zadržava uglavnom kulturne konotacije, na što upućuje i predodžba Dubrovnika kao slavenske Atene.
DR. BRKOVIĆ: Kao što se može naslutiti iz odgovora na prethodno pitanje, Osmansko Carstvo oblikuje se kao neprijeporni prostor alteriteta. U većini tekstova nosi negativne konotacije tuđega, neprijateljskoga, nevjerničkoga, autokratskoga, osvajačkoga, neslovinskoga ili neeuropskoga Drugoga te prostora grijeha – u prvom redu oholosti i lakomosti. Takva predodžba, gleda li se iz slovinske perspektive zacrtane u književnim tekstovima, gotovo je samorazumljiva, usprkos dubrovačkoj službenoj proosmanskoj vanjskoj politici, odnosno činjenici da je Dubrovačka Republika bila vazal Osmanskoga Carstva. No moguće je naći i drugačije predodžbe. Tako u epu »Dubrovnik ponovljen« J. Palmotića Dionorića Osmansko Carstvo nije tek prostor posvemašnjega (vjerskoga, političkoga, društvenoga i kulturnoga) isključivanja, nego nosi ambivalentna obilježja neprijateljstva i prijateljstva, tuđosti i bliskosti, isključivanja i prihvaćanja. Uzme li se u obzir tragični kontekst u kojem je ep nastao, odnosno veliki potres 1667., kao i to da ga je napisao jedan od najvećih dubrovačkih diplomata, imaginacija osmanskoga prostora u tom epu upućuje i na svu složenost povijesnih, političkih, gospodarskih, društvenih i kulturnih dubrovačko-osmanskih veza.
Kad je riječ Mletačkoj Republici, i ona nosi obilježja alteriteta. To je posebno istaknuto u Gundulićevoj »Dubravki«, u kojoj se mletački prostor priziva alegorijski kao prostor tiranije. Negativan naboj koji nosi konstrukt mletačkoga prostora u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća može se povezati i s inače negativnim predodžbama o Veneciji koje su u dubrovačkoj sredini bile u optjecaju stoljećima. One referiraju na kompleksne i proturječjima obilježene odnose Dubrovčana i njihovih najbližih susjeda: na njihova višestoljetna politička i gospodarska trvenja, na nesnošljivost, ali i na kontinuirani strah Dubrovčana od mletačkih pretenzija na njihov teritorij.
Za razliku od turskoga i mletačkoga prostora, Papinska Država rijetko se pojavljuje na stranicama književnih djela, a i onda samo spomenom pape (u epu »Dubrovnik ponovljen«) ili Rima kao mjesta kojim se priziva dubrovačko katoličanstvo.
DR. BRKOVIĆ: Zanimanje za prostor u početku su potaknuli sami književni tekstovi koje sam istraživala, jer u njima prostor ne podrazumijeva tek kulisu ili konvencionalno mjesto radnje, nego je nositelj višestrukih značenja i konkretnih društvenih poruka. U tom se smislu i kulturološki pristup na koji upućuje pojam imaginativne geografije pokazao prikladnim.
DR. BRKOVIĆ: Sve ovisi o perspektivi, naravno. Suvremeni čitatelj, pa i onaj pasionirani, rijetko će posegnuti spontano za starim tekstovima jer su oni zahtjevni već na prvom koraku s obzirom na činjenicu da se kroz sam tekst treba nerijetko probijati s rječnikom u rukama. No da bi se tekst razumio, često nije dovoljno pročitati ga, treba biti upućen u poetiku, ali treba poznavati i kulturni i povijesni kontekst. Zato i ne čudi da se tim tekstovima bave uglavnom stručnjaci. No za mene osobno upravo u takvu otkrivanju različitih slojeva teksta, u njegovu dekodiranju, leži i ljepota posla kojim se bavim.
DR. BRKOVIĆ: To vrlo dobro ilustrira, da posegnem za primjerom izvan književnosti, urbanistički raspored stare dubrovačke gradske jezgre. Naime zidine duž kojih su razmješteni kipovi sv. Vlaha, središte u kojem dominiraju zgrade Kneževa dvora, Sponze i Arsenala te crkve svetoga Vlaha i katedrale, strateški važni rubovi grada na kojima se nalaze dominikanski i franjevački samostan već na prvi pogled upućuju na važnost političkoga i vjerskoga aspekta života u Dubrovniku u ranom novom vijeku. Dani raspored zgrada državnih institucija i sakralnih objekata, slično kao i u slučajevima mnogih ranonovovjekovnih europskih gradova, sugerira da nad Gradom, sukladno s predmodernim kozmološkim modelima i svjetonazorom, bdije Bog. Takva sakralizacija političkoga i politizacija svetoga prostora ne implicira se, međutim, tek u urbanističkom planiranju, arhitektonskim rješenjima ili materijalnoj izgradnji Grada, nego se očituje i u drugim društvenim praksama u ranonovovjekovnom Dubrovniku: dovoljno je u tom smislu spomenuti mnoštvo pomno osmišljenih državnih i vjerskih ceremonija i rituala, odnosno, riječima povjesničarke Nelle Lonze, dubrovačko »kazalište vlasti« koje je određivalo društveni ritam Grada za trajanja Republike, diplomatske protokole i izvještaje, historiografske zapise, ali i – književne tekstove.
S tim u vezi moglo bi se ustvrditi da je ranonovovjekovni Dubrovnik za svoje stanovnike, uz ostalo, bio, prizovemo li koncept koji je u tekstu »Sveto i profano« izložio povjesničar religije Mircea Eliade, prostor očitovanja onostranoga u ovostranom, odnosno – središte svijeta. Upravo na tom tragu i moja knjiga nosi naslov »Političko i sveto«, upućujući time na dvije temeljne semantičke uporišne osi oblikovanja kako društvenoga prostora u ranonovovjekovnom Dubrovniku općenito tako i posebice konstruiranja književnih prostora u djelima dubrovačkih autora u 17. stoljeću. Štoviše, za razliku od dubrovačke književnosti 16. stoljeća koja je, u skladu s tradicijom i renesansnim poetikama, njegovala najrazličitije teme i žanrove, ali se nije često izravno doticala sfere političkoga u smislu njegove sakralizacije, te s druge strane književnosti 18. stoljeća koja se više okreće svakodnevici i trivijalnomu, upravo se prožimanje političkoga i svetoga najizrazitije očituje u književnosti 17. stoljeća.
Dominacija religijskih i povijesnih/političkih tema može se, gledano iz uže perspektive književne historiografije, objasniti u svjetlu književnih tendencija koje su karakteristične za književni barok, posebice onaj talijanske provenijencije. Iz šire pak kulturološke vizure to se može dovesti u vezu i sa specifičnim baroknim svjetonazorom generiranim povijesnim, političkim, vjerskim, društvenim i kulturnim diskursom u kršćanskoj, krizom zahvaćenoj Europi 17. stoljeća. S tim u vezi, popularnost religijskih tema i žanrova u kojima su se odgovori na univerzalna životna pitanja tražili ponajprije u vjerskim istinama može se promatrati u svjetlu posvemašnjega intenziviranja vjerskoga života, što ga je potaknula posttridentska djelatnost katoličke obnove i isusovačkoga reda, ali nedvojbeno i ratovi koji su imali izrazit vjerski karakter (Tridesetogodišnji rat, osmansko-kršćanski sukobi). Oni su ujedno, posredno ili neposredno, pridonosili i popularnosti povijesne epike i političkih tema. Također, visok status politike, čijem su se zovu odazivali i pjesnici, može se objasniti i uzletom društvene i političke teorije koja je bila zaokupljena pitanjima poretka, vlasti i vladarskoga autoriteta, koja su se, među ostalim, otvarala i zbog uspona apsolutizma u Europi. No književni tekstovi Dubrovčana, povrh svega, izravno prizivaju i uži, lokalni povijesni, društveni, vjerski i kulturni kontekst i otkrivaju posebnu, raguzocentričnu perspektivu, zacrtavajući time i osobitu književnu topografiju u dubrovačkoj sredini u 17. stoljeću.
DR. BRKOVIĆ: Kad se konkretno radi o baroknom književnom korpusu koji sam istraživala, rekla bih da se među tim autorima jedino može izdvojiti Ivan Gundulić kao kanonski književnik u pravom smislu riječi, i eventualno Junije Palmotić. Ostale autore, poput V. Menčetića, N. Bunića, J. Palmotića Dionorića i P. Bogašinovića, ne bih nazvala kanonskima. Iako su u svoje vrijeme u dubrovačkoj sredini uživali ugled, široj hrvatskoj javnosti danas nisu poznati, nisu na popisu lektire u školama. Nije slučajno da je to tako jer Gundulićeva djela svojom poetičkom i estetskom komponentom doista nadilaze djela drugih spomenutih autora. S druge strane Gundulić je, za razliku od npr. Marina Držića ili Ivana Bunića Vučića, stekao prepoznatljivost već pri začetcima stvaranja hrvatskoga književnoga kanona u 19. stoljeću i zbog »velikih« političkih i društvenih tema, štokavske ijekavice koju su ilirci odabrali za temelj standardnoga jezika, zbog slovinstva, ali naposljetku i zbog univerzalnosti moralnih i društvenih poruka svojih tekstova. Problematikom uspostave hrvatskoga književnoga kanona bavile su se Suzana Coha i Marina Protrka Štimec, a o njoj je instruktivno pisao i Zoran Kravar.
Kad je o spomenutim univerzalnim temama riječ, u »Dubravki« se u vidu pastoralne alegorije otvaraju pitanja slobode i brige za opće dobro, ali i problemi unutarnjih društvenih prijepora i korupcije. Slično je u »Osmanu«, npr. s uvodnim antologijskim stihovima o prolaznosti i prevrtljivoj poziciji vlasti ili s motivom snažnoga hrasta koji odolijeva svim velikim vanjskim nepogodama, no uništava ga mali crv koji rovari iznutra. Te poruke, odaslane u dubrovačkoj sredini u 17. stoljeću, mogu se čitati kao konkretno upozorenje, ali i poziv vlastitomu staležu, dubrovačkoj vlasteli, da u ime općega dobra prevlada unutarnje prijepore. U kojoj mjeri takve poruke mogu biti aktualne i danas, u suvremenom hrvatskom društvu, lako se može zaključiti.
DR. BRKOVIĆ: Vjerujem da je novi pristup osvijetlio staru građu starije hrvatske književnosti iz novoga kuta. On je u prvom redu pokazao da se na temelju književnosti mogu donijeti zaključci o konceptualizaciji prostora u 17. stoljeću, ali je omogućio i nove spoznaje o pojedinim tekstovima. Za njih ne mogu reći da su me jako iznenadile, ali su me, kao istraživača, svakako razveselile.
DR. BRKOVIĆ: Na to pitanje nije lako jednoznačno odgovoriti. Ako se pod time misli da se književnost općenito manje čita nego prije 50 ili 100 godina, složila bih se da je tako, što je nužna posljedica pojave različitih masovnih medija koji su preuzeli neke od funkcija koje je prije toga imala književnost. U tom smislu ona ima i manju društvenu ulogu nego prije.
DR. BRKOVIĆ: Nakon prostora novi istraživački izazov u mom je znanstvenom radu emocionologija, odnosno istraživanje reprezentacije književnih emocija u hrvatskoj književnosti. A što se tiče humanističkih znanosti, dirnuli ste u bolnu točku. U skladu sa širim trendom u Europi i Americi, one su podcijenjene i u hrvatskom društvu. No kod nas se, koliko mi je poznato, ipak još nisu počeli zatvarati pojedini humanistički studiji, što se u posljednje vrijeme događa u nekim zapadnim zemljama. Unutar društava fokusiranih gotovo isključivo na profit teško da će se stanje popraviti. No treba se nadati boljemu.
